Vjerovala je kad su joj sumnjičavo klimali glavama.Zvijezda vodilja bila joj je misao Tolstoja, koji je znao da 'sreća nije ništa manje jedinstvena od nesreće'.
"Blago tebi, kad možeš tako otvorenog srca nezaustavljivo koračati,zanemarujući zareze na njemu.Ignorirajući ga u njegovoj borbi da preživi,"slušala je od onih koji su sumnjali, koji su znali da izaziva sudbinu.
"Pa što?Život je tu pred nama da rušimo zapreke,pa ako treba da sakupljamo i zareze, da se borimo za svoje snove i onih koje poštujemo i volimo.Da živimo, a ne da iz mišje rupe virimo!"prkosno je odgovarala ustrajući u naumu uprkos teškom disanju i alergijskom ispadu ispod očiju.Tijelo se opiralo i bunilo , upozoravalo… Nije lako pobijediti druge,a tek pobijediti sebe!?U preispitivanju i vlastitoj sumnji i želji da nikoga ne povrijedi, nije odustajala nadajući se da iza zareza i alergijskih ispada ima dalje…Znajući da sve ne može uvjeriti i ne povrijediti, birala je duže i teže putove nadajući se snazi uvjeravanja.Morala je izvući pospremljene komunikacijske vještine i obuzdati sve strahove.
Mnogo ju je puta ljutio i razočarao.Pa što je to što je ove godine bilo drugačije? Svi su joj se čudili.Znala je da će biti otpora, da će ju prizivati pameti svi koji nisu sami, svi koji su darovani i okruženi pažnjom.
Lako je, kad je tako.
Ne razumiju oni da neki nisu krivi što su sami.Što su im najmiliji došli i prošli kroz živote, ostavljajući ih da se probude, da prepoznaju priliku za rast i spoznaju pravih vrijednosti.
Da odrastu.
Da ne kukaju:"Zašto baš ja?Zašto se baš meni događaju takve okolnosti koje me čine nesretnim?Da prihvate da su zdravi, pa samim time, ne bi smjeli biti nesretni!Da nauče u svakom danu pronaći nešto lijepo, da surova i izlomljena sadašnjost može poprimiti oblik skladnosti i izgledati, da je baš sve tako trebalo biti…
Obitelj je htjela privatnost božićnog slavlja i veselja,kao i prethodnih Božića.Gledala ih je samodostatne u svojoj zatvorenosti i čudila se da još nisu naučili da je to blagdan opraštanja i druženja sa usamljenima, zaboravljenima i gurnutim na marginu.Ma što učinili, ili ne učinili.Da su zaustavili vrijeme,pa time i promjene.
Nije se dala.
Znala je da čini nešto i za njih.Da im daje priliku.
U suptilnosti pomiješanih emocija, sjeli su za svečani stol.Stol koji je pozivao na lepršavi mir i ljubav.Na spoznaju ljudskosti i uživanja u prihvaćanju različitosti.U blagovanju tih darova.Izostala je srdačnost,koju nije ni očekivala.Bila je zahvalna na miru.Veselje je ulazilo i izlazilo, poput toplog zraka iz naloženog kamina, svakim otvaranjem vrata, popraćeno vriskom razdragane djece, koja se još znaju veseliti.
Izdisala je zatomljujući dah.Utišavajući otkucaje srca.
Znala je da je pobijedila sve nedaće oko gradnje kuće,kad se sama uhvatila u koštac sa svim papirnatim zavrzlamama, majstorima, materijalima,pa nadzornim organima i koječim,što nije znala ni da postoji.Morala se suočiti i u usamljenosti duše donositi odluke, a da nije ni naslućivala na kojoj je strani provalija.Bog je htio da je previše ne oderu.Zarezi na srcu bili su dokaz da sve vrijedno ima svoju cijenu.Kroz muku u vedrini rasta kuće,naučila je bespoštedno se boriti se za sve što je važno njoj i njenima.
U muci i vedrini naučila je da je poenta u borbi na putu ka sreći.
Za sebe i za druge.
Svakog se trenutka izdizala iznad gorkog okusa,kojeg je omalovažavajući zatomljivala, osjećajući da će ovaj Božić pamtiti po epitetu'nezaboravan'.Nezaboravan zbog kćerinog useljenja u kuću, zbog obiteljskog okupljanja, zbog prijatelja kojeg nije ostavila u blagdanskoj samoći,zbog svih onih koje je na kvaki dočekao zamotuljak da nisu od svih zaboravljeni, zbog dječje razdraganosti , zbog zareza koji ju nisu preduboko zarezali, zbog blagoslova da je sve to mogla osjetiti i u tome uživati.
Biti nezaboravno sretna i zahvalna.