NICANJE LJUDSKOG DUHA

Sredinom rujna ove godine dva su se čovjeka potukla u jednoj gostionici u Rusiji oko ideja Immanuela Kanta. Jedan od njih je potegnuo revolver, a drugi je smješten u bolnicu teško ranjen, ali izvan pogibelji za život. Kantova predodžba o čovjeku čini se važnom i u današnjem svijetu. Po Kantu je pravi čovjek slobodan, neovisan, osamljen, snažan, uman, odgovoran i hrabar. Pravi junak!

Kantova racionalistička predodžba o čovjeku preslikava se u europske umove četvrt tisućljeća. Kant je europskim ljudima ostavio odredbu čovjeka, koji se oslobodio pripadnosti i privrženosti te ograničenja mjesnoga i posebnoga. Čovjek je slobodan i univerzalan. Racionalizam je jedinačnim ljudima ostavio opsjednutost i teret propinjanja do osobne slobode i snage, iako životna zbilja pokazuje da je čovjek najnevoljniji plod evolucije života, za koju Kant, doduše, nije znao. To ispričava Kanta, ali ne i njegove današnje privrženike, koji i danas smatraju, da se čovjek može odmetnuti od svoje vrste.

Vrsta homo sapiens iznevjerila je jedinačne ljude kao nositelje života u vrsti. Vrsta ne živi, ona traje. Ona nas je „ostavila na cjedilu“, kako se nekad govorilo. Kako i čime? U svim živim vrstama postoji puna, iako nesimetrična uzajamnost jedinki i vrste. Jedinke su nositeljice života. One ne nastaju, nego se rađaju u vrsti, a vrste su zajednice jedinki, u kojima se na poseban način održavaju ustaljeni odnosi ili u kojima postoji posebna vrsta života. Vrsta omogućuje množenje jedinki, njihovu hranidbu i njihovu zaštitu ili obranu. Jedinke su prostorno ograničeni organizmi, kojima je najdulji vijek trajanja određen rodnom tvari koja pripada vrsti života. Jedinki nema bez vrste, a vrsta se sastoji od jedinki. Uzajamnost jedinki i vrste je temeljna značajka života, kakav je donijela evolucija.

Vrste općenito pružaju zaštitu jedinkama, ali uz stvoreno stanje u njoj vrsta homo sapiens ne štiti jedinačne ljude. U civilizaciji koja je umetnuta u vrstu već je u pitanju množidba, a životu se pripuštaju neotporne osobe. Rješenje nastalog stanja u vrsti nije u odabiru unutar vrste, koji se sad ne obavlja putem ljudskosti, nego putem „zvjerkosti“, kako bi rekao William Shakespeare, ni u odabiru, kakav je Bog navodno obavio među narodima. Sad se odabir obavlja bijegom „uspjelih“ ljudi iz zajednica, u kojima su rođeni u novu zajednicu i to putem izobrazbe, kvalifikacija, radnog tijeka, prikupljanja novca i osobnih težnji. Uspjeli ljudi siromaše svoje izvorne životne zajednice bježeći iz njih i stvarajući novo, neživotno zajedništvo drugdje. Hranidba jedinačnih ljudi obavlja se u gloženju unutar vrste, iako se jedinke u svim ostalim vrstama trse, da za zadovoljenje životnih potreba rabe samo izvore izvan vrste. Zaštita u vrsti ne postoji za ljude, a postoji samo za kapital i za slobodu tržišnog gloženja.[1]

To je stanje vrste, a znate i sami kakvo je stanje u ljudima diljem svijeta. Bez množidbe, hranidbe i obrane vrsta homo sapiens ne može računati na dug vijek. To sam rekao s optimizmom, jer u rodu homo postoji dobra evolucijska praksa, da jednu vrstu nadomjesti druga, otpornija i prilagodljivija. Homo erectus s obujmom mozga 900cm³ nadomjestio je homo habilisa s obujmom od 600cm³, ali je njega zamijenio homo sapiens s obujmo mozga od 1.200cm³. Vjerujem da se u rodu homo može naći nešto bolje od razmetnog uma utemeljenog na mozgu velika obujma, čime bi se obavilo premještanje ljudi u novu, pitomiju vrstu.

Kakva je vrsta homo sapiens? Odgovor je kao i na zagonetku: „Mačak prede, ali se nikad ne odjene!“ Čovjek je vrsta koja radi, stvara, smišlja, proizvodi i koja je, za razliku od drugih životinja, tijekom kulturne evolucije sve manje rabila svoje tijelo kao sredstvo, a minulih desetljeća digitalizacije sve manje rabi i svoj um kao sredstvo zadovoljenja životnih potreba i ispunjenja životnih svrha. Sve ga manje rabi i za ispunjenje ljudskih svrha.

U vrsti homo sapiens davno se pojavio govor kao sredstvo komunikacije. Govor je čovjeku donio mogućnost bržeg učenja i daljnji razvitak uma, što je dovelo do dodatnog razvitka mozga, ali i do drugih promjena u čovjekovu tijelu, koje su mu omogućivale i lakšu hranidbu i spretniju prilagodbu okolišu. Rad i govor znatno su utjecali na razvitak vida i sluha, iako je došlo do zapuštanja uloge sjetila njuha. S vremenom je čovjek prestao biti prvobitno lovcem i skupljačem plodova, jer je počeo udomaćivati bilje i životinje, a udomaćio je i sam sebe, jer je počeo živjeti sjedilačkim životom. Uporaba vatre, pravljenje odjeće, gradnja nastambi te uzgoj bilja i životinja tražili su od čovjeka da planira svoje djelovanje, da određuje nakane i da postavlja svrhe.

Poslije je govoru dodano pismo kao sredstvo pohrane znanja izvan čovjekova uma, ali i izvrsno sredstvo komunikacije i uspostave sustava vlasti. Pismo je prvo bilo slikovno pa slogovno, a na kraju je postalo glasovnim. Taj je razvitak čovjeku omogućio učenje, razmišljanje i komunikaciju ne samo putem slika, kao što je uobičajeno u drugih vrsta, nego prvobitno putem simbola. Stjecanje i uređenje znanja i razumijevanja prepušteni su znanosti kao posebnoj djelatnosti u vrsti, a obrazovanje ljudi i stjecanje uporabljivog znanja obavljaju se u posebnom školskom sustavu. Znanje i znanost omogućili su vrsti ne samo preradbu i uporabu gradiva nađenog u prirodi, nego i stvaranje novog gradiva te dobivanje golemih količina energije iz mrtve tvari, a ne više samo iz ljudskih i životinjskih tijela ili iz vjetra i tekuće vode.

Čovjek je umom i radom s vremenom izgradio složenu fizičku infrastrukturu i društvene ustanove što je došlo do vrhunca u novije vrijeme, u kojemu je stvorena potpuna svjetska prometna i komunikacijska infrastruktura, izgrađeno svjetsko slobodno tržište svega te utemeljen skup svjetskih ustanova u području politike, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja. Ukratko, vrsta homo sapiens je između sebe i prirode, u kojoj se nalaze samo mrtva tvar i žive vrste, umetnula nov, neposredni društveni okoliš, koji se sastoji i od fizičke i od društvene infrastrukture, koja sapinje cijelu vrstu, okupljenu u zatvoren i konačan globalni svijet. Vrsta homo sapiens, koja je kao vrsta postala neizmjerno bogatom,[2] našla se u krletki, koju je za se sama priredila odnosno koju je napravio ljudski um.

Usprkos takve silne preinake okolnosti u kojima ona živi, bogata ljudska vrsta i dalje svu svoju brigu posvećuje stvaranju i gomilanju materijalnih izvora za zadovoljenje životnih potreba i za rasipanje, kao da joj najvažnija stvar u njezinu sadašnjem trajanju nije ukupna prilagodba umjetnom okolišu koji je sama stvorila. U takvim neobičnim okolnostima, u kojima se život i evolucija vrsta nikad prije nisu bili zatekli, postavljaju se vrlo tegobni zahtjevi odgoju i poučavanju čovjeka, koji uči i razmišlja pretežito putem simbola, a ne samo putem slika kao što je kod drugih životinja.

Međutim, čovjeku se dogodila najgora stvara koja se može dogoditi jednoj životinjskoj vrsti. U sadašnjim složenim i tegobnim društvenim okolnostima, koje imaju prevagu nad prirodnima vrsta je ostala bez primjerenog odgoja mladunčadi simboličkim sredstvima, a učenje putem slika čovjeka ne osposobljuje za život. Vrsta homo sapiens za svoj opstanak i za daljnje sudjelovanje u evoluciji treba vrstan odgoj simboličkim sredstvima – govorom i pismom, a ne samo primjerima za oponašanje ili uvježbavanjem. Vrijeme naukovanja u vrsti je prošlo. Došlo je vrijeme učenja i nakupljanja znanja o životu. Vrsta se, međutim, sama pretvorila u vrsta bez odgoja mladunčadi. Vrsta ugrožava samu sebe. Ona je nametnica na samoj sebi. Riječ je opstanku, prilagodbi i evoluciji cijele vrste, a ne o opstanku koje posebne narodne zajednice kao što je hrvatska ili neke „udruge građanskog društva“.

Kako se čovjek snalazi u novom, neposrednom, umjetnom okolišu ili u napravljenoj fizičkoj i društvenoj infrastrukturi? Valja naglasiti to, da je riječ o „aktivnom“ okolišu, u kojemu su promjene neprekidne, a često su manje predvidljive od nekih prirodnih elementarnih nepogoda, kao što je primjerice dolazak olujnog vremena. Vrsta je osim toga često izložena i proizvoljnim društvenim potresima, kao što su ratovi, revolucije ili gospodarske depresije i financijske krize. Visok stupanj proizvoljnosti u neposrednom društvenom okolišu vrste stvara česte društvene „elementarne“ nepogode. Vrsta takve nepogode može samo trpjeti, ali ih dosad nije bila u stanju ublažiti ili ukloniti osim domišljenim revolucijama, koje su i same društvene nepogode. Društvene infrastruktura se pokazala sijelom više sile u odnosu na vrstu. Vrsta se ne pokušava ni prilagoditi nastalim neposrednim okolnostima života, a kamoli da nastoji mijenjati okoliš, koji sama stvara. Vrsta se svojem novom neposrednom okolišu nije kadra prilagođivati dok ga stvara, ali bi ga mogla mijenjati, razgrađivati, pregrađivati, dograđivati i smišljeno ugađati sebi umjesto da ga nepromišljenim srljanjem samo dograđuje. Čovjek bi morao preobraziti sebe, svoj društveni okoliš ili oboje.

Vrsta homo sapiens neumorno je stupala putem kulturne evolucije, ali se „u hodu“ nije uspijevala kulturno prilagođivati okolnostima ili njih ugađati sebi. Zanimljivo je to, da posadu izgrađene društvene infrastrukture ili neposrednog čovjekova okoliša sastavljaju određeni probrani pripadnici iste vrste, koje se može smatrati izrođenima, s obzirom na njihov način upravljanja društvenom infrastrukturom, koji je pogibeljan za vrstu. Oni upravljaju našom vrstom kao pripadnici tuđe vrste, kao tuđinci. Tako kao gospodari s vrstom homo sapiens ne bi postupale ni svinje[3] ni lavovi. Upravljači društvene infrastrukture gledaju na vrstu kao na sedam milijarda „odvojenih pripravnih, neovisnih, osamljenih, snažnih, umnih, odgovornih i hrabrih“ kantovskih gladijatora.

Temeljni problem vrste u zatečenim okolnostima je to, što bi se vrsta trebala „kulturno prilagođivati“ odnosno prilagođivati umom i uporabom znanja, ali u vrsti nema zajedničkog ili općeg uma pa ne može biti ni izvornog zajedničkog znanja, koje bi omogućilo tu prilagodbu. U vrsti su zapušteni i zakržljali instinkti, a u njoj više nema načina uspostave skupnog znanja, koje su prije proizvodile izvorne čovjekove zajednice. Društvo koje je umetnuto u vrstu stvara u vrsti bez-umlje. Umjesto da u jedinačnim umovima bude skupna dogovorena istina, u umove raspršenih ljudi cijepi se domišljena istina ili ideologija izravnih gospodara društvene infrastrukture odnosno neizravnih gospodara vrste. Stoga je više nego očito to, da među ljudima treba obnoviti zajedništvo, kako bi čovjek mogao dogovarati istinu i kako bi se uporabom skupnog znanja vratio vrsti. Vrsta se mora vratiti kući i sama zagospodariti svojom kućom! Gospodstvo vlastitom kućom u politici se naziva demokracijom. Demokracija je zalog slobode vrste, koja je vrsti potrebna za prilagodbu okolnostima.

Razmetnost čovjekova uma pokazala se u vrsti homo sapiens već u prvim složenim zajednicama, koje su sastavljale obitelji koje su imale jednak govor i koje su smatrale da imaju zajedničkog pretka. Um prirodno stvara razdor u zajednici, jer se javlja samo u jedinačnim ljudima. Zajednice su branile zajedništvo, jer im je ono omogućivale da se bolje „množe, hrane i brane“. Čovjekove zajednice su se zajedništvom borile za opstanak. One su se kao zajednice prilagođivale prirodnom okolišu. Skupna, dogovorena istina bila je zapravo podloga ili „direktiva“ za skupno djelovanje. U tomu je sav smisao istine. Čovjek je uvijek radio. Um svojom jedinačnošću stvara razmirice i prijepore, koje su dok je vlast bila u zajednici razrješavali predvodnici zajednica, koji su bili birani prvobitno po sposobnosti mirenja ljudi unutar zajednica. Zajednica se odlukom vijeća staraca rješavala tvrdokornih pojedinaca, koji su izbjegavali sudjelovanje u zajedničkom poslu, lovu ili obrani.

Čovjek je u jednom razdoblju svoje kulturne evolucije, koje je počelo najranije prije šezdeset tisuća godina postavo svjestan ne samo sebe, nego u stanja u kojemu se zatekao. Nastanak čovjekove svijesti o njemu samome, njegovu položaju u prirodi, stanju u zajednici i stanju u samom čovjeku kao jedinačnom životu nazivam pojavom duha u čovjeku. Duh se nasumce počeo javljati u pojedinim ljudima, a ne u cijelom življu zajednice. Pojava duha u jedinačnom čovjeku, omogućivala mu je da ima ocjenu stanja vlastitog života, ali i ocjenu stanja i položaja cijele zajednice.

Mislim, da je jedinačni čovjek bio iznenađen pojavom duha u sebi i u drugim ljudima. Ljudski duh se nedvojbeno, iako nepredvidljivo javljao u ljudima, ali on je jamačno nastao kao plod ljudskog umovanja i brige za stanje života u čovjeku i za stanje u zajednicama. Duh je pojava, postupak, funkcija i posao. On je jednak u svakom čovjeku, u kojemu se javi, a ne različit kakav je um. Duh se u čovjeku pojavio iz nužde, na isti način kako se u čovjeku iz nužde počeli razvijati um i mozak. Po svojoj zadaći, funkciji ili poslu ljudski duh je manje sličan ljudskom umu, nego instinktima, koji su jednako ucijepljeni u životinjske jedinke te koje vrsta održava i postupno, evolucijski mijenja. Duh je jednak u svakom čovjeku.

Ipak, izvorne ljudske zajednice pojavu duha bile su pripisale u ljudima božanskom svijetu, ali su duh upravo time iskoristile za jačanje društvene kohezije te za slaganje skupne istine ili sustava uvjerenja. U tome su vodeću ulogu u zajednicama imali, ljudi u kojima je bila očita pojava duha. Kao što se moglo i očekivati, duh se u čovjeku sprva javljao vrlo rijetko pa ga nije bilo teško pripisati nevidljivom svijetu. Tako je došlo do uspostave religije kao sredstva obrane zajedništva i stvaranja skupne istine ili sustava uvjerenja.

Religija je uvijek imala šest vidika: iskustvo utemeljitelja, etiku, mit kao sredstvo preslikavanja iskustva utemeljitelja na živalj, obrede, ustanovu i spoznajni vidik, jer se mit trebao poduprijeti slikom ili znanjem o svijetu. Ponašanje ljudi ili skupna etika izvirali su iz potreba zajednice i njezine borbe za život. Očekivano postupanje ljudi određivala je zajednica, iako se u tome oslanjala na religiju. Religija je dugo uređivala odnos zajednice prema božanstvu ili božanstvima, pri čemu je postojala „kolektivna odgovornost“ ljudi prema bogovima, koje je trebalo u svakom slučaju častiti i kojima je valjalo skupno ugađati, nekad stvarnim ili simboličkim žrtvovanjem, a nekad skupnim svečanostima. Skupna odgovornost čovjeka ili dijela njegove vrste jamačno je bila sračunata na jačanje zajedništva ili društvene sljubljenosti.

Izvorne ljudske zajednice mudro su, koristoljubivo i olako prenijele ljudski duh u predjele nevidljivoga. Tako je ostalo do naših dana, ako se izuzme nekoliko snažnih izljeva ljudskog duha iz ljudi, koji su smatrali da je snažna pojava duha u njima ljudska, a ne nebeska stvarnost. Takav jedan čovjek bio je Isus iz Nazareta. Nasuprot tim iznimkama ideologije, ustanove i filozofske škole smatrale su ili da duha nema i da se ne pojavljuje u ljudima ili da je duh koji se javlja u ljudima Božji duh. Danas se zbog jadnog stanja u ljudima duh u vrsti naširoko javlja, jer se ljudi pitaju što se događa s njima, sa svijetom i sa životom. Zbog popuštanja vjerske stege oko njih, ljudi lakše prepoznaju i prihvaćaju ljudski duh u sebi. Međutim, velika većina takvih ljudi smatra – djelomice i pod utjecajem azijskih duhovnih učenja – da je pojava duha u njima rezultata djelovanja određenih svemirskih sila, polja ili suzviježđa.

Pojava civilizacije donijela je novu selidbu i instrumentalizaciju duha te njegovo novo konstituiranje ili ustavljenje. Civilizacija je način uređenja društva, koji se sastoji u podjeli rada i podjeli ljudi; izdvajanju vlasti iz zajednice i stavljanju vlasti nad društvo; uporabi pisma i uspostavi posebnog pismoznanskog staleža; vezanju vlasti uz imovinu te u pojavi unutarnjeg i vanjskog militarizma. Vlast je u civilizaciji prvo pripadala nevidljivim božanstvima, koja su prebivala u hramovima-žitnicama, a poslije je bila u dvoru, u kojemu je stolovao vidljiv kralj ili faraon, koji je bio bog, božanstvo ili u najmanju ruku veliki svećenik. Duh je u civilizaciji bio preselio u vlast i bio zauzdavan od pismoznanskog sloja.

Bit civilizacije je u podjeli ljudi pa religija više nije mogla služiti jačanju životnog zajedništva. Ona je služila za stvaranje privida zajedništva u podijeljenom društvu. Ljudski duh je bio nijekan puku,[4] a božanski je lebdio nad vlašću i vladarima. Civilizacija je donijela i pojavu objave, pod kojom se smatra izravno božje priopćenje ljudima ili puku obvezujuće istine, koja je praćena i obvezujućim pravilima za postupanje ljudi.

Objavu su imali rečeni Abraham i Mojsije te stvarni prorok Muhamed (570.-632.) i Joseph Smith (1805.-1844.), utemeljitelj mormona. Naprotiv njima, Isus je do svojeg pristupa bio došao promatranjem prirode i društva, stanja naroda i sudbina ljudi. Objava je uvijek bila u službi vlasti, a njezin sadržaj bio je smišljan, domišljan i izmišljan da bude temelj obvezujućeg sustava uvjerenja. U objavama, kakvih je do danas bilo na tisuće,[5] objavitelj se smatrao sijelom božjeg duha, a narodu je ostalo slijepo prihvaćanje podvaljene istine i redovito slijep posluh vođama, vladarima i vlastima. U civilizaciji je vrsta trajno bila bez skupno, demokratski dogovorene istine.

U zrelim civilizacijama prirodno su se pojavile religije spasenja – zoroastrijanstvo, judaizam, kršćanstvo, islam – koje su naučavale da jedinačan čovjek ima slobodnu volju, što god volja bila, te da je on sam odgovoran za svoje spasenje odnosno za sudbinu u zajamčenoj vječnosti. Po religijama spasenja zajednica ili vrsta ne nosi odgovornost za jedinačne ljude čak ni u tako važnom pitanju kao što je nepromjenljiva i nepovratna sudbina čovjeka u vječnosti, a kako bi mogla snositi krivnju u tako sitnim pitanjima kao što su množenje, hranidba ili zaštita kratkotrajnog života. Vlasti su, kao što je učinio Pilat, prale ruke od odgovornosti za jedinačnog čovjeka. Religija je doista postala samo istančanim i tananim sredstvom vladanja. Religije spasenja raspršile su ljude i potpuno zatrle ljudsko životno zajedništvo. Ljude su povezivale vlast i religija, kao što danas cijelu vrstu povezuje tržište. U civilizacijskom načinu uređenja društava nema mjesta ljudskom duhu. Njega se sustavno kroti ili niječe. Duh se ne može krotiti umom, jer je duh nad umom i jer duh ocjenjuje umovanje. Duh se kroti vlašću i mitom. Ljudski duh je neprijatelj broj jedan civilizacije. Stoga su odvojene civilizacije nastojale ljudski duh čvrsto držati u okovima religije.

Rimska globalizacija Sredozemlja dovela je do suočenja triju snažnih civilizacija, koje su dotad, odvojene jedne od drugih, njegovale posebne i različite sustave uvjerenja. Suočenje civilizacija donijelo je i suočenje pripadnih sustava uvjerenja, a s njim i uniženje vjerodostojnosti triju religija, koje su dotad svaka kod sebe zatirale ljudski duh. Rimljani su imali obrednu religiju, na kojoj je temeljena privrženost podanika vlastima. Drevni Grci su duh držali u krletki uma i ljudskih emocija. Drevni Židovi su ljudski duh sustavno gurali u stranu, prikazujući (kritičku) zadaću ili posao duha u zajednici, kao izravnu intervenciju boga Jahve.

Rimska je globalizacija uniženjem ili relativizacijom vjerodostojnosti religija otvorila put oslobođenja ljudskog duha od religija. Pojavila se prigoda za odbožanstvenjenje i počovječenje duha. U takvom tkanju događaja i postupaka valja vidjeti pojavu Isusa iz Nazareta. Isus je nedvojbeno tragao za duhom u sebi. On je hvalio ljude, koji su gladni duha. Naknadni kroničari Isusove pojave naglašavaju da je „duh poveo Isusa u pustinju“, u kojoj je on napravio račun svojeg ljudskog, životnog tijeka. (Ocjena tijeka jedinačnog života je prava zadaća i posao duha.)[6] Kroničari naglašavaju – ostavimo po strani njihovu ocjenu naravi duha u Isusu – da se „Isus vratio u svoju zajednicu pun Božjeg duha“. U globaliziranom Sredozemlju bilo je došlo vrijeme da se govori o duhu.

Kroničari kažu da su se Isusovi učenici posakrivali od svoje zajednice neposredno poslije Isusova smaknuća, ali da su naknadno skupno doživjeli preporod i ohrabrenje za nastavak obavljanja Isusova posla. Napisano je, da se na okupljene prestravljene Isusove učenike kao zajednicu „izlio Božji duh“. Time je duh bio kolektiviziran i demokratiziran, kao što i treba biti, jer ljudski duh povezuje ljude, a ne razdvaja ih kao um. Ubogi Isusovi učenici, kojima je u svojem opticaju među ljudima Isus obilno pokazivao bogatstvo svojega duha, svoje su naknadno nedvojbeno nadahnuće pripisali „silasku Božjeg duha“ na sebe.

Međutim, po svemu sudeći Isus je smatrao da je duh redovito na raspolaganju svakom čovjeku. „Neka su sretni ljudi, koji su gladni duha.“ Isus je u razgovoru s učenim i bogatim članom židovskog Velikog vijeća, ustrajavao na tome, da se svaki čovjek mora „ponovo roditi po duhu“. Zagovaranje preporoda po duhu jedinačnih ljudi kao pripadnika vrste homo sapiens bit je Isusove pojave. Da je Isus krepko nastojao osloboditi ljudski duh iz krletke političkog sustava, koji ima svoj sustav uvjerenja ili religiju, zaključuje se po Isusovoj neočekivanoj izreci, koju prijašnja povijest misli nije zabilježila: „Bogu Božje, carevo caru!“ Ljudskost mora biti izvan dosega sustava vlasti. Društveni sustav ne smije biti nametnik na ljudskoj vrsti. Valja imati na umu to, da je Bog za Isusa bio samo „otac svih ljudi“ ili zaštitnik vrste homo sapiens. Isus nije razmišljao u religijskim kategorijama ili vidicima, koji su prije navedeni.

Raskorak Isusova pogleda na duh i pogleda na duh Isusovih sljedbenika otvorio je u kršćanstvu kao pokretu i u Crkvi kao ustanovi trajan dijalektički prijepor. Povijest ili prošlost kršćanstva kao vjere je trajna borba za određivanje naravi duha, po nadahnuću kojega su u Crkvi pravljene obnove, koje su spašavale i Crkvu i europske kršćanske narode. Družba Isusova kao pokret u Crkvi snažno je zagovarala raspoložljivost duha u životu svakog čovjeka, buđenjem kojega svaki čovjek može na dobro ljudi upraviti svoje ljudsko djelovanje i okaniti se svoje privrženosti društvenom sustavu, koji upropaštava ljude kao ljude.

Međutim, u jeku uspjelog dvostoljetnog pohoda šačice ljudi[7] nadahnutih pravim ljudskim duhom u Europu je kao reakcija na afirmacija ljudskog duha buknuo racionalizam, koji je pobožanstvenio razmetan ljudski um. Po racionalizmu čovjek treba imati punu društvenu slobodu samo zato što je razuman. Čovjeka se ne smije sputavati nikakvim zapovijedima poput vjerskih. Racionalisti su našli sumanuto, isprazno i škodljivo rješenje za usklađenje postupanja ljudi u vrsti ili u njezinim zajednicama. Čak su smatrali da postoji univerzalan um, iako se nitko nije usudio pitati to, gdje univerzalni um ima sijelo. Šutke su se oslanjali na božansko, koje su nijekali. Um je uziman za božanstvo. Univerzalni um jamačno nema sijelo u jedinačnim ljudima, a jedinačni umovi su poročni i podložni utjecaju vlasti i bogatstva, koji nisu opće značajke vrste, nego značajke društvenog sustava.

Nasreću, sumanuti racionalizam izgubio je uporište u filozofiji, znanosti i životu vrste otkrićem evolucije života kao postupka nastanka vrsta pa i čovjeka kao vrste homo sapiens. Konačno, molekularna biologija potpuno je objasnila mehanizam nastanka vrsta i potpuno unizila vjerodostojnost „socijalnog darvinizma“, kojemu se Charles Darwin protivio.

U naše vrijeme dogodila se nova, konačna globalizacija. Val globalizacije prešao je preko cijele vrste homo sapiens i globalizirao je kao vrstu. Na vrstu je nametnuta vladavina kapitala putem slobodnog svjetskog tržišta, koje kao svoj sustav uvjerenja ili svoju svjetovnu religiju ima liberalizam. U novom nametničkom ili parazitskom društvenom sustavu nametnutom vrsti uopće se ne pokušava uskladiti ponašanje ljudi. To se ne čini ni putem dobre uporabe uma, što su zagovarali racionalisti ni slijedeći pravila, koja postavljaju vjere ili društvene ideologije ni pridržavanjem pozitivnih zakona i propisa, kakve donose autoritarni politički sustavi. Kapital, tržište i liberalizam od jedinačnih ljudi očekuju gloženje unutar tržišta kao društvene krletke.

Stanje čovjeka ili stanje vrste homo sapiens kakvo je sad neodržljivo je. Društvena struktura, koju je čovjekov um umetnuo između vrste i bioma, opterećuje čovjeka i prijeti prestankom vrste, koja bi mogla biti zamijenjena novom. U vrsti se u novim okolnostima mora promijeniti stav i postupanje ljudi, ako oni žele da se štite jedinačni životi bez kojih vrste nema.

Vladavina kapitala, svjetskog slobodnog tržišta i liberalizma bit će zbačena s vrste, jer je kapital premašio sve granice ljudskosti, unutar kojih se vrsta brani strpljenjem i trpljenjem, kad se već ne može braniti bijegom. Kapital je već toliko premašio granice snošljivosti vrste, da se uskoro može očekivati napad vrste na nositelje prijetnji vrsti.

Obje ključne značajke današnjeg društvenog stanja u vrsti, a to su globalizacija svijeta i gospodstvo liberalizma u sustavu uvjerenja, idu na ruku pojavi i potvrdi ljudskog duha. Globalizacija konačno izvrgava uvidu utemeljenost religija na mitu, koja nije prihvatljiva vrsti homo sapiens, koja ima prezreo um. Liberalizam je svjetovna religija, koju se ne može potući pozivanjem na sakralno, u okolnostima u kojima je opstanak vrste ugrožen. Liberalizam se može potući pozivanjem na dobro, a to je već područje ljudskog duha.

Poslije Isusova nastojanja, da potvrdi snagu ljudskog duha i da cijelim ljudskim življem proširi pojavu duha, religija je doživjela novi uspon, iako je obnova religije počivala na posebnom tumačenju Isusove pojave. Prvo je tri stoljeća poslije smaknuća Isusa umiruće Rimsko carstvo proglasilo kršćanstvo carskom vjerom. Crkva je poslije sloma Carstva preuzela brigu za politiku i sustav uvjerenja u bijednoj i mračnoj Zapadnoj Europi. Tri stoljeća poslije Milanskog edikta pojavio se islam, koji je arapsko društvo uzeo kao zajednicu vjernih. To je u Europi dalo važnost kršćanstvu kao religiji, jer je imperijalistički Arapski kalifat, koji je bio utemeljen na vjeri, žestoko ugrožavao „kršćansku“ Europu.

Tijekom niza stoljeća kršćanstvo, kao religija koja je bila utemeljena na objavi, postupno je kopnjelo, ali je bilo obnavljano ljudskim duhom, koji su u kršćanstvo povremeno, ali snažno unosili veliki reformatori, koji su se svi odreda nadahnjivali životom Isusa, koji je bio pun ljudskog duha i koji je pružao dobro ljudima. U devetnaestom stoljeću znanost i industrijski napredak počeli su kršćanstvu kao doktrini oduzimati racionalnost, a kao sustavu vrijednosti uporabljivost. Svjetski ratovi su u stanovitom stupnju pomogli očuvanje vjere u puku. Usto, poslije Drugoga svjetskog rata, Holokausta i Drugoga vatikanskog općeg crkvenog sabora pojavio se judaizam kao svjetska religija, iako je on religija samo jednog naroda, koji u vrsti od sedam milijarda jedinačnih ljudi ima zanemarljiv broj pripadnika.

Međutim, uza sve povremene i privremene uspone i obnove pojedinačnih religija, međusobno suočenje religija u globalnom svijetu i unutar globalizirane vrste te uz privremeno gospodstvo liberalizma kao sekularnog sustava uvjerenja, potpuno će svim religijamaoduzeti vjerodostojnost i sposobnost da vrsti pružaju pravo i potrebno dobro. Takozvani ekumenizam je postupak, kojim religije same priznaju svoju nemoć. U svakom slučaju, koliko god se dugo religije budu potezale, one više ne će biti u stanju zauzdavati i zlorabiti ljudski duh. Sve religije odreda mogu naći spas u poticanju svojih ljudi da u sebi tragaju za ljudskim duhom, koji je jednak u svakom čovjeku, koje god vjere on bio. Duh je ranije lakše izlazio na kraj s doktrina koje ga niječu, nego s onima koje prihvaćaju postojanje duha, ali niječu postojanje ljudskog duha. Oslabljene religije ne će moći i nadalje zauzdavati ljudski duh, a prezreli ljudski um ionako religijama radi o glavi.

Način života odnosno način na koji su jedinačni ljudi prisiljeni zadovoljavati životne potrebe i ispunjati ljudske svrhe razara jedinačne organizme i slabi vrstu. Zbrka i stiska u iskustvenom prostoru čovjeka slabe i jedinačne organizme i rodnost čovjeka kao vrste. Corpus aegrum sub mente aegra! Čovjeku je potrebno ozdravljenje, a vrsti oporavak. Jedini put do zdravlja ljudi i vrste je oslobođenje, počovječenje i potvrda duha kao sredstva ocjene stanja čovjeka i stanja vrste te izvora pružanja dobra kao lijeka za oporavak vrste.

Politički govoreći vrsti su za oporavak potrebni (1) demokracija, (2) mir i (3) jamčenje posla za sve ljude. Tako je zato (1) što se vrsta mora  sama svjesno prilagođivati društvenim okolnostima koje stvara i prirodnim okolnostima koje remeti; (2) što je stanje rata ubitačno za svaku vrstu, jer vrste počivaju na zajedništvu unutar vrste; te (3) što je čovjek vrsta koja je stvorena radom, što ljudi bez posla nisu pravi ljudi i što postaju opasni za vrstu.

Uspostave i njegovanja demokracije nema bez životnog zajedništva na životnom prostoru i u cijeloj globalnoj vrsti. Jagma za vlašću i bogatstvom, na kojoj počiva tržišni sustava kapitala i koja potiče prohtjeve ljudi vodi u stanje rata pa ljudska skromnost postaje jedinim jamstvom mira u narodima i među narodima. Posao i rad jamče ljudima zadovoljenje životnih potreba i ostvarenje ljudskih svrha.

Smisao zajedništva i demokracije kao izraza zajedništva prilagodba vrste, a njih nema bez ljudske poduzetnosti, a ne bez poslovnog poduzetništva. Cijela kulturna evolucija čovjeka plod je ljudske poduzetnosti, koja je značajka vrste homo sapiens. Neposredan proizvod ljudske poduzetnosti je dobro, koje je hrana i lijek za vrstu, u kojoj su se pojavili svijet o sebi te nakane i svrhe. Dobro koje jedinačni ljudi pružaju vrsti stvara dobrobiti, kojima se zadovoljavaju životne potrebe, ostvaruju svrhe i stvara zadovoljstvo životom jedinačnih ljudi. Ljudska poduzetnost, unošenje dobra u vrstu i namicanje dobro za sve ljude počivaju na ljudskom duhu, koji je prva i presudna značajka vrste, koja se posljednja pojavila, upravo kako bi čovjeka vratila u vrstu iz koje ga je izvela razmetnost čovjekova uma.

Ljudski duh, ljudska poduzetnost, dobro, dobrobiti, zajedništvo, ljudska skromnost, potrebe i svrhe, zadovoljstvo životom, demokracija, mir i posao za sve trebaju resiti vrstu homo sapiens, a čovjeka mogu iz krletke civilizacije vratiti u vrstu. Na jedinačne ljude pada zadaća otkrivanja duha u njima samima i obnove životnog zajedništva putem pružanja dobra vrsti. Rješenje za nevoljnog čovjeka je u potvrdi duha, zajedništvu, dobru i razvijanju smisla za vrstu. To je put za zatiranje civilizacije kapitala, koja je zarobila ljude svjetskim tržištem i prisilila ga na gladijatorsko gloženje unutar vrste.

Cio svijet ima prigodu motriti neobično zbivanje u Rimu. Nekim motriteljima i još više nekim očevidcima čini se da su u Rim „ušli barbari“. U Rim je doista ušao barbarin u izvornom smislu riječi – tuđinac, Jorge Bergoglio, papa Franjo. Bergoglio je za sebe rekao, da on nije samo papa koji nije Europljanin, nego papa latinskoamerički isusovac.

Kao što je Isus prevrtao stolove mjenjača novca u jeruzalemskom hramu, tako papa Franjo nastoji ukloniti financijske spekulante iz vlastite nove kuće. Međutim, u području sustava uvjerenja ili vjere, koja je njegova prijeka briga, papa Franjo – neću navoditi njegove izjave i ocjene – nastoji iz Crkve ukloniti legalističko, rimsko, carsko, režimsko, farizejsko, kazuističko kršćanstvo i osloboditi ljudski duh u Crkvu kao ustanovu. Ljudski duh bi iz Crkve putem običnih, malih ljudi trebao naći jeku u svim ljudima, koji bi se trebali primiti ljudskog duha u sebi i osloboditi ga. Pripadnik vrste homo sapiens mnogo je sposobniji i poduzetniji od čovjeka, za kojega Crkva smatra da je „dobar vjernik“.

Na tom poslu oslobađanja duha u čovjeku bio je i Isus iz Nazareta u svojem globalnom vremenu i svijetu. Isusu kao i papi Franji globalno vrijeme pružilo je prigodu za oslobođenje ljudskog duha iz okova vjere. Ljudski duh danas jednako čami u svim vjerama. U oslobođenju ljudskog duha bio bi jedini smisao „ekumenizma“. Ignacije Loyola je putem Družbe Isusove nastojao i uspijevao u nebrojenim sposobnim mladim ljudima osloboditi duh. Nastojao je i upućivati takve ljude na put pružanja dobra za duhovne, društvene i tjelesne dobrobiti ljudi. Time je Loyola pomogao i obnovu Crkve, koja je u vremenu Renesanse bila u mnogo jadnijem stanju, nego sadašnja Bergogliova „kuća od karata“.

Loyola je ustrajavao i ustrajao u tome, da se njegova Družba nazove Isusovim imenom, usprkos protivljenju uspostavljenih rimskih krugova, koji su njegov pokret nastojali iz matice Crkve potisnuti na njezina margine. Kad je Crkva nakon dvaju stoljeća velebnog djelovanja Družbe shvatila, da se Družbu ne može držati na rubu zabranila ju je. Isusovci nisu spadali na rub Crkve, jer su se u poduzetnu Družbu novačili ljudi, koji su se bili rodili po duhu te koji su bili sijelo ljudskog duha i žarište ljudske poduzetnosti. Ignacije Loyola bio je na Isusovu poslu lančanog oslobođenja ljudskog duha doslovce diljem vrste, u vremenu koje je globalizirao europski kolonijalizam. Uza sve, Družba je bila i „društvena mreža“ prikupljanja znanja, kako neukost, neznanje i slabo poimanje ne bi sputavali čovjeka u traganju za ljudskim duhom u sebi.[8] Danas papa Franjo djeluje u vremenu, koje je globalizirao kapital putem slobodnog svjetskog tržišta.

Jorge Bergoglio je pravi isusovac. On kao papa nije htio uzeti ulogu „čuvara lovišta“ vlasti, kapitala i tržišta, nego je ostao onim što je bio – zaštitnik duha i dobar pastir ljudi i vrste. Za razliku od prethodnih velikih obnovitelja ljudskog duha u Crkvi – Benedikta iz Nursije, Franje iz Assisija i Ignacija Loyole – papa Bergoglio nije svoj pohod duha objavio na rubu, nego u srcu Crkve. Možda će i papu Franju kao i ranije njegovu Družbu Crkva „zabraniti“ prije ili poslije njegove smrti, ali je on već obavio golem posao privlačenja mladih sposobnih ljudi ljudskom duhu.

Bez oslobođenje duha u ljudima Crkve i u pripdanicima vrste homo sapiens nema uklanjanja liberalizma, trganja krletke svjetskog tržišta i vezanja kapitala uz rad, proizvodnju i narodne države. Povratak čovjeka vrsti i obnovu zajedništva u vrsti jamčit će dobro, koje će pružati poduzetni ljudi, koji zadovoljstvo vlastitim životom temelje na stvaranju dobrobiti za zadovoljenje životnih potreba i ostvarenje ljudskih svrha svih pripadnika vrste, koliko god ih u njoj bude.

Budućnost vrste homo sapiens je u ljudskom duhu.