NIKAD SE NISAM TOLIKO BOJALA KAO KAD SAM BILA SRETNA…
Eliza se smiješila prolazeći i ogledajući se u izlozima grada.
Vjetar ju je oblijepio plavo-sivom svilenom haljinom,dok su se neki zaustavljali da je propuste, da joj se dive,da uživaju u njenim zanosnim pokretima kukova koji obećavaju…..
Oko nje, lepršali su leptiri šarenih boja. Vidjela ih je u suton kako tiho plove u svojoj svilenkastoj idili u kojoj se prepliću crvene, crne i zlatne sjene.
Crvenilo strasti, kao 'meteorološko upozorenje' nije shvaćala ozbiljno.
Vjetar joj je mrsio kosu,donoseći miris. Njegov miris. Bio je toliko stvaran, kao da ju grleći privlači u lepršavi zagrljaj obojen snovima, u njihovu 'kocku' koja nije imala poklopac.
Uzdizali su se u nebeske visine, gdje im nitko nije mogao pristupiti ni poremetiti ravnotežu,njihov balans.
Na trenutak je otvorila oči, pokrivši uši, da bi jasnije čula njegovu izvedbu -Za Elizu…
Za njih je to bilo ono što su uvijek život tražili; s njime je mogla reproducirati situaciju unutarnjega konflikta koji definira ono što su, što potvrđuje njihove potrage.
Nosio je priču njenog djetinjstva. Nedovoljno voljena, bila je njena dijagnoza, a njegova zagušen prevelikim očekivanjima od onih kojima je najviše vjerovao.
Znali su da su jedno drugom dodijeljeni u 'nebeskim prostranstvima' i da će si dati upravo ono što je smatrala da im nije dano, a pripada im. Često nije mnogo vidjela, ali je osjećala dahom, mirisom,sluhom…željom.
On je taj koji će popuniti šupljinu koja nedorečeno zjapi. Svi prijepori, zaustavljanja, lomljeni su prije svakog početka. Nije htjela, ali je trebala, stvorenje koje joj se posve predavalo. Koje je, kao i ona, ginulo za prihvaćanjem, razumijevanjem, za ispunjenjem trenutka nesigurnosti, svakog koraka koji nije odobren, a oni ga trebaju ...Opsjednutost fizičkim stapanjem, upotpunjeno uzletom, lomilo je strahovanje i moralne stege. Gubili se u dahu, u novom udahu, ubijajući ono malo obzira koju nosi mladost, misleći da će vječno trajati. Otimali se i potvrđivali svoje odabire prkosom i inatom.
Bili su vođeni nejasnim puteljcima kojima se nije nazirao kraj.
Nisu ga ni trebali.
Osjećala je putenost, strast kojom ju je ovijao i kada nije bio s njom.
Previše snažne želje za odlaskom u nepoznata prostranstva, za potvrdom čežnji koje su je ubacile u orbitu centrifugalne sile, ne ispuštajući je ni onda kad je htjela udahnuti, kad je htjela odmak, da se ogleda u ostvarenom susretu , kad se htjela upoznati, rukovati bez spuštanja vjeđa, bez utišanih osmjeha. Pokazati se nagom, ogoljelom od moraliziranja, opomena, naputaka i strahova.
To nisu oni. To su sjene njihove stvarnosti, trenutci njih samih.
Sliku je upotpunjavala s previše kovrča koje su zaigrano skrivale pogled na mnoge nade, vjerovanja da je ona njegovo ostvarenje svega što on pobuđuje u njoj, što joj otvara mogućnost svega što je potiskivala, znajući da će jednog dana malo 'ružno derište' izrasti u prekrasno stvorenje, koje će svojom ljepotom nadmašiti stariju sestru. Prepoznala je to spoznajom mladosti, gledajući u sestru koja ni manjiih godina, nije bila mlada.
Sjećanja su je vratila u noć sestrine proslave mature kad je došao s orhidejom u boji njene haljine. Uvijek se pitala kako je znao za boju kad ju je sestra sakrivala i od najbolje prijateljice. Čak je i kravatu imao u toj boji. Stajala je na vratima i gledala u majčine oči, koje nisu skrivale oduševljenje kćerkinom elegancijom. Kako je to boljelo…Otrčala je stepenicama u svoju sobu i bacila se na krevet plačući.
To je bio najjači udarac i potvrda onog što je osjećala...
Gledala je u moje lice i nije ga primjećivala. Previše zaokupljena svojim trenutkom u svijetu koji nije pravedan ni onda kad bi trebao biti, stalno je o njemu pričala sa zatomljenim strahom. Sjajnom muzičaru. Smiješila sam se i puštala da popusti ono što ni u najluđim uzbuđenjima , gubitkom stvarnosti, ne može dugo trajati. Prisjećala sam se kako je u svojim potragama i izborima gubila glavu i plačući vikala na noć. Makar je izrasla u prekrasnu labudicu, pred njenim vratima nije stajao red. Red muškaraca koje je kao latice cvijeta mogla trgati i odbacivati u nadi da će ovaj put zadnja biti ono željeno „voli me“.
Stalno je pogledavala na mobitel, ubrzano pričajući i bježeći u svoju imaginaciju za koju je mislila da neće prestati ni purpurnim zalaskom, ni romantičnom kišom, ni…
Pričala je o pariškim, o rimskim noćima, o lokalima koji se zbog njih nisu zatvarali, o plesnim podijima na koja se uspinjala u najljepšim štiklama, a silazila bosa poput guščarice. O životu između neba i zemlje u kojem se odvojila od stvarnosti u kojoj smo živjele „običnim životima“ ispunjenim ljubavlju koja nije vrištala, koja je bila postojana poput izvora koji ne presušuje ni onda kad je teško.
Stolu je prišao muškarac, želeći nas počastiti pićem, pridružiti nam se. Odmjerila ga je. Podigla glavu i s visoka odbila. Povukao se tužnog pogleda.
„Vidiš li ti ovo? On zaista misli da pićencem može …“
Suza joj je skliznula niz obraze. Zčudjeno sam je gledala, ne shvaćajući.
„Otišao je, kad sam mislila da sam mu sve – 'klavirske tipke i crne i bijele'.
I bila sam, barem je tako govorio, a onda se počeo izvlačiti, kako on ne zaslužuje takvu ljepotu, ni toliku mladost. Ma kažem ti, izvukao se na najpodliji način!“
Pogledala je na mobitel koji je vibrirao i odmahnula rukom:“Nitko važan.“
„Kad sam ga tražila da pojasni, rekao je da je potrošio previše svog vremena, svoje tolerancije,previše parfema, previše novaca, previše svojih emocija i da ne može više! A vidi sad ovog, samo mi se takvi nabacuju, kao da znaju koliko sam se bojala kad sam bila sretna, koliko sam ranjena, koliko krvarim…“
Počeo je vjetar, prevrćući stolice. Još je trebalo biti ljeto, toplo i veselo.
Jesen je uranila, a magla se naglo raspršila. Osjećala sam da se i ona osjeća odbačeno i prevrnuto poput stolica, kao što se osjećala njena sestra kad su pobjegli bjelosvjetskim stazama i sakrili se u magli…