NAVIKE
Kad se konačno suočimo sa sobom i vidimo da nismo daleko dospjeli,pitanja i potpitanja iskaču poput bijelog zeca iz šešira šamarajući nas sa svih strana. U godinama odrastanja, buntovno lupajući vratima,obećavali smo si da nikad, baš nikad, nećemo biti kao oni.
Naši odgojitelji.
Odrastajući u čvrstom zagrljaju utisnutih štambilja, kao da su nas žigosali,pronalazimo opravdanja za vlastita obećanja u vrijeme odrastanja, kad se volja sukobljavala sa svima koji su drugačije mislili i pokušavali nas vratiti 'na pravi put'. Dobronamjernim su nas razgovorima uvjeravali da robujemo nagonima, a oni nisu primjereni dobro odgojenoj djeci.
Sve je više i više otkrivao da je svoju slobodnu volju olako predao godinama nametanim navikama i uvjerenjima kojima su slamali njegovu volju, da bi se lakše uklopio u život.Ta oni mu ipak žele 'sve najbolje'.Postupci iz njegove prošlosti i djelomično ili potpuno prihvaćanje ustaljenih navika utirali su stazu koja je prijetila da mu zarobi budućnost.Ma koliko se uvjeravao da je SVOJ, da je odrastao,svejedno je shvaćao i prihvaćao da je odlaskom roditelja,konačno dobio izbor da sada, baš sada, može pripadati samo sebi.
Da konačno bude svoj!
Da može, bez opravdavanja i isprika, polomiti sve lance i lokote nametnutih okvira koji su mu postali pretijesni, pa samim time i neugodni.Ništa lakše,do biti svoj gospodar i samostalno donositi sve odluke u kojima će se kristalizirati nakupljeno vlastito znanje i spoznaja galopirajućeg vremena.Bio je uvjeren da to može, sve do dana dok nije otkrio da većinu stvari radi i misli baš onako, kako je radila njegova majka.Ups!
Kako ostvariti taj težak zadatak i krenuti 'putem kojim se rjeđe ide'?Znao je da ustaljene navike, protiv kojih se svesrdno borio,treba zamijeniti navikama koje će ga lakše voditi NJEGOVIM stazama, makar bile krive.Samopouzdanje mu je podupiralo nasljedstvo.Znao je da mu ono donosi više mogućnosti u kojima može i pogriješiti, a da se ništa strašno, ni pogubno ne dogodi.Da mu daje slobodu.Slobodu u kojoj može mirno disati, bez zaustavljanja daha i nametnutog pitanja;“Što i kako sad?“Pokušao je raditi na sebi.Uvjeravo se da mu neće biti teško.Ta u dobroj je životnoj fazi i snazi.Polako je otkrivao da je to lakše reći, nego učiniti.Činilo mu se da iza svakih zatvorenih vrata stoje nova koja mora otvoriti.Mnogo puta se vraćao i pokušavao otvoriti zalupljena vrata iza kojih mu se majka smiješila. Koji put se odvažio i prkoseći joj otvorio nova vrata.Ispred njega se ukazao sjajan prostor, u koji se nije usudio zakoračiti, jer nije vidio oslonac.Vraćao se na ustaljenu stazu,znajući da je utabana.Da ga čeka.Polako se uvjeravao i mirio da usvojene navike nisu tako loše. Uviđao je kako su manje rizične.Nije im bilo teško podleći. Bile su u njemu kao pečat na kojem se moglo pročitati svako slovo. Osjećao ih je u sjeni raširenih orlovih krila, koja su ga štitila od neizdržive neizvjesnosti .
'Život je za hrabre i ustrajne',čuo je nepoznati glas u jutarnjem buđenju.Znao je…da mora, mora nešto mijenjati, a svejedno se nije mogao pokrenuti.
Ipak smo svi 'proizvod' naših roditelja, čak i onda kad se odmaknemo od njih, ili oni od nas.Nosimo ih u duši poput najsjajnije sunčeve zrake, znajući da su nam željeli dobro.Mnogo puta nisu prepoznavali da dobro njihovog vremena, ne mora biti dobro za neko drugo vrijeme.
Polako je iz buntovnosti svog sina shvaćao da radi isto što su i njemu radili.Da ga želi zarobiti u okvire 'prihvaćenih oblika ponašanja', potiskujući gorak okus koji su mu njegovi ostavili u nasljedstvo.
Istrgao mu se iz ruku i života.
Pobjegao glavom bez obzira,prekidajući sve spone.Zašto, kad je on htio i radio 'sve u njegovom interesu', kad je čuvao mnoge važne stvari, nadajući se da će i u sinovom životu pronaći mjesto i tako zaustaviti propadanje.Teško je prihvaćao da mu sin nije dao vrijeme, ni osvrtao se na njegove savjete i navike.Nije se dao njima cijepiti. Novo je vrijeme nosilo nove navike i otvaralo nove obzore.Nije mu dopustio da u nadolazeće godine, koji su bile njegova budućnost, unosi teret učmale prošlosti, ni da mu jednog dana ne mora spočitavati kako ga je krivo odgojio.
Kako ga nije ga pripremio za njegovu budućnost.Njegov život.
Odmetnute stope u snijegu govorile su mu da ima dobrog , hrabrog i snažnog sina, koji je uspio u onom u čemu on nije.Ne mora za njega brinuti , jer je sam shvatio i prihvatio da treba preuzeti uzde svog života, ako ga želi sretno preživjeti.