Autor: admin
Datum objave: 14.05.2018
Share


Nezavisna Država Hrvatska

Vlada Nezavisne Države Hrvatske

Nezavisna Država Hrvatska

https://hr.wikipedia.org/wiki/Nezavisna_Država_Hrvatska

Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je bila država za vrijeme Drugog svjetskog rata u okviru osovinskoga poretka.Osnovana je 10. travnja 1941., uslijed Travanjskog rata i raspada Kraljevine Jugoslavije. NDH je vodstvo ustaškoga pokreta proglasilo 10. travnja 1941. nakon sloma Kraljevine Jugoslavije; bila je dio osovinskoga poretka nacističke Njemačke i fašističke Italije.

NDH se može promatrati kao teritorijalni kondominij njenih okupatora Njemačke i Italije.

Država nastala uz pristanak okupatora (i ponižavajuće uvjete za Hrvate), i to grubih totalitarističkih režima koji su tada vladali Njemačkom i Italijom, nije bila međunarodno priznata izvan okvira ratom uvjetovane njemačke i talijanske utjecajne sfere. Iako je uspostava same hrvatske države, nakon sloma Kraljevine Jugoslavije, u hrvatskoj javnosti bila pozdravljena, već prvi koraci vlasti doveli su do širokog razočaranja takvom NDH kojoj je Italija oduzela dragocjena primorska područja, a Mađarska Međimurje i Baranju.

Rimskim ugovorima iz 1941. godine bio je predviđen položaj NDH kao talijanskog protektorata. Državom je upravljao vođa ustaškog pokreta, poglavnik Ante Pavelić, dok je naslovni kralj Tomislav II. imao samo simboličnu ulogu koja je i kao takva ukinuta nakon talijanske kapitulacije 1943. Sjeverna i srednja Dalmacije, dio Hrvatskog primorja i Gorskog kotara pripojeni su Italiji, pod čijom su kontrolom bila sve do pada Mussolinija. Baranja i Međimurje priključeni su Mađarskoj.

Uz goleme teritorijalne gubitke u korist Italije (5.380 četvornih kilometara ozemlja s oko 380.000 stanovnika, također najveći dio teritorijalnog mora) i Mađarske, Ante Pavelić je kao poglavnik uspostavio diktatorski represivni fašistički režim sa zabranom svih stranaka osim Ustaškog pokreta. Zatvoren je i vođa Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček, a ni Sabor nije djelovao.

Obzirom da su etnički najhrvatskiji dijelovi zemlje ostali pod vlašću Italije i Mađarske, u državi su skoro trećinu stanovništva predstavljali Srbi - populacija koja je u desetljećima monarhofašističke Kraljevine Jugoslavije u vrlo napetim odnosima s Hrvatima, zbog velikosrpsko-hegemonističke naravi vladajućeg režima. Ustaški režim je tek nakon nekog vremena odustao od ekstremno agresivnog odnosa prema srpskoj manjini, koju je ispočetka tretirao kao podanike (tj. isključio je Srbe iz kategorije državljana), kojima nije bilo dopušteno rad u državnoj službi i koji čak nisu smjeli služiti vojsku. U prve dvije godine NDH protjerano je iz NDH u Srbiju 175.000 etničkih Srba, a bilježi se i mnogo ubojstava, pljački i paleži koje su osobito provodili tzv. divlji ustaše, pobornici ustaškog poretka. Nezadovoljstvo Srba, kojima se s vremenom pridružuje sve veći dio Hrvata - antifašista, doveo je do partizanskih ustanaka i stvaranja teritorija pod njihovom kontrolom; također i do četničkih ustanaka i stvaranja teritorija pod kontrolom četnika.

Prema bošnjačkim muslimanima je ustaški režim postupao mnogo taktičnije, te nije s tom populacijom imao znatnijih sigurnosnih problema.

Prve dvije godine prošle su u očitom talijanskom sabotiranju tek stvorene države, kako bi si Italija trajno priskrbila vlast nad pojasom duž Jadrana širokim više desetaka kilometara (Druga zona, koja se protezala do nadomak Karlovca i Bihaća, a obuhvaćala i grad Mostar) i tako pretvorila Jadran u svoje unutrašnje more. Preostale dvije godine (nakon kapitulacije Italije) protekle su pod čvrstom kontrolom Njemačke, koja je preuzela čak i policijske poslove u NDH i koja je nesmiljeno eksploatirala njeno gospodarstvo radi potpore svojem ratnom naporu.

Rimski ugovori - kojima je Italija sebi prisvojila veliki dio hrvatske obale, najveći dio teritorijalnog mora, pri čemu NDH uopće nije smjela imati ratnu mornaricu; istodobno pretvarajući NDH u monarhiju s talijanskim kraljem i zapravo talijanski protektorat (status kakav su tada imale i Kraljevina Crna Gora i Kraljevina Albanija) - stvorili su teško nezadovoljstvo među narodom, pa i među onima koji su bili skloni pristupati ustaškom pokretu. Neuspjela nastojanja ustaša da ishode kod Nijemaca (koji su prvih godinu dana zaokupljeni invazijom na SSSR i drže na području NDH samo manje vojne snage potrebne za osiguranje strateških željezničkih pravaca) potporu za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa vrlo su ozlovoljila Talijane, koji prije kraja 1941. godine zabranjuju ulazak vojnih snaga NDH u područje između Jadrana i linije Karlovac - Mostar i nastoje čvrsto okupirati to područje u suradnji s četnicima. Na području talijanske okupacije s vremenom nastaju velika područja pod kontrolom četnika i partizana (NOVJ, snage pod kontrolom Komunističke partije Jugoslavije); kojima talijanske snage nakon Pada Italije 1943. predaju znatnu količinu naoružanja, te koji uz podršku zapadnih saveznika uspijevaju držati pod kontrolom sve veće područje i uvelike sabotirati gospodarsku aktivnost na preostalom području, usprkos podrški Njemačke, koja u NDH s vremenom drži sve veće vojne i policijske snage.

Na području NDH ustaški pokret je provodio holokaust nad Židovima i Romima, dok su nad Srbima počinjeni brojni zločini te su postali građani drugog reda. Procjenjuje se da je ubijeno oko 30.000 Židova - što u Hrvatskoj, što u njemačkim koncentracijskim logorima, te otprilike jednaki broj Roma, dok je broj stradalih civila Srba - računa se - oko 217.000. Žestoko su progonjeni svi protivnici režima, pogotovo komunisti. Kao reakcija na politiku terora ustaškog režima i de facto okupaciju proklamiranih saveznika, Njemačke i Italije, na području NDH se ubrzo razvio Narodnooslobodilački pokret pod vodstvom KPJ. Ratne žrtve stanovništva NDH su bile izrazito visoke - sve zaraćene strane su činile ratne zločine, u kojima su ubijale i civile i ratne zarobljenike (te su četnici pobili izrazito mnogo civila - osobito mnogo bošnjaka muslimana,ustaše vrlo mnogo Srba, Židova i Roma, a partizani vrlo visoki broj pripadnika svih etničkih skupina za koje se znalo ili sumnjalo da "surađuju s okupatorom") - te znatno nadmašuju gubitke mnogo mnogoljudnijih zemalja poput Italije, Ujedinjenog Kraljevstva ili Francuske.

Već potkraj 1942. vojska NDH je stavljena pod njemačko vojno zapovjedništvo. Nijemci nisu ozbiljno shvaćali neovisnost NDH, nego su se na njene strukture oslanjali kao na pomoć svojoj okupaciji: na području NDH novačili su Nijemci lokalno stanovništvo za svoje vojne postrojbe, te su od tako unovačenog osoblja formirali čak 5 divizija vojske (tzv. legionarske postrojbe) - pod zapovjedništvom njemačkih časnika i dočasnika, uz njemački kao zapovjedni jezik i u cijelosti pravno podvrgnute Njemačkoj. Te su divizije bile angažirane u okupiranju teritorija i protupartizanskim djelovanjima. Uz djelatnost njemačkih obavještajnih službi i vojne žandarmerije koja je bila prisutna još od početka okupacije, od 1943. godine osnovana je od lokalnog stanovništva (i uz sudjelovanje više tisuća njemačkih policajaca iz Reicha) tzv. Njemačka redarstvena organizacija u Hrvatskoj pod izravnom kontrolom policijskih vlasti Njemačkog Reicha (32.000 pripadnika, 1944. god.). Troškovi tih vojnih i redarstvenih postrojbi, te drugi troškovi okupiranja naplaćivali su se iz proračuna NDH. Također su Wehrmacht i SS novačili na području NDH osoblje za vojne postrojbe kopnene vojske, mornarice i zrakoplovstva koje su bile angažirane na Istočnom bojištu.

Slomom fašističke Italije i njezinim prelaskom na stranu Saveznika tijekom 1943. javljaju se pokušaji da tako postupi i NDH. U njima isprva sudjeluje i Pavelić, no kako oni uključuju njegovo povlačenje, odustaje. Njihove zagovornike (urota Lorković-Vokić) zatvara; u travnju 1945. Pavelić daje urotnike i smaknuti.

Ustaška je vlada napustila Zagreb 6. svibnja 1945, neposredno prije ulaska partizanskih jedinica (8. svibnja). Većina preostale ustaške i domobranske vojske, s izbjeglim civilima, dospjela je do Austrije, te se 15. svibnja 1945. predala britanskim vojnim predstavnicima, koji su ih zatim prepustili jugoslavenskoj partizanskoj vojsci. To je rezultiralo Bleiburgom i Križnim putem, s vrlo velikim brojem žrtava među zarobljenim vojnicima i civilima.

Jugoslavenski autori su u desetljećima nakon drugog svjetskog rata u pravilu tvrdili NDH uopće nije bila država, te su govorili o "tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj": iznosilo se da je posrijedi naprosto bilo ime pod kojim se odvijala njemačka i talijanska okupacija dijela Jugoslavije. Noviji autori, pak, nalaze da je NDH 1941. godine - u vrijeme u kojem je ideja odcjepljenja od Jugoslavije imala očitu podršku većine hrvatskog naroda - nastala na način koji je posve uobičajen za države koje nastaju odcjepljenjem (što se u praksi doista nerijetko događa uz pomoć stranih sila), te je ispravno reći da je posrijedi bila država, neovisno o tome smatra li se neka kasnija država njenom sljednicom.


Vlada Nezavisne Države Hrvatske

https://hr.wikipedia.org/wiki/Vlada_Nezavisne_Države_Hrvatske

Ustrojena: 16. travnja 1941. Raspuštena: 8. svibnja 1945.

Predsjednik: Ante Pavelić (prvi)   Nikola Mandić (posljednji)

Dopredsjednik:  Osman Kulenović (prvi)  Džafer-beg Kulenović (posljednji)




Narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj

https://hr.wikipedia.org/wiki/Narodnooslobodilački_pokret_u_Hrvatskoj

Narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj bio je dio antifašističkog NOP-a na području okupirane Jugoslavije. NOP je bio pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije, iako su ga pomagale i druge struje, a značajan doprinos dali su i članovi i strukture HSS-a. U sklopu NOP-a djelovali su partizanski odredi, a postrojbe NOP-a su tijekom rata uspjele privremeno ili trajno osloboditi velike dijelove Hrvatske od stranih okupatorskih snaga. Na temelju NOP-a nastala je Federalna Država Hrvatska, konstitutivna jedinica Demokratske Federativne Jugoslavije

U travnju 1941. hrvatski narod i hrvatska politika ponovno su se našli u položaju da u kovitlacu međunarodnoga ratnog sukobljavanja rješavaju pitanje hrvatske opstojnosti. Maček je procijenio da hrvatska država nema realne mogućnosti opstanka kao dio njemačkoga ratnog preustroja Europe pa je odbio proglasiti neovisnu hrvatsku državu unutar osovinskoga sustava. Uvjeren da će osovinske sile izgubiti rat, da njihovi totalitarni sustavi nisu u skladu s haesesovskim zamislima demokracije i mirotvorstva, nositelj hrvatske političke opcije pokušavao je na sve načine, uključujući i ulazak u vladu generala Dušana Simovića, sačuvati postignute promjene unutar Kraljevine Jugoslavije i hrvatski narod zaštititi od ratnih stradanja. Kada je rat ipak zahvatio hrvatske krajeve, onemogućen ustaškim policijskim nadzorom, a odlučivši se za politiku čekanja, Maček je napustio političku scenu i prepustio ju ustašama i komunistima

Država koju je 10. travnja 1941. u ime ustaškoga poglavnika Ante Pavelića proglasio Slavko Kvaternik pojavila se tako kao diskontinuitet u odnosu na dotadanje osnovne crte hrvatskih političkih opredjeljenja, ali ubrzo i kao iznevjerenje težnji hrvatskoga naroda za samostalnom državom, jer je njezin postanak i opstanak bio vezan uz volju i sudbinu njemačkog saveznika (Nezavisna Država Hrvatska). Granice NDH obuhvatile su Bosnu i Hercegovinu, ali su joj otkinuti Međimurje i hrvatski dalmatinski prostori. Rimski ugovori od 18. svibnja 1941. sveli su hrvatsku jadransku obalu na podvelebitsko i podbiokovsko primorje te dubrovačko područje, na otoke Pag, Hvar i Brač, te luke Gruž i Metković. Hrvatsko Jadransko more zauzela je talijanska mornarica i zadržala ga do sloma u rujnu 1943.

Prilikom potpisivanja Rimskih ugovora, Nezavisna Država Hrvatska proglašena je kraljevinom, a kruna je ponuđena pripadniku talijanske vladajuće dinastije, vojvodi od Spoleta kao Tomislavu II. Ustroj države bio je zasnovan na totalitarnoj ideologiji pod utjecajem njemačkog nacizma i talijanskog fašizma

Također, NDH je bila nezavisna tek na papiru, kako u odnosu na njemačke i talijanske okupacijske vlasti, tako i s obzirom na velik dio teritorija koji nije nadzirala, a koji su nadzirali četnici (dijelovi Dalmatinske zagore, Like, Bosne i dr.), te sve jači partizanski pokret. Značaj režima te utjecaj fašističke Italije i nacističke Njemačke nisu ostavljali mnogo prostora za neovisnu djelatnost u bilo kojem području društvenog života. Neuspjelim pučem Vokić–Lorković u ljeto 1944. visoki ustaški dužnosnici pokušali su sačuvati državu prelaskom na stranu antihitlerovske koalicije.

Komunistička je djelatnost bila usmjerena na očuvanje Jugoslavije. Zato je i osnovno političko stajalište KPJ (u čijem je sastavu, kao posebna organizacija, od 1937. djelovao KPH) bilo okupljanje svih političkih skupina i ljudi spremnih za pružanje otpora okupacijskim silama i svima onima koji s njima surađuju. Na hrvatskim prostorima to je ponajprije značilo pridobiti hrvatsko stanovništvo koje je do tada slijedilo HSS i zaustaviti jačanje četničkoga pokreta među srpskim stanovništvom te ih ujediniti u široki antifašistički pokret

Prvi antifašistički partizanski odred na području Hrvatske i uopće Jugoslavije je osnovan u šumi Žabno pokraj Siska 22. lipnja 1941. pod vodstvom Vlade Janića-Cape. Partizani u Hrvatskoj nosili su troroge kape po uzoru na interbrigadiste u španjolskom građanskom ratu. Cilj partizana je bio, prije svega, oslobađanje Hrvatske od njemačke i talijanske okupacije i terora koji je provodio ustaški režim prema Romima, Srbima, Židovima i svim Hrvatima i drugima koji nisu prihvaćali ustaška načela.

Antifašistički pokret u obliku oružane borbe razvio se u Hrvatskoj kao nigdje u Europi, te je od formiranja Sisačkoga partizanskog odreda 22. lipnja 1941., sastavljenog gotovo isključivo od Hrvata, već koncem 1941. brojio oko 7.000 boraca; početkom 1942. Glavni štab Hrvatske podijelio je bojište na 5 zona na kojima je djelovalo 5 korpusa s po 2 do 4 divizije, te je do konca 1944. taj broj rastao tako da se u partizanskim redovima borilo oko 150.000 boraca.

Partizanski način ratovanja bio je učinkovit i u početnome razdoblju rata; izbjegavao se izravan sukob s mnogo jačom vojnom silom, rabeći taktiku gerilskoga ratovanja, sabotaža i promidžbe. Svojim iznenadnim napadima na prometnu infrastrukturu i zasjedama, uspješno su ometali glavne opskrbne pravce njemačke vojske, kao i funkcioniranje NDH.

Slabljenjem Njemačke i slomom Italije narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj jača i dobiva državotvorne atribute osnivanjem ZAVNOH-a. U općim ratnim naporima antihitlerovske koalicije značajnu ulogu tijekom 1943. igrao je partizanski pokret na području bivše Kraljevine Jugoslavije, u prvom redu Hrvatske te Bosne i Hercegovine, sudionici kojega su nakon kapitulacije Italije razoružali veći broj talijanskih divizija te oslobodili velike dijelove Istre, Hrvatskoga primorja, Dalmacije, Bosne i Hercegovine.

U drugoj polovici 1943. partizanska vojska brojčano jača te stvara mobilnije borbene jedinice – brigade, te stavlja značajna područja pod svoju kontrolu. Padom Italije i povlačenjem ostataka talijanske vojske, partizani dobivaju mnogo vojne opreme i materijala. Osim što je u NOP tada masovnije pristupilo stanovništvo iz bivših okupiranih talijanskih područja, u partizanske redove ulaze i pojedini talijanski dobrovoljci. S većim brojem vojnika i opremom, partizanske brigade postupno jačaju u koordiniranu vojnu silu rabeći sve više izravne načine sukoba, tako da se vlast NDH stvarno svodila samo na veće gradove i komunikacijske linije.

Zahvaljujući vojnim uspjesima, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. studenog 1943. u Jajcu je bila uspostavljena nova Jugoslavija »kao državna zajednica ravnopravnih naroda«, koja će osigurati punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore te Bosne i Hercegovine.

Na savezničkoj konferenciji u Teheranu 1943. NOP u Jugoslaviji priznat je kao ratujuća saveznička sila, dok su Saveznici konačno povukli podršku četnicima Draže Mihailovića. Stanje se po partizane dodatno poboljšalo 1944., jer je bilo očigledno da su gubitnici u ratu Sile osovine i njezini saveznici. Vojnici domobranske vojske masovno su počeli prelaziti u partizanske odrede.

Polovicom 1944., kada je započela završna etapa ratovanja, u Hrvatskoj je bilo oko 110.000 boraca svrstanih u 5 korpusa NOV-a. Vojne akcije vodio je Glavni štab Hrvatske, odnosno Vrhovni štab NOV-a i POJ-a pod zapovjedništvom Josipa Broza. KPJ/KPH nastojao je nametnuti i očuvati vodeći položaj te određivati političke i vojne ciljeve antifašističke borbe, a istisnuti sve druge političke čimbenike. Osnovno je pritom za KPJ/KPH bilo zadržavanje kontinuiteta međunarodnog postojanja jugoslavenske države, ali uz mijenjanje bitnih sadržajnih elemenata unutarnjeg ustroja.

Prihvaćao se međunarodni kontinuitet jugoslavenske države, a istodobno se afirmirao unutarnji diskontinuitet, poglavito s obzirom na socijalna i klasna određenja i njihovo oblikovanje sukladno komunističkim koncepcijama. Zbog toga je i sam rat bio višeslojan: oslobodilački, građanski i revolucionarni.

U operacijama na hrvatskom i slovenskom teritoriju u ožujku 1945. Jugoslavenska je armija probila njemačku frontu u Lici, a usporedno na Dunavu Srijemsku bojišnicu; do početka svibnja završila je uspješno Riječku bitku, oslobodila Istru i Slovensko primorje do Soče, gdje se sastala sa savezničkim snagama, koje su nakon proboja fronte kraj Bologne (19. travnja) prodrle kroz sjevernu Italiju do Austrije i rijeke Soče. Do 15. svibnja 1945. postrojbe Jugoslavenske armije oslobodile su cijelo slovensko područje te prodrle na talijanski i austrijski teritorij, gdje im se kraj Bleiburga 15. svibnja 1945. predao veći dio oružanih snaga NDH (domobranske i ustaške postrojbe) zajedno s dijelom ustaškoga političkog vodstva.

Narodnooslobodilački odbori

Narodnooslobodilački odbori, najprije kao privremeni, a zatim i stalni organi vlasti na prostorima koje su nadzirali partizani, bili su izraz novih okolnosti. Politička tijela i organi vlasti ubrzo su stvarani i na višim razinama. AVNOJ je bio ustrojen već u studenome 1942. Od tada je djelovao i Inicijativni odbor za stvaranje ZAVNOH-a, koji je u ljeto 1943. bio konstituiran kao političko predstavničko tijelo narodnooslobodilačkog pokreta i borbe naroda Hrvatske pod predsjedništvom Vladimira Nazora.

Na svoja tri zasjedanja ZAVNOH je donio temeljne odluke o federalnom uređenju buduće države, kao i ključnu odluku o sjedinjenju svih okupiranih područja Hrvatske s maticom zemljom, čime je u krilu antifašističkoga pokreta utrt put hrvatskoj državnosti i njezinoj teritorijalnoj cjelovitosti, sve do suvremenoga međunarodnog priznanja njezinih granica.

Ustroj Federalne Države Hrvatske razvijao se u Narodnooslobodilačkom pokretu, po modelu od dna do vrha, što znači da su se prvo razvijali niži oblici organiziranja, koji su svoj vrhunac dosegli stvaranjem Zavnoha. Tako je potkraj 1941. bilo 677 različitih narodnooslobodilačkih odbora, 1942. ima već 1609 NOO-a, a krajem 1943. 4596 NOO-a.

Od navedenih 4596 NOO-a, na širem zagrebačkomu području djelovalo ih je 1147, 699 u Slavoniji, 703 u Dalmaciji, 491 u Istri, 178 u Pokuplju, 247 na Banovini, 278 u Lici, 318 na Kordunu, 183 u Gorskomu kotaru, 266 u Hrvatskom primorju i 86 u karlovačkomu okružju.

Od tog broja opstojalo je: oblasnih – 3, okružna – 23, gradskih NOO u stupnju okružnih – 1, kotarskih – 106, općinskih – 566 (gradskih u stupnju općinskih – 21, općinskih – 545), mjestnih – 3696 i 201 ostalih vrsta NOO-a (rajonskih – 18, uličnih – 71, NO odbora u poduzećima i ustanovama – 65, zavičajnih – 11, te akcijskih i drugih – 36).

Odluke Drugoga zasjedanja AVNOJ-a iz 1943. uvele su federalistički oblik državnog ustroja koji je u teritorijalnome, a napose u sadržajnome smislu, bio u diskontinuitetu s promjenama započetima u Kraljevini Jugoslaviji stvaranjem Banovine Hrvatske.

Ivan Šubašić, kao čelnik kraljevske vlade u inozemstvu, sklopio je u lipnju 1944. sporazum s Josipom Brozom, čelnikom NKOJ-a, kojim je priznao započeti avnojski preustroj jugoslavenske države. Hrvatsku partizansku državu, koja je u svibnju na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a dobivala završne oblike, Andrija Hebrang, sekretar CK KPH, 1944. nazvao je »slobodna Federalna Država Hrvatska« (FDH).

Na rad!, promidžbeni plakat iz 1945.

Tijekom lipnja 1944. otok Vis postaje vojni, politički i diplomatski centar Narodnooslobodilačkog pokreta. Potpunim oslobođenjem Dalmacije tijekom siječnja 1945. ZAVNOH se seli u grad Šibenik pripremajući se za preuzimanje vlasti na prostoru čitave Hrvatske. Šibenik je bio sjedište ZAVNOH-a od 31. prosinca 1944. do 13. svibnja 1945. S tim u skladu ZAVNOH donosi odluku o formiranju prve Narodne vlade Hrvatske. Na izvanrednoj sjednici Predsjedništva ZAVNOH-a 14. travnja u Splitu izabrana je Narodna vlada Federalne Hrvatske. Vladu su činili predsjednik Vladimir Bakarić, dva potpredsjednika i ministri.

Četvrto zasjedanje ZAVNOH-a je održano 24. i 25. srpnja 1945. u sabornici na Markovom trgu i tog dana promijenjen je naziv u Narodni sabor Hrvatske. Predsjednik Predsjedništva Narodnoga sabora Hrvatske Vladimir Nazor povjerio je mandat za sastav vlade Vladimiru Bakariću, a on je predložio višestranačku vladu, koja se sastojala od četiri predstavnika KPH, petorice HSS-ovaca, četvorice predstavnika Srba iz Hrvatske i jednoga izvanstranačkog ministra.[8]

Predsjedništvo Narodnog sabora Hrvatske donosi »Zakon o imenu Narodne Republike Hrvatske«, 26. veljače 1946. i od tada djeluje kao Prezidij Sabora Narodne Republike Hrvatske] Narodna vlada mijenja naziv u Vlada Sabora Narodne Republike Hrvatske. Udio komunista u Prezidiju raste na 70%, a u Vladi na 87%. Od 26. do 30. kolovoza 1946. održano je peto zasjedanje Sabora, prvo pod novim nazivom Sabor Narodne Republike Hrvatske, koje je kasnije (18. siječnja 1947.) kao Ustavotvorni Sabor NRH promulgiralo prvi Ustav Narodne Republike Hrvatske


80
Kategorije: Ostalo
Developed by LELOO. All rights reserved.