'Ne mogu se vratiti u politiku. Previše znam...'
http://www.jutarnji.hr/antun-vujic-ravnatelj-leksikografskog-zavoda--ne-mogu-se-vratiti-u-politiku--previse-znam-/1341918/
Na sve svećim razlika između bogatih i onih koji su radno ovisni ne može se osigurati ni demokratsko društvo niti razvoj društva
Ugledni doktor znanosti Antun Vujić ravnatelj je Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Prije 26 godina, 1989., osnovao je Socijaldemokratsku stranku Hrvatske i bio njezin prvi predsjednik. U Račanovoj vladi bio je ministar kulture. Četiri mandata saborski zastupnik. Sudionik je presudnog Hrvatskog proljeća 1971., nakon kojega ostaje bez posla. Godine 1974. Krleža, koji ga cijeni, zapošljava ga u Leksikografskom zavodu. Iskusan je, školovan političar. Više nije aktivan u politici, ali zauvijek je - socijaldemokrat. Rođen je u Dubrovniku, školovan u Rijeci i Zagrebu. Mama mu je Dubrovkinja, tata porijeklom Bokelj. Otac je triju djevojaka, ima petero unučadi. Bio je vaterpolist riječkog Primorja. Prošle godine objavio je izvrsnu knjigu “Hrvatska i ljevica”. to je glavni motiv pojedinaca da se bave politikom? Altruizam? Osobni interes?
- Politika je i najbolja i - najgora. Ljudi se počnu baviti politikom iz dva razloga: jedan je interes, a drugi je javno dobro. Do kraja svoje političke karijere razlikuju se oni koji su počeli od jednog ili drugog vrijednosnog sustava. Moja generacija, ona koja se politike prihvatila 80-ih godina, željela je pridonijeti nekoj demokratskoj preobrazbi i državnoj samostalnosti Hrvatske. Kad su se potom formirale stranke, pojavile su se i druge vrste protagonista: oni koji su išli uz konjunkture koje su im stranke omogućavale. Što je, zapravo, politika? Je li to borba argumenata o poželjnom razvitku ili je to - borba interesa? To je glavno pitanje. I, glavni problem. Ovi koji su krenuli iz idealističkih razloga misle da je politika borba argumenata. A - nije. Ipak, činjenica je da su tada, 80-ih, u politiku krenuli ljudi koji su vjerovali u neke čvrste vrijednosne ciljeve.
Uspijevaju li političari idealisti u cijeloj karijeri ostati - principijelni?
- Neki da, neki ne. Evo, recimo Dražen Budiša: on osobno nije nikada išao prema nekom svojem osobnom interesu. Išao je prema svojoj viziji Hrvatske. Nismo se on i ja uvijek politički slagali, ali vrlo ga cijenim. Ima još takvih političara...
Kojih ima više? Principijelnih ili onih drugih?
- Odgovor na to ne trebam vam ja dati... Znate ga i sami.
Jučer je bio Prvi maj, Prvi svibnja, u crkvi - sveti Josip radnik... Praznik rada. Što i tko je radnička klasa danas u Hrvatskoj?
- Tu su se dogodile velike promjene. Ljevica društva podigla se na radničkoj klasi manualnog tipa. Danas je, međutim, radnička klasa visoko obrazovana i - potpuno nezaštićena. To je bivša srednja klasa, koja je prestala biti - srednja klasa. Nju čine mladi ljudi, nemaju sindikate, to su “dečki s Madisona”... to su danas radnici. Dobiju “šup kartu” kad god se to svidi poslodavcu. Nemaju potom nikakvih socijalnih prava. Dok ga se može “musti”, ide mu plaća, a kad dobije otkaz, onda je - gotov. Stariji radnici su barem bili zaštićeni sindikatima... Sada se i termin “radnička klasa” mijenja u “radno ovisno stanovništvo”. Dakle, to su svi koji isključivo ovise o svojem radu. Oni su, zapravo, najamni radnici. A odnos rada i kapitala oštriji je nego prije. Prema Pikettyju, u Americi je 70-ih godina trostruko više ljudi participiralo u GDP-u nego što je to danas. U Velikoj Britaniji, prema svježim podacima iz The Guardiana, tisuću najbogatijih ljudi od vremena krize, to je 2009., ima povećan prihod za 112 posto. Riječ je o tome da 1000 najbogatijih obitelji raspolaže s više novca nego 40 posto siromašnih obitelji u Britaniji. Dakle, s jedne strane je 1000 bogatih, a s druge strane gotovo polovica Britanije. To je fenomen koji je nastao iz ove današnje globalne krize. Dakle, Junckerov plan o investicijama i sigurnosti je - naivan. Neće biti bolje bez radikalnijeg zahvata. Razlike su sve veće.
Kakva je onda budućnost radnika, odnosno srednje klase?
- Ako se ovako nastavi, budućnost je “Alphaville”, budućnost je “Soylent Green”, budućnost je vladavina oligarhije na potpuno netransparentan način. Mala skupina vladajućih posjedovat će medije i sve ostalo. Ukratko, budućnost je - orvelijanska.
Znači - jeziva?
- Da, otprilike. Naravno, ako se nastavi to što se danas događa u svijetu. To je sada ključno pitanje ne samo demokratske ljevice, nego demoratskih snaga uopće. U to uključujem i konzervativnu desnicu koja se također ne slaže s time da čovjek postaje baš roba, to jest - nitko i ništa. Hoće li se to zaustaviti ili će rasti u tom smjeru? Kontrola može uskoro postati totalna, može se zavladati internetom, slobode se mogu potpuno izgubiti...
Tko može tome pružiti otpor?
- E, to je glavno pitanje današnjice. Mislim da to mora i može biti socijaldemokracija u svijetu. Ili još bolje socijalna demokracija, što je vrlo široka fronta koja će znati povezati socijalne interese ljudi s njihovom političkom organizacijom. Jaz između rada i kapitala danas je veći nego što je bio prije 30 godina. Poslije je pobijedila ideologija tržišta, vjerovalo se, kad dođe do kapitalizma, kako će - svi biti kapitalisti. E, nije tako. U kapitalizmu je mali broj kapitalista.
Takve razlike između prebogatih i “radno ovisnog stanovništva” su pogubne...
- To je svima jasno. I Pikettyju i mlađem Galbraithu i Varoufakisu i Hollandu, Stiglitzu, Attaliju i drugima. Na ovakvim razlikama ne može se osigurati ni demokratsko društvo ni razvoj društva. Ako država suzuje prihode svih građana, od čega će to onda rasti njezina proizvodnja? Od čega? Politika štednje, pad kupovne moći, restrikcije... Od toga nema proizvodnje.
Kakva je situacija kod nas?
- Politika Hrvatske narodne banke je od početka išla prema restrikcijama što se tiče domaće proizvodnje, a povlašćivala je trgovce. Ja ne zagovaram deprecijaciju kune danas, ali eklatantna je činjenica da se kunom nije pratila sposobnost Hrvatske da izvozi svoju robu.
Što je s medijima? Oni su sve jači i jači u današnjem društvu...
- Tržište želi da se ukinu javne televizije, BBC i sve ostale takve kuće u cijelom svijetu. Tko bi od toga imao koristi? Oni koji privatnu propagandu predstavljaju kao politiku pa biraju Dnevnike onakve kakve žele oligarsi. 1000 oligarha u Britaniji i još nekoliko tisuća njih u svijetu. Društvo je uvijek u sukobu. Kako rješavati taj sukob? Na socijalni i demokratski ili na autokratski način? Medijskom diktaturom koja je, zapravo, oblik tihe represije... koja štiti prava povlaštenih. Liječnici primaju kuverte, profesori prodaju ispite, seljaci ne žele kopati, nego žele novčane poticaje, studenti neće učiti, nego žele samo plandovati... to je slika onoga što nam većina medija kontinuirano poručuje. Time se natjeralo ljude da počinju vjerovati i misliti da su stvarno - neradnici. Da su krivi. A, to nije istina, to je golema laž.
Mediji počinju stvarno vladati društvom?
- Mediji su postali dio oligarhijske strukture vlasti. Oni više nisu nezavisna tehnologija natjecanja različitih opcija, nego su u sastavu interesnih opcija. Njima diktiraju vlasnici i oglašivači. Bio sam ministar kulture. Ja sam tada shvaćao da je sloboda medija i sloboda novinarske profesije u tome da se govori i piše istinu. No, nije tako. Sloboda medija je ustvari sloboda vlasnika medija da naturaju što će mediji pisati. Ne govorim za sve medije, ali u nekima je baš tako. Kapitalisti postaju vlasnici medija. A to nije ni u Americi moguće. Tamo ili si vlasnik medija ili si kapitalist, a ne i jedno i drugo istovremeno. Ne možeš biti vlasnik medija i, sad govorim metaforički, vlasnik četvrtine zemljišta u Hrvatskoj. Ako je tako, onda će se pojaviti naslov poput: “Cijena zemljišta u Hrvatskoj još 12 godina neće padati”. To je organizirani interes...
Objavili ste iznimnu knjigu, “Hrvatska i ljevica”. Čitka je, jasna, zanimljiva... suvremena i povijesna...
- I prodaje se jako dobro. To je analitička i politička knjiga namijenjena svima. Ne samo ljevici.
Dobili ste “Miku Tripala”, uglednu zanstvenu i publicističku nagradu...
- To mi je zaista drago. Poznavao sam Tripala dobro, cijenio ga i radio zajedno s njim... U knjizi je povijest socijaldemokracije u Hrvatskoj koja počinje već prije 121 godine. Jeste čitali?
Naravno. Nisam znao da smo osnovali Socijaldemokratsku stranku pet godina prije Švedske...
- Jesmo, 1894. To je vrlo dojmljivo...
Kakva je veza politike i morala?
- Smatram da politika nije “moralka”, ali je vezana uz moral. Nema nemoralne politike. Ne smije biti nemoralne politike. Također, smatram kako politika nije znanost, ali je vezana uz rezultate znanosti. I smatram da ni znanost nije lišena političkih vrijednosti.
Svima nama važno poglavlje u vašoj knjizi je - Hrvatsko proljeće... Sudionik ste. Nakon Proljeća 1971. ostali ste bez posla... Izbacili su vas...
- Jesu, naravno. Ostao sam bez posla tri godine.
Gdje ste radili uoči Proljeća?
- U Centru za kulturnu djelatnost omladine. To je onaj centar koji je pokrenuo Underground u Hrvatskoj onog vremena. To je bio pravi Underground. Imali smo Omladinski tjednik koji je od grafičkog izgleda pa do sadržaja i fotografija zaista bio underground. Bio je tu i klub Kulušić u kojem je nastupao i B. B. King i takvi. Imali smo Jabuku. Bila je to jaka underground kultura koja se, zapravo, kretala prema jednoj vrsti subkulture. Bili su sa mnom i moji prijatelji Đuro Despot, Jurica Malčić, Mišo Gunjača... No, malo sam pobjegao od vašeg pitanja...
Ne smeta, zanimljivo je slušati vas...
- Dakle, šikanirali su me. Morao sam dati ostavku kao direktor CKD. Najprije sam, na brzinu, završio vojnu obvezu. Onda mi je, ipak, ponuđena mogućnost da opstanem, ali trebao sam javno kritizirati moje kolege. To sam odbio i rekao - tamo kamo idu moji prijatelji, idem i ja s njima. Pod time sam mislio na Savku, Miku Tripala, Peru Pirkera i druge. Onda su me potpuno “pomeli”. Zahvaljujući Josipu Šentiji, koji je također bio u debeloj nemilosti, ali ga je Krleža primio, i ja sam dobio posao kod Krleže u Leksikografskom zavodu. Spašavao nas je Krleža. To je važna povijesna činjenica, ne zbog nas, nego zbog velikog Krleže.
Hrvatsko proljeće ‘71. bilo je najava Tuđmanove ‘90.?
- Ne doslovno, ali povijesni slijed je bio takav. Ja sam o Proljeću prvi pisao nešto drugačije od ostalih, bar koliko ja znam. Po meni, uopće nije važno koliko je samo Hrvatsko proljeće bilo puka partijska heterodoksija, ili je bila nekakva kontrarevolucija. Ono što je važno jest da je 1972. godine došla takva odmazda koja je podijelila Hrvatsku tako duboko da još danas postoje posljedice tog događanja. Mislim da je Hrvatsko proljeće, u svojem matičnom kretanju, pa čak i po parolama, bilo samo za federalističku Jugoslaviju, za više federalizma, za više ravnopravnosti, za više samoupravljanja... Kad govorim o samoupravljanju, mislim na više demokracije.
Koliko ljudi je tada, 1972., politički i egzistencijalno stradalo?
- Savka i Tripalo daju različite podatke. Tripalo kaže da ih je bilo 50-ak tisuća, Savka 70-ak tisuća... smijenjenih s položaja. Točan broj se nikada neće utvrditi. Međutim, ima jedan podatak koji je apsolutno neosporan: 1972. i 1973. broj kaznenih djela u Hrvatskoj narastao je za jednu nulu. Dakle, deset puta veći broj... Ali, nije bilo deset puta više džepara... Bilo je između 2000 i 2500 kazneno sankcioniranih ljudi za - politička djela. Inače, u to doba više nema “gulaga”, a to je i doba kada čak i Brežnjev popušta... Moderno je doba, a odmazda je bila kao da smo u staljinizmu...
Hrvatska je htjela više slobode i demokracije. Zašto je Tito tako grubo reagirao?
- Ništa od tadašnjih zahtjeva nije ugrožavalo sustav. Sustav je ugrožavao samoga sebe, nije iskoristio zadnju priliku da bude reformiran. A nije reformiran. Naprotiv, zasječena je jedna duboka rana na političkom tkivu Hrvatske. Ta rana se vidi i osjeća do danas. Stigmatizacija Hrvatskog proljeća raste sve do sredine 80-ih godina. Godine 1985. Jure Bilić, pa čak i Stane Dolanc, govore da je “sad malo previše” i da bi se trebao u Hrvatskoj “malo smanjiti” taj pritisak stigme. Slovenija je tada preboljela Kavčića, Srbija nije nikad preboljela ni Latinku ni Nikezića, nego je dovela na čelo Miloševića. Hrvatska i Srbija su u posttitovsko razdoblje ušle - potpuno nespremne. A Partija u Hrvatskoj je bila praktički - uništena. Što ste me ono još priupitali maločas?
Tito...
- A, zašto je Tito tako grubo reagirao? Evo pojednostavljene slike, ali nije pogrešna: bio je stalni, trajni sukob federalističkih i samoupravnih snaga s centralističkim i antisamoupravnim snagama. Jedni su optuživali druge. Tito je tražio ekvilibrij... on je par mjeseci prije Karađorđeva ovamo došao i dao pozitivnu ocjenu Savki i Tripalu. Ali, onda mu je ipak “proradio Hotel Lux”.
Moskovski “Hotel Lux”, mislite?
- Da, jasno, onaj Kominternin hotel u Moskvi u kojem su se svi školovali pa i on, Tito. Mislim da mu je proradio taj “Hotel Lux”, vidio je da na federalističkim osnovama neće moći izdržati pritiske, glavni problem mu je oduvijek bio velikosrpski nacionalizam, a da bi ga liječio, morao je najprije udariti po hrvatskom, pa čak i kad je taj hrvatski nacionalizam bio - mali. I, udario je. Zatim je, 1974., kao kompenzaciju dao novi ustav kojem nije bio cilj više demokracije, nego stvaranje ekvilibrija u sukobu s centralističkim i antisamoupravnim snagama. Potkraj 80-ih dolazi Tuđman koji nastoji i uspijeva pomiriti Hrvatsku, iznutra... Zato se u HDZ-u i našlo toliko bivših komunista. Uostalom, stvara se i Vlada nacionalnog jedinstva...
Tko zapravo vlada Hrvatskom?
- Jedna kasta koju nitko javno ne spominje. To nije kasta političara. U Rusiji se zovu oligarsi, kod nas se zovu tajkuni, negdje se zovu mandarini, negdje kompradori... ili pitaj Boga kako... To su oni koji vladaju i financijskim sektorom i medijima, oni koji posreduju između politike i javnosti. To je kasta kojoj se ne smije zamjerati. “Napumpana” je javnost - “političari su lopovi”. A, Boga mi, nisu svi političari lopovi. “Pušta se crno” prema javnosti. Ako blatiš političku sferu, ako dereguliraš snagu Sabora, ako tvrdiš da je to “kokošinjac”, da su svi nekompetentni, da su svi lopovi - onda je to vrlo aktivno zalaganje za status quo kao najbolje stanje... Nikome ništa, svi su ionako lopovi.
Zašto se ne vratite u politiku?
- Ne mogu. Previše znam. A imam i nešto godina... Ne želim više u politiku..
Šteta.
- Nije.
Tko će pobijediti na sljedećim parlamentarnim izborima?
- To se ne zna. Sve veće je dijeljenje Hrvatske na samo dva dijela, a tako ne pobjeđuje nitko.
Hoće li ikad hrvatski narod dostići - sreću?
- Svi ljudi imaju, teoretski, pravo na sreću. Praktički, nema je nitko. Sve dok milijuni djece umiru od gladi - nitko nema pravo na sreću. Nigdje na ovom svijetu. Prije prava na sreću stoji zahtjev odgovornosti, i to globalan, kakav nam je i ovaj svijet.
Dr.sc.Antun Vujić
https://hr.wikipedia.org/wiki/Antun_Vujić
https://en.wikipedia.org/wiki/Antun_Vujić
http://www.lzmk.hr/hr/leksikografska-djelatnost/leksikografi/glavni-ravnatelj
photos
https://www.google.hr/search?q=antun+vujić&client=opera&sa=N&biw=1745&bih=857&tbm=isch&tbo=u&source=univ&ei=F5mTVZinK7Gy7Qa56qX4Ag&ved=0CBoQsAQ4Cg