Provirivala je kroz zamagljenI prozor. Upirala, podizala se na prste, a sve što je vidjela bio je rukav starog ,ofucanog kaputa kojim je opasao njenu majku.
Spustila se na stopala i duboko udahnula prisjećajući se olujnih i grmljavinom obavijenih noći u kojima je bosonoga u drhtećem strahu od uzdaha i krikova koji su dolazili iz majčine sobe, u koju ni po cijenu života nije smjela ući. Svaki put kad bi između majčinih uzdaha začula i njegov, pomislila je da se majka uspješno brani, odolijeva njegovim udarcima. Katkad bi se sve stišalo, a ona se bojala za majku. Nije mogla odgonetnuti koliko će trajati to mučenje, to urlanje i to odupiranje,prevrtanje u luku kojeg je u svojoj djetinjoj mašti uspoređivala s bratovim lukom. I strijelom. Puno kasnije naučila je da uz luk uvijek i nepogrešivo ide strijela, koja pogađa točno u ona mjesta, u koja nikako ne bi htjeli da pogodi.
Do nosnica joj je dopro miris zemlje,oprane zemlje vodom pomiješanom čistoćom i mirisom sapuna,kojeg je majka kuhala svakoga proljeća, od pepela u koji je dodavala sasušenu lavandu. Nadala se da će prije očevog povratka sprati sve tragove umotane u izgužvane, pohotom umrljane plahte. .
Usred posla zatekla ju je, svu euforičnu, kako mahnito udara po crno-bijelim tipkama klavira, kako svira arije koje zna napamet. Ponekad je ustala i zanosom zaljubljene žene plesala. Uhvatila je sjenu koja je padala sredinom njenoga lica, njenog tijela i njene vjere, usred sveg tog nereda,u svom sretnom zanosu da pranje i raskuživanje kuće može odagnati pohotu njihovih umornih vjeđa, njihovih zadovoljenih strasti…
Noć se odužila, a ona, ogrnuta dekom, zadrijemala na malom tepihu pred zatvorenim vratima.Čekala je da se majka probudi, da je ponovno ugleda, nasmijanu, veselu i dobro raspoloženu, čudeći se da nakon tolikih udaraca, popraćenih uzdasima i krikovima još ima snage za osmjeh. Podigla ju je i poput šteneta ogrtala u deku, stišćući je i ljubeći. Punu sna i snenu, odnosila je do kreveta i polagala u hladnu postelju brižno je pokrivajući.
Liječnik joj je prepisao inzulin i dijetu. Majka je zbunjeno klimala glavom, a licem joj je prelazio nesiguran uzdah: “Uh, što da radim?!“
„Zovi tatu!“ brzinom munje izustila je zaboravljajući na majčinu zabranu svih jadikovki. On je tamo teško radio, da bi oni imali. Dugo ju je gledala,ne vjerujući. Ni šećer nije bio dovoljan, da je otac prigrli, pogladi po kosi i utješi .Gledala je u vrhove majčinih i svojih cipela i pitala se - sva ona pitanja koja nije smjela na glas izgovoriti.
Tiho se povukla iza zatvorenih vrata.
Onda se sjetila brata, da, da nazvat će ga i reći za šećer. Da ne smije jesti kolače i da mora vagati obroke. I tako do kraja života…Izdahnula je prisjećajući se njegovog odlaska u grad na studij. Bit će bliže ocu .A ni studij neće vječno trajati. Vratit će se i u seoskoj školi zamijeniti majku. Oporo se nasmiješila shvaćajući da je opet prisiljena čekati. Učiti se strpljenju. Do kada? Ne može šutjeti i ne podijeliti svoje strahove.
Pred vratima.
Godine su se nizale, a ona izrastala u tanku, dugonogu djevojku koja se naučila trpljenju.
Spoznavala je poglede dječaka iz ulice, kad je s bratom odlazila na biciklu u mjesto po namirnice i na kupanje u obližnju šodericu.
A saznala je i zašto nije smjela ući u majčinu sobu. Rumen joj je oblila lice. Jedne je noći kad je prolazila ispred spavaće sobe, čula oca kako govori da je sve čuo u krčmi. Čak mu se i onaj budalasti Jerko nacerio u facu. Nije se suprostavio, ni branio . Mirno je saslušao sve ono što je morao, prije ili kasnije čuti i rekao: “Ona je mlada žena, a mene nema gotovo cijelu godinu, pa što očekujete?!“
Otac je bio gost, koji je svoj zasluženi odmor najradije provodio u ljuljački na trijemu. Kad mu se pokušala približiti postavljajući kojekakva pitanja, uputio ju je na majku ili brata i odlazio u sobu, zatvarajući vrata. Stajala je gledajući u bijela,zatvorena vrata na kojima se nazirala pustinja. Pijesak se nošen vrućim vjetrom, koji joj je sve više i jače udarao u zajapureno lice i zamagljivao pogled poput fatamorgane u kojoj su se dine gubile i vraćale...Plakala je.
Još su jedna vrata bila zatvorena.
Brat je toga ljeta doveo prijatelja Ivana. Bio je zgodan mladić, razvučenog, zvonkog osmjeha. Cijeli su dan sakupljali sijeno. Svukao je majicu. Zabezeknuto ga je gledala. Osjetio je to i naglo se okretao, smiješeći se. Obarala je pogled. Navečer su se dugo i glasno smijali i polijevali kablovima hladne vode, izvađene iz bunara. Kad ju je brat zalio, a bijela haljina koju joj je majka prekrojila od svoje stare haljine joj se pripila uz jedro, mladenačko tijelo koje se ocrtavalo u svojoj nevinoj mladosti, osjetila je Ivanov pogled. S drvenog trijema, začula je zvonki majčin glas. Znala je kad treba igru prekinuti. Gledala je u puteljke prosute vode, koji su je poput zloslutne zmijurine udaljavali od rijetkog mladenačkog smjeha.
Odlazili su u seosku krčmu. Nisu je poveli.
Ostajala je iza vrata sa zelenom mrežom koja je štitila od komaraca, i čeznutljivo gledala za njima.
Iskrala se u tišinu noći, kad su utihnuli zrikavci, a lahor otišao na počinak, sova sa stabla pred kućom zahukala ljubavnim zovom. Ivan ju je čekao iza sjenika. Da i nju netko čeka, pomislila je da prevlada znatiželju i strah. Što ako se majka ili brat probude? Zov je bio jači. Da se i njoj otvore vrata…Dugo, predugo je stajala iza zatvorenih.
Osjetila je snagu Ivanovog tijela, bol i treptaj…. .Sve u jednom, jedinom trenutku. Smiješila se spoznaji da je netko tu, za nju. Da je čuje, osjeti i vidi. Dodirivao ju je tamo gdje je mislila da nema osjeta .Sjećala se majčinih uzdaha i krikova iza zatvorenih vrata. Govorio je da laže majci, a naročito bratu. Proživljavao je bojazan što je mlada, tako mlada, da bi mogao otići u zatvor, kad bi se saznalo…Uvjeravala ga je da nema bojazni, da majka nema novaca za sudove, a oni su spori. Pa je i pravda nedostižno spora. Neuhvatljiva, manje vjerojatna.
Vrata su se naglo zalupila, a ona čekala iduće ljeto.
Vjenčanje u maloj seoskoj crkvici,bez cvijeća i mirisa ruža,koje je prekrio snježni pokrov. Majka je stajala uvrijeđeno i prevareno. Stari šešir, koji je kupila kad se ona rodila, stršao je na njenom zašiljenom, od života ispijenom licu. Samo su oči vrebale, a tanke usne bile toliko stisnute, kao da ih nije ni imala..Ivan se premještao s noge na nogu, kao da bi najradije pobjegao, sakrio se iza teških, drvenih vrata crkve. Otac i brat su se dosađivali, gledajući u velečasnog s molbom u očima da skrati.
Ostavili su je ispred kuće, a oni otišli u krčmu. Tišina isprekidana pucketanjem vatre dočekala ju je iza vrata. Na stolu su u urednim redovima, poput vojnika stajale vanili kiflice, londonerice, mađarice i prazne šalice pripremljene za ispijanje toplog čaja. Sjela je prazne duše zagledana u zatvorena vrata na kojima je odsjaj vatre stvarao slike, koje su nestajale prije nego ih je stigla osvijestiti. Spoznati. Saživjeti se s njima i biti dio njih.
Uselili su u malu sobu koju su im oslobodili Ivanovi rođaci, dok se ne snađu…Snijeg je lagano sipio i obavijao hladnu noć. Ulične svjetiljke veselo su žmirkajući osvjetljavale put karnevalskoj povorci. Čula se pjesma i graja. Vrata su se treskom zalupila kad je Ivan bez riječi izjurio. Nije mogao slušati plač malog djeteta, dok je karnevalska povorka prvi put bez njega kao predvodnika, prolazila ispred prozora. Naslonila se na vrata s djetetom u naručju i plačući klizila do poda, shvaćajući da je najveće životne istine saznavala iza zatvorenih vrata.
Da nikada nije ništa radila doli čekala - iza zatvorenih vrata.