Autor: Lj.G.
Datum objave: 22.11.2017
Share


Ni jedan političar ne zastupa moje stavove

Srđan Miljević gost je splitske književne rezidencije

Ni jedan političar ne zastupa moje stavove, smatraju me stranim plaćenikom; Smeta me što ljudi šute o neredu u svom dvorištu

http://www.slobodnadalmacija.hr/scena/kultura/clanak/id/517449/sran-miljevic-srpski-pisac-i-aktivist-gost-je-splitske-knjizevne-rezidencije-ni-jedan-politicar-ne-zastupa-moje-stavove-smatraju-me-stranim-placenikom-smeta-me-sto-ljudi-sute-o-neredu-u-svom-dvoristu

Srđan Miljević, srpski pisac i aktivist, gost je splitske književne rezidencije

Gost splitske spisateljske rezidencije je mladi beogradski pisac Srđan Miljević. Rođen 1985., ni po julijanskom kalendaru nije ušao u Isusove godine, ali iza sebe ima puno radnog iskustva. Ima iskustva, i hrabrosti, u suočavanju s prošlošću i u nevladinim organizacijama. Split vidi pozitivnim, otvorenim i kulturnim.

Zaista, mlad i optimističan pisac koji će se predstaviti u Gradskoj knjižnici Marka Marulića danas u 18.30 sati u okviru "Diskursije", uz moderaciju Marija Glavaša.

Kakvo je to Sveučilište za umjetnost, gdje ste stekli zvanje "master menadžera u kulturi"?

– Moja biografija dosta dobro oslikava atmosferu uvjetovanosti i nesigurnosti u kojoj smo odgajani. Kao odličan đak upisao sam srednju ekonomsku školu, iako sam imao dovoljno bodova za najelitnije gimnazije. Htio sam da nakon srednje škole imam papir s kojim mogu raditi. Odgojen sam, čini mi se, kao i čitava moja generacija i naučen da razmišljam egzistencijalno.

Dodatno je to bila i želja moje samohrane majke – da što prije sam zarađujem, jer se nikad ne zna kad bi nju "mogao udariti tramvaj", a onda bih ja, avaj, ostao siroče. Nakon srednje škole, upisao sam studije opće književnosti i teorije književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu. Studirao sam ono što sam volio i paralelno radio u kafićima, restoranima, kao anketar, prodavač kozmetike, kao novinar i lektor. Onda su došla i stalna zaposlenja.

Radio sam četiri godine u financijama s diplomom srednje škole (ipak treba slušati majku), a kad sam završio fakultet, i na projektima u području ljudskih prava i suočavanja s prošlošću. Zbog tih poslova studij se odužio, ali kad sam diplomirao, želio sam konkretnije znanje te sam sebi platio nastavak školovanja.

U pitanju je zajednički master program u Beogradu i francuskog Lyona, a u okviru UNESCO-ove katedre za kulturnu politiku i menadžment. Šefica katedre je profesorica Milena Dragićević Šešić, koja je o menadžmentu učila od najboljih – čuvene Mire Trailović i Jovana Ćirilova s Bitef festivala. Program se odvijao na engleskom jeziku s velikim brojem predavača i studenata iz cijelog svijeta. Moja master teza bavi se izučavanjem potencijala kulturnih aktivnosti u zatvorima u Srbiji, kao i korištenjem umjetnosti radi rehabilitacije i resocijalizacije osuđenika. Samo istraživanje bilo je nevjerojatno potresno i od tada se dodatno zanimam za sve marginalizirane skupine.

Rat nikad nije način

Bavite se revizijom prošlosti. Kako to suočavanje izgleda, ima li otpora iz sadašnjosti?

– Skoro dvije godine radim u njemačkoj mirovnoj organizaciji "Forum Ziviler Friedensdienst". Njemačka je nakon rata zbog osjećaja kolektivne krivnje veliku količinu novca počela ulagati u programe usmjerene širenju mira diljem svijeta. Financijsku potporu pruža nam njemačko ministarstvo za razvoj. To podrazumijeva da vas u Srbiji nazivaju stranim plaćenikom.

Odete li za vikend u Sarajevo ili Prištinu, ljudima je to čudno. Mediji nam potpuno ispiru mozgove. Mi se na Balkanu ne bavimo problemima u Izraelu, nego onima u svojem dvorištu, a to podrazumijeva i probleme s Kosovom i zločinima počinjenim na tom području, kao i ratovima iz 90-ih i svim postratnim problemima. I to traje. Da bi prihvatio drugog, moraš prihvatiti sebe.

To vrijedi za sve u životu, pa i za našu povijest. Iako nemam ama baš ništa s ratovima koji su se događali na našem prostoru (teško da itko sa šest godina može imati), osjećam dužnost kazati kako oni jesu oblikovali moje djetinjstvo, pa i život. A to nisu bile moje odluke i jednostavno nije fer da smo mi rođeni na ovim prostorima zaista bili uskraćenih sloboda u izborima zbog ratova. Rat nikad nije način. Glasni političari nisu glas običnog naroda. Mene i moje stavove ne zastupa nitko od njih.

Onda ne trebamo strahovati za budućnost aktivizma?

– Bojim se da aktivizam polako jenjava ili da dobiva novu kategoriju. Sve je zastupljeniji klik-aktivizam, gdje ljudi online podrže određenu inicijativu, ali nema nas na ulicama. Beograd je posljednjih šest mjeseci doslovno gradilište. Sve glavne ulice su zatvorene, autobusne linije izmještene, a mnoge i ukinute. Ljudi svakodnevno putuju satima i svi šute. Nismo svjesni prava na protest i javno okupljanje. Osjećaju se istrošenost, nezainteresiranost i apatija za lokalno, ali uvijek polet i spremnost da se komentira tuđe dvorište!

U Beogradu se nije pojavio ni jedan članak o mom uspjehu

Dobili ste nagradu na Festivalu europske kratke priče. Što vam je ona donijela i gdje se književno svrstavate, što volite čitati?

– U svibnju je moja priča "Ja, dželat" osvojila drugo mjesto među 232 priče, a nagrada je bila dva tjedna rezidencije u Splitu. Pišem o ljudima s margine, ali i o onima koji pokušavaju slijediti svoje snove, napraviti neki pomak pa se silno trude, ostajući na istom mjestu kao i oni koji ne pokušavaju. Ipak, ovi prvi bogatiji su za neko iskustvo koje obično zovemo život, a često i pakao, sranje, muka…

Pišem kratke priče, poštujem čitatelja i njegovu inteligenciju, te volim samo dati osnovne informacije na osnovi kojih čitatelj ima još više pitanja, ali bez odgovora. Ni život ih ne daje sve, zašto bih ja? Knjiga koja je ove godine ostavila poseban dojam na mene je zbirka priča Rumene Bužarovske "Moj muž". Sličnu tematiku izvrsno obrađuje i Splićanka Tanja Mravak u zbirci "Naše žene".

Pisci u Srbiji vjerojatno žive neloše pored tolikog broja knjiga na beogradskom sajmu i broja tabloida koji postoje na tržištu?

– Da, ti koje spominjete ne žive loše. Idu na prijeme, slikaju se i uspješno pišu o nekim ljubavnim temama s happy endom. Imaju velike štandove na Sajmu knjiga i tu potpisuju knjige u svojim specijalnim toaletama. I njihove tiraže su najveće. To je slika pisca u Srbiji danas, jer se takvi deklariraju za pisce. Oni koji se bave književnošću sami su se maknuli u stranu.

Na Sajam ne idem već nekoliko godina jer mi ne godi ta, u doslovnom smislu, vašarska atmosfera, a i većina izdavača čije knjige kupujem ne podržava taj događaj. Ovo je prvi intervju koji dajem u povodu osvojene nagrade. U Beogradu se nije pojavio nijedan članak o mojem uspjehu.

104
Kategorije: Zanimljivosti
Developed by LELOO. All rights reserved.