Ovo klasično djelo katoličke duhovnosti, nakon Biblije najprevođenije i najčitanije djelo u povijesti, kroz stoljeća je bila izvor duhovne okrjepe, utjehe i nade svima koji su ga uzeli u ruke. Svojom vječnom svježinom svjedoči o univerzalnoj i neprolaznoj vrijednosti Kristova nauka. Do danas je tiskano oko 4000 izdanja na više od 100 jezika.
Na hrvatskom jeziku je doživjelo preko 40 izdanja, a najstariji prijevod potječe od Marka Marulića iz 1500. Godine.
Iako se ne može sa sigurnošću reći tko je autor ovog bisera katoličke klasike – danas se on ipak općenito pripisuje Tomi Kempencu , njemačkom redovniku, mistiku i duhovnom piscu.
Toma Kempenac bijaše čovjek blag u rasuđivanju, obziran prema slabijima,prijazan i gibak,upućen u najdublje tajne ljudskog srca, istrajan i suzdržljiv.Živio je svoj život samozatajno, jednostavno i u skrovitosti kao redovnik.Gdje je Toma propovjedao , punile su se crkve , a samostanske prostorije su dnevno primale mnogo posjetnika, koji su k Tomi došli da ih svjetuje, uputi, utješi i ojača za život. Njegovo bogoslovno znanje se, doduše, nije moglo takmiti sa dubokom i opsežnom izobrazbom tadašnjih bogoslovaca, ali ih je bezuvjetno prestigao u praktičnom i teoretskom poznavanju ljudske duše i puteva Božjih , unašajući u svoje usmene i pismene pouke mnogo zdrave blagosti, sigurnosti, mira i uravnoteženosti.
Knjižica je podjeljena u četiri knjige, a ja ću o svakoj knjizi citirati osnovne misli, odnosno natuknice.
Tako u prvoj knjizi se susrećemo sa korisnim opomenama za duhovni život. Tu Kempenac naročito inzistira na poniznosti koja je „dragulj iz riznice Isusova života“. Poniznost je „znanje svetaca i plemeniti ures kršćanske duše“.Pisac nas upozorava na taštinu, sujetu koja je najveći izvor grijeha i kaže: „Sve je taština, osim ljubiti Boga i njemu služiti.“Nadalje tvrdi:“Što više i bolje znaš, toliko će ti se strože suditi , ako ne budeš živio svetije.“
I na kraju glave veli:“Svi smo mi slabi, ali ti nemoj nikoga držati slabijim od sebe.“
Kempenac ingeniozno kaže:“Čisti, jednostavni i postojani duh ne rastrese se u velikoj zaposlenosti, jer radi sve na slavu Božju, i teži da se,smiren u sebi, oslobodi svake slavičnosti...Tko te više smeta i priječi , nego vlastita neumrtvljena sklonost srca?“
Naš glavni posao bi trebao biti ovo:nadvladati samog sebe,dnevno biti jači od sama sebe i dnevno barem štogod biti bolji.
Također autor opet ingeniozno veli:“Zaista nas neće pitati na sudnjem danu što smo čitali, nego što smo učinili:niti jesmo li pametno govorili, nego jesmo lu bogoljubno živjeli.“
Kempenac svjetuje:“Čitaj Sveto Pismo i nabožne knjige, odobrene po sv.Crkvi, s nakanom da se upoznaš s vječnim istinama, te da po njima izgradiš svoj život.“
Mir srca jest, uz milost Božju, najveće dobro na zemlji. I zato kaže pisac:“Nema stoga mira u srcu putena čovjeka, niti u onoga , koji je podložan spoljašnjim stvarima, već je mir u srcu revnog i pobožnog čovjeka.“ Još kaže:“U poniznoga je trajni mir, a srce ohola čovjeka neprestano se grize i žesti.“
Kempenac govori i o važnosti posluha, pa kaže:“ Zaslužnije je iz poslušnosti podignuti slamku nego propovjedati, postiti i do krvi se bičevati , ako u ovom radimo po svojoj volji.“
O važnosti šutnje:“Srebro je malo govoriti, a zlato je šutjeti. Tko nosi obuzdan jezik, mudar je. Zaveži svoj jezik za ogradu zubi, da ne požališ nijedne progovorene riječi, jer ćeš o svakoj morati podati račun na zadnjem sudu.“
O napastovanju se zbori sljedeće:“Ako se hrana ne začini soli, kvari se.Tako koristi i našoj duši napastovanje. Bog nas neće kušati preko naših sila, ali do nas je, da se u svakovrsnim napastima junački borimo odmah u početku.“
Kempenac upozorava :“Ne sudi nerazborito!“ I nastavlja:“Prosuđujući druge čovjek se muči uzalud, češće se vara i lako griješi ;a kad ispituje i prosuđuje sebe, uvijek ima koristi.“
Opet ingeniozno veli:“Jer prilike ne čine čovjeka slabim, nego pokazuju kakav je.“ Pa onda svjetuje:“Ne budi nikada sasvim besposlen, nego ili čitaj, ili piši, ili se Bogu moli, ili razmatraj, ili radi što za opću korist.““Dnevno obnovi svoje odluke , ponajradije ujutro, i živi po smišljenom kršćanskom dnevnom redu.“
Reče netko:“Kolikogod sam puta bio među ljudima, manji sam se čovjek vratio – pa objašnjava ovu Senekinu izreku:“Nitko se sigurno u javnosti ne pokazuje , osim tko rado živi u tajnosti.-Nitko sigurno ne govori, nego tko rado šuti. Nitko sigurno ne vrši poglavarsku dužnost, nego tko se rado drugome podlaže. Nitko sigurno ne zapovijeda , nego tko je naučio slušati. Nitko se sigurno ne veseli, nego tko u sebi nosi svjedočanstvo čiste savjesti.“
„Svijet prolazi i njegova požuda.““Sjetilne želje vuku te van;ali kad vrijeme mine, što donosiš kući nego opterećenu savjest i rastrešeno srce?Često iza vesela izlaza slijedi žalostan povratak;iza ugodne večeri neveselo jutro.“
Kempenac ipak kaže ovo:“Prava je nevolja živjeti na zemlji.“
Autor piše i o vrijednosti sadašnjeg trenutka: „Sad je vrijeme za rad, sada je vrijeme za borbu, sada je zgodno vrijeme da se popravimo.Sad je vrijeme dragocjeno.Sad su dani spasenja.“
„Dug život ne čini nas boljima, nego nam često uvećava krivicu.“Naime:“Sin čovječji doći će u koju uru ne mislite.“
I dalje upozorava:“Mnogo dobra možeš učiniti, dok si zdrav;ali kad oboliš, ne znam što ćeš moći:rijetki su koji u bolesti postaju bolji...““Život ljudski prolazi brzo kao sjena.“
„Strpljiv čovjek ima veliko i spasonosno čistilište;ako podnosi nepravdu te se više žalosti radi tuđe zlobe nego zbog vlastite pretrpljene nepravde;ako se rado moli za svog neprijatelja i od srca oprašta uvrede;ako ne oklijeva druge moliti da mu oproste;ako se lakše smiluje nego rasrdi;ako često sebi silu nanosi i ako nastoji , da tijelo posvema podloži duhu.“ Ali:“Što se više sada štediš i robuješ tijelu, tim ćeš teže i kasnije okajati i spremaš veću građu za paklensku vatru.“
U drugoj knjizi Kempenac daje opomene za nutarnji život pa veli:“Tko je u svojoj nutrinji sve udesio i uredio , ne brine se za čudnovata i opaka ljudska djela.“Pa nastavlja:“Toliko toga smeta čovjeku i rastrese ga , koliko prianja uz vanjske stvari.“
„Tko umije više trpjeti, uživat će veći mir.““Mirno moći živjeti s oporima i opakima, neurednima i svadljivima, velika je milost i djelo junačko i pohvalno.“
U četvrtoj glavi pisac veli: „Na dva krila diže se čovjek nad zemlju:na bezazlenost i na čistoći. Nakana mora biti bezazlena, a osjećanje čisto.Bezazlenost teži k Bogu, a čistoća ga postizava i uživa.“
„Čisto srce i pakao podiže u nebo.“
Kempenac kaže:“Slava je dobrog čovjeka u svjedočanstvu dobre savjesti.“ Tako“Zli nemaju nikad pravog veselja i ne osjećaju unutarnjeg mira, jer bezbožnici nemaju mira“. „Uvijek tvoriti dobro, a malo do sebe držati , znak je ponizne duše.“
„Ne tražiti utjehe kod bilo kojeg stvorenja, znak je velike čistoće i unutarnjeg pouzdanja.“
Pišući o savjesti Kempenac veli sljedeće:“Glas naše savjesti glas je zdravog razuma i Božji glas.Neka ti zato savjest bude pravo mjerilo u tvome djelovanju. Čuvaj je i istančaj dobrim štivom, vjerskom poukom i savjetovanjem kod dobrog ispovjednika.Ne ubijaj savjesti nemarnim životom i krivim načelima iz pokvarenih knjiga, zle dnevne štampe i rastrovanog društva.“
Pisac opet svjetuje:“Ljubi svako stvorenje, jer su sva djela ruku Isusovih, ali njega ljubi više nego išta!“ Zatim kaže:“Što je veliko u tom , ako si uz milost Božju radostan i pobožan!- Svatko želi sebi takav čas.“
„Mnogo priječi dolasku milosti Božje kriva sloboda duha i veliko pouzdanje u sama sebe.“
Što može čovjek najviše za sebe učiniti tj za svoje spasenje-Tu Kempenac kaže:“Da se odrekne i sebe nakon što je sve napustio;da izađe iz sebe te da ništa ne zadrži iz ljubavi prema samom sebi.“ I Istina nam kaže na kraju: „Kad učinite sve, što vam se zapovjedi, recite:sluge smo nekorisne.“
Kempenac zaključuje: „Ipak nije nitko bogatiji;ni silniji;ni slobodniji od onoga , koji umije sebe i sve ostaviti i smjestiti se na posljednje mjesto.“
Pišući o križu kao našoj univerzalnoj sudbini Kempenac mudro veli:
„Kad do toga dođeš , da ti muka bude slatka i ugodna radi Krista, onda znaj, da je dobro po tebe, jer si našao raj na zemlji.“
Konačna odluka je:“da nam kroz mnoge nevolje valja ući u kraljevstvo Božje.“
U knjizi trećoj Kempenac progovara o duhovnoj utjehi te upozorava:
„Neka ti se um ne zamrači lažnim uspjesima krive znanosti. Jer će ti laž naduti i srce i propast ćeš u svom bezumlju.“
Također autor cijelo jedno poglavlje posvećuje svetoj ljubavi, pa veli:
„Ljubav je brza, iskrena, pobožna, ugodna i prijatna; ona je snažna i strpljiva, vjerna, mudra, dugotrpna, hrabra i nikad sama sebe ne traži..., i još kaže:ljubav je trijezna, čista, postojana i mirna, a čuva sva sjetila.“
Autor ponovo upozorava: „Bolje je da manje umiješ i malo znaš, a da si ponizan, nego da imaš veliko blago znanja, pa da se sebi sviđaš i miliš.“
Nadalje veli: „ Strpljivošću pretvaramo zemlju u raj, a nestrpljivošću u pakao.“
Kempenac daje oštro sljedeće naputke; „ Posluhu se nauči, prahu zemaljski; uči se poniziti, zemljo i blato, i svijati se pod svačijim nogama. Nauči se volju svoju često lomiti i pokoravati se drugomu. Plani protiv sebe i ne pusti, da nadutost u tebi živi; nego budi tako podložan i malašan, da svatko može preko tebe proći i po tebi gaziti kao po blatu na ulici.“
Opet veli:“ Ne veži svoga srca ni uz novac, zdravlje, obitelj, položaj, posjed, nego sve te darove upotrebljuj za širenje slave Božje kod sebe i kod drugih.“
Govoreći o svijetu, odnosno ovozemaljskom životu autor piše:
„Što nas potiče da svijet ljubimo, pohota je tijela, pohota očiju i oholost života.“
Ipak Kempenac kaže: „Pravo raspoloženje djeteta Božjeg pokazuje se naročito i u tome, da u ovoj dolini suza ne zapadnemo u plač i jadanje, već da kršćanskom vedrinom pređemo preko tih nevolja.“
U 24. glavi autor svjetuje kako ćemo se ukloniti radoznalom istraživanju tuđeg načina života pa veli:“Gospodin:Sinko, ne propituj svašta i ne razbijaj glave koje čim!Što te se tiče ovo ili ono?Ti mene slijedi!Što je tebi stalo je li onaj ovakav ili onakav, ili taj da li ovako ili onako radi ili govori? Ti ne trebaš da odgovaraš za druge , nego ćeš za sebe samoga polagati račun. Što se dakle drugamo pleteš? Gle, poznajem sve, i sve vidim što pod suncem biva, i znam kako je sa svakim pojedinim; što misli, što hoće; kamo smjera njegova nakana.-
Meni treba, dakle, da sve prepustiš, a ti lijepo miruj, pa pusti neka svatko radi, što ga je volja. Svatko će odgovarati za ono, što je učinio ili rekao, jer mene ne može prevariti.Ne brini se da budeš glasovit, jer je to samo sjena; niti se brini za mnoga poznanstva i za ljubav ikojega čovjeka. Pri tom se samo misli rasiplju,a srce zastire gusti mrak.“
Kempenac govori o samoljublju kao najvećoj zapreci da se ne postigne najveće dobro i kaže:“ Bude li tvoja ljubav čista, jednostavna i sređena, nijedna te stvar neće zasužnjiti.“
I nadalje veli:“Tko ne ide za tim, da ljudima ugodi pa se ne boji ako im ne ugodi, taj će uživati mnogo mira. Iz neuredne ljubavi i pusta straha izvire svaki nemir srca i sva rastrešenost sjetila.“
Autor kaže:“Koga je Gospodin predodredio za kraljevstvo Božje, iskušava ga često i teško.“
On svjetuje u idućoj glavi:Riješi se svakog stvora , da nađeš stvoritelja:
„Što je mirnije od bezazlena oka, a što slobodnije od čovjeka, koji za ničim ne hlepi na zemlji? Pa konstatira:“ Iz čista srca izvija se plod dobra života:“
Mudro kaže Kempenac: „Jer će svega nestati, što nije iz Boga niklo i ovo: „Pusti sve i naći ćeš sve;svladaj požude i naći ćeš mir.“
Također veli: „ Koliko je čistija nakana, toliko se sigurnije živi sred svakojakih bura.“ I zatim kaže :“Vrlo je rijedak čovjek, koji bi bio sasvim prost od ljage svoga samoljublja.“
Za ljubav Božju treba sve rado podnijeti, kaže autor:“muke i boli, napasti, uznemirenja, tjeskobe, neprilike, slaboće, nepravde, ogovaranja, ukore, poniženja, sramotu, prigovaranja i preziranja.“
Ali evo nam utjehe: „ Što bude dulja i neugodnija borba, bit će i nagrada veća i ljepša.“
U narednoj glavi Kempenac kaže: „Sinko, osobito pazi, da budeš na svakom mjestu i kod svakog izvanjeg čina ili posla potpuno slobodan u srcu i da gospodariš sobom. Da bude sve pod tobom, a ti da ne budeš ni pod čim. Da budeš gospodar i upravitelj svojih djela, a da ne budeš sluga ili najamnik.“
Pisac opet svjetuje:“ Prije svakog posla promisli, a onda i promišljeno radi, te se čuvaj naglosti, koja uvijek rodi zlim rodom. Ne prepusti se strasti, jer je strast slijepa i srče u pogibelj. Radi razborito i po svojim silama, a sve drugo Bogu prepusti.“
Kada govori o zemaljskoj slavi Kempenac opet ponavlja:“Doista je isprazna slava ljuta kuga i najveća ludost, jer odvodi od prave slave i otimlje nebesku milost.“ Jer:“Sva ljudska slava, svaka vremenita čast i sva svjetska veličina, ako se isporedi s vječnom Tvojim slavom, taština je i ludost.“
„Glavno je, da si dio svoga života doprinjeo bližnjem na korist, a na čast Bogu, jer će on sve obilno nadoknaditi.“
Tako Kristov nauk-„poučava bez buke riječi, bez zbrke mišljenja, bez želje za čašću, bez natezanja s dokazima.“
Također se savjetuje:“Korisnije je oči odvratiti od onoga , što ti nije milo, nego se puštati u svađe i prepirke.“
Pišući o kajanju Kempenac kaže:“Poniženo i skrušeno srce nikad nijesi prezirao.“ I opet:“U pravom kajanju i poniznosti srca niče ufanje u oproštenje, smiruje se uzburkana savjest, izgubljena milost se opet zadobiva, i čovjek se brani od buduće srdžbe. Tu se združuju u svetom cjelovu Bog i iskajana duša.“
U jednoj glavi autor piše o razlici između griješne naravi i milosti , pa kaže. „Milost kao najveći dar Božji na zemlji nas uči istinu, upućuje na red, rasvjetljuje srce, tješi u tjeskobi, razveseljuje, bodri, gaji pobožnost, prouzrokuje suze.“
Zadnja, četvrta knjiga raspravlja o presvetom oltarsko, sakramentu.
Tu trebamo imati sljedeće Kristove riječi na umu:“Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni, ja ću vas okrijepiti.“ Tako nas k oltaru ne smije voditi nikakva lakoumnost , niti znatiželja, već tvrda vjera, pobožno ufanje i iskrena ljubav. Kristov glas nam kaže da ne ispitujemo tadoznalo preduboke tajne jer:“Tko hoće da preispita Božje veličanstvo, uništit će ga sjaj.“
Svako umovanje i naravno istraživanje mora da slijedi vjeru, a ne smije ju pretjecati ni potkapati.
Ovo bi bile glavne misli iz svete knjižice :“Nasljeduj Krista:“
To je knjižica kojoj se treba često vraćati , jer je puna mudrosti i puna razumnih savjeta i pametnih misli.
Zanimljivo je , kazati za kraj , da se čita kao i Biblija. Naime, može se otvoriti na bilo kojoj strani i prionuti k čitanju!