U prethodnom, prijeizbornom osvrtu zamolio sam građane da „svi pođu na euroizbore“. Ovaj osvrt pišem „ujutro poslije“ održanih izbora u nastojanju da otkrijem i sebi i čitateljima smisao njihovih rezultata. Međutim, prije nego što iznesem njihov mogući otkriveni smisao spomenut ću se jednog događaja, koji se zbio u Krapini 9. svibnja, na Dan Europe., kojim se bilježi objava Schumanove deklaracije od 9. svibnja 1950. godine, u koja je pružila viziju mirne, ujedinjene i demokratske Europe.
U Krapini je predstavljena knjiga Zapisi savjesti: Dnevnik tjeskobe znanog televizijskog urednika i voditelja Branimira Bilića. Knjiga sadrži Bilićeve uglavnom noćne zapise tijekom četiristo „neradnih“ dana, koji su protekli između gašenja njegove tjedne emisije Puls Hrvatske i nastavka njegova ozbiljnog rada na TV ovog proljeća. Bilić se ne svojom savješću, nego svojom sviješću ili duhom sav unio u hrvatski relativan ili odnošajni, društveni prostor, koji su Hrvati i EU napleli na hrvatski zemljopisn prostor. Jedinačni zapisi savjesti smrzavaju atomizirano vrijeme i omogućuju nam da se slobodni od vremena i trajanja s Bilićem okomimo na hrvatski društveni prostor. Od hodočašća svetištu u Krasnu preko lebdenja nad vlastitim rodnim domom u Dalmatinskoj Zagori, odgonetanja mogućeg razgovora raspetog Isusa u njegovoj i Aninoj drvenoj kućici u Mariji Bistrici i Anđela čuvara u njihovu stanu u Zagrebu ili doživljene večeri u dvorcu Sermagea u Svetom Križu Začretju do raspredanja o „Predsjednikovu klaviru i Premijerovu biciklu“ Bilić prekopava hrvatski prostor i u njemu traži duh ili smisao. U Zapisima nema politike. Kao da ju je ostavio na ekranu ili iza njega. Bilić traži smisao u tome, što je ljudski duh proizveo i što proizvodi u prostoru.
Međutim, Zapisi sami po sebi, dok ih se čita nisu samo izvješće o Bilićevu traganju za duhom – riječ „duh“ gospodari cijelim spisom – nego su i unošenje duha u hrvatski prostor, u hrvatske ljude koji proizvode hrvatski prostor. Bilić nastoji unijeti smisao u prostor kako bi iz njega možda izrasla prava, narodan politika. Tako Bilićev nerazmetan i brižan ljudski duh i u čitateljima budi i osvješćuje ljudski duh, koji iz nas oplemenjuje, dograđuje, dorađuje i proizvodi naš ljudski prostor. Konačno, prostor činimo i stvaramo mi ljudi, vrsta homo sapiens ili naš nekadašnji zemljak homo neanderthalensis. A. G. Matoš je zapjevao: „Duša moja zagorski je kraj.“ Zemljopisni prostor se može nadograditi u čaroban društveni prostor. To je posao samo za ljude, a ne za prirodne sile. Prostor se, po A. G. Matošu, može pretvoriti u dušu.
Bilićevi Zapisi savjesti – a zapravo zapisi svijesti ili duha, jer savjest ocjenjuje ljudske postupke po društveno zadanim pravilima, a duh ocjenjuje živote po dobru koje pružaju – Bilićevi Zapisi savjesti kao cjelina odmrzavaju atomizirano vrijeme i vraćaju ga u prostor te spajaju i sprežu vrijeme ili trajanje s prostorom i s ljudima. U tom je smislu pojava Zapisa savjesti, sprege duha i prostora, prvorazredan kulturni i nadasve duhovni događaj u hrvatskom svijetu. Zapisi savjesti oduhovljuju i čitatelja i Hrvatsku.
Po niskom odzivu birača u Hrvatskoj kao i u većini zemljama EU čini se, da građani uopće nisu vidjeli smisao u izborima ili u izboru. Za Uniju kao cjelinu izbori su ipak imali pun smisao, jer su pokazali da mnogi ljudi smatraju da EU ne smije nastaviti svoje trajanje na dosadašnji način, kojim ona sama sebe vodi u propast. Ukratko, EU se mora preobraziti u političku zajednicu, koja će biti sposobna proizvoditi politiku, a tu sposobnost može steći samo koordinacijom politike svojih članica, a ne posluhom „euroatlantskim integracijama“.
Smisao rezultata održanih izbora vidim u tome, što su glasači, koliko god ih je malo pristupilo izborima, pokazali da ne žele glasati za liste, nego za osobe, za koje im se čini da imaju vidljivu ljudsku i ne toliko političku vrijednost. Imena Picula i Tomašić pokazala su se daleko“preferabilnijima“ ili poželjnijima od imena nositelja njihovih pripadnih lista, koji su prvenstvo stekli partijskim zaslugama. Imena Holi i Kujundžić (koji je na koncu ostao bez mjesta u Europarlamentu) bila su poželjnima, iako se znalo da njihovi vlasnici neće htjeti poći u Bruxelles. To je pokazalo, da se i za hrvatske saborske potrebe, a ne samo za europske trebaju birati imena, a ne liste. Preinaka hrvatskog listovnog izbornog sustava u imenski ili većinski donijela bi preporod u hrvatski politički postupak, koji je zamro upravo zbog lista i njihovih listonoša. Na minulim izborima „licenoše“ su unizili „listenoše“.
Možda ima smisla i u tome što su izbori pokazali da u RH postoje desetci političkih stranaka, koje su se zavukle ili zabile u koalicije, jer su svjesne da same nisu u stanju postići ni najmanji uspjeh na izborima. Budući da je riječ o prijeizbornim koalicijama i savezima, a ne o poslijeizbornim koalicijama, bilo bi mudro te stranke ugasiti nakon što se rasplinu u koju veću stranku, ako im se ne čini da ih u tome priječi njihov poseban svjetonazor „uskog spektra“. Godine 1994. godine ujedinile su se Socijaldemokratska partija i Socijaldemokratska stranka Hrvatske.
Porazan rezultat minulih izbora očitovao se i u tome, što u Europski parlament kroče svjetonazorski ljudi: novi demokršćani, stari socijaldemokrati i zeleni. Jedino pragmatično hrvatsko političko određenje, koje je dosad bilo zastupljeno u EP, laburisti, otpali su kao „dvanaesto odojče“ od majčice Europe. Čini se, da je hrvatskim glasačima – možda protivno izostalima ostalim biračima – mukotrpno udubiti se u nastojanja pragmatičkih opcija. Našu su glasači navijači na slaboj političkoj utakmici. Svjetonazorski mamac koji stranke dobacuju glasačima najbolje se vidio u tome, što su „novodemokršćanski“ kandidati naglašavali, kako je najvažnije da za predsjednika Europske komisije bude izabran Jean-Claude Juncker, državnik iz najmanje zemlje EU, kako bi mogao „imperijalno“ voditi prvu gospodarsku i treću najmnogoljudniju silu svijeta.
Sve što su pružili rezultati izbora pokazuje, da su Hrvati daleko od toga da im politički ljudi ponude, a oni da prihvate uspostavu političkog procesa, u kojemu će se cijeli narod prihvatiti posla izgradnje primjerenog političkog sustava, koji će biti sredstvo množenja znanja i vještina, nakupljanja tehnologije, poboljšanja organizacijskih sposobnosti, razvitka gospodarstva, dobrog iskorištenja prirodnih izvora te zaštite naših ljudi i hrvatskog prostora i od tuđih nametnika i od razjarene i teško ukrotljive prirode. Država koja ne proizvodi primjerenu nacionalnu politiku – kao što su pokazali primjeri Sirije, Ukrajine ili SAD i EU – postaje sijelom sve veće društvene zbrke, u kojoj se mnogim ljudima bijeg čini najboljim načinom zaštite.
Hrvati svoju državu ipak mogu od maćuhe preobraziti u majčicu. Pitanje je samo, kolika će mjera dodatnog propadanja biti potrebna, da se Hrvati prenu te da prestanu tratiti svoje političko vrijeme, a da političari kao i Bilić počnu tražiti smisao u narodu.