Autor: admin
Datum objave: 11.12.2016
Share


'Nisam se nikad pretjerano smatrala umjetnicom, a ni ženom'

MIRJANA DUGANDŽIJA I JAGODA BUIĆ O LIJEPIM ŽENAMA, MUŽEVIMA

INTERVJU ZA MAGAZIN JUTARNJEG


MIRJANA DUGANDŽIJA I JAGODA BUIĆ O LIJEPIM ŽENAMA, MUŽEVIMA...'Nisam se nikad pretjerano smatrala umjetnicom, a ni ženom'

http://www.jutarnji.hr/kultura/art/mirjana-dugandzija-i-jagoda-buic-o-lijepim-zenama-muzevima...nisam-se-nikad-pretjerano-smatrala-umjetnicom-a-ni-zenom/5372887/

Ja nisam slatkasta, to ovisi o pitanjima. Uostalom, više volim pršut nego slatkiše. Jedno je gledati tu “geopolitičku”, glamuroznu stranu mog života, drugo je ono što radim. U zadnje dvije godine intenzivno sam zaokupljena temom Lampeduse i tog nesretnog bijega ljudi, punih nade, iz zla u gore


U samom je dnu velike prostorije, ali ulazeći u njen stan, odmah ugledamo Jagodu Buić, za neke ljude se lijepe pogledi. Prepoznatljiva frizura, sjajne oči na preplanulom licu. Ove godine imala je izložbu u Galeriji Mala, Kući arhitekture Oris, Meštrovićevu paviljonu, Palači Sponza u Dubrovniku i sada u Galeriji Kranjčar, veliku retrospektivu u sarajevskom Muzeju suvremene umjetnosti, te izložbu u okviru Simpozijuma Grčka u palači Bianchini u Starom Gradu na Hvaru.Svaka drukčijeg sadržaja, sve popraćene tekstovima Tonka Maroevića. Sva su djela nastala u zadnje dvije godine. U isto vrijeme dobila je Zlatnu medalju Picasso 2014, Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo 2015., Elle Style Award za životno djelo, te nagradu i otkup na Hangzhou Triennial of Fiber Art u Kini.

Imate li vi uopće neku manu?

- Imam, jednu. A to je da bih htjela biti bez mane.

A!... Taština!

- Ne. Duboko sam svjesna da je svaki čovjek sklop mana, pa samo ovisi o tome koje mane sastavljene daju pozitivan, a koje negativan rezultat. Ja bih te mane sklopila tako da budu vesele, kreativne, da imaju dobro srce i ne smetaju drugima. Ali, kako sam ja ipak slavenska duša, ja jako često smetam samoj sebi.

U čemu je stvar?

- U tome što sam jako objektivna, prema sebi i drugima.

Koja je teža, taština žene, taština umjetnice?

- Nisam se nikad pretjerano smatrala umjetnicom, ni previše ženom, pa se na tom općeljudskom terenu nije nikad uspjela razviti gljiva koje se zove taština. Ali nema nikakve sumnje da je taština, koliko pogubna, toliko i korisna. Ali to je i kao s ljekovitim travama. Ako uzmeš koliko treba, koristi. Ako uzmeš previše, škodi. Kako je Marko Marulić rekao “sve je sjen, i tašćina”. Ili kako je Vetranović rekao: “Budi nam spomina, ljudska su godišća vihar, plam i sjena, san magla i ništa”. To je pisalo na zidu mog ateljea, na Kaptolu 7, još u vrlo mladim danima.

Ma, htjela bih izbjeći to stalno obigravanje oko vas, Jagoda ovo, Jagoda ono... zuckerwasser.

- Znate, ja sam rođena u Splitu, u gradu u kojem je glavno biti “lip”. Ako nisi lip, bolje da te nema. Ja posebnih problema s taštinom nisam imala.

Kad ste lipi!

- To ste vi rekli.

A, stalno vam netko podilazi.

- To nije na meni. Ja nisam slatkasta, to ovisi o pitanjima. Uostalom, više volim pršut, nego slatkiše. Jedno je gledati tu “geopolitičku”, glamuroznu stranu mog života, drugo je ono što radim. U zadnje dvije godine intenzivno sam zaokupljena temom Lampeduse i tog nesretnog bijega ljudi, punih nade, iz zla u gore.

U jednom ste intervjuu priznali da ste za prvim mužem, Nikom Bonettijem, patili dvije godine. Taština ili ljubav?

- Razilazak s mojim prvim mužem ne može se svesti na tako jednostavnu formulu. Niti je ostavio on mene, niti sam ostavila ja njega. To je bila mladenačka ljubav koja nije izdržala ozbiljniju dob.

Koliko ste imali godina?

- Malo. Razvela sam se sa 29, preda mnom je stajao cijeli jedan prekrasan život. A iza mene divno studentsko doba, puno smijeha. On je više volio fudbal, a ja umjetnost.

Niste, znači, baš uvijek proveli svoju volju.

- Nisam. Ali to nije ostavilo frustraciju. Imala sam dovoljno edukacije da se okrenem nečem drugom. Mene ne krasi posebna skromnost, ali sam daleko od prepotencije. Zato što to nije elegantno!

Teško mi je zamisliti vas nad tim vašim tapiserijama, po kojima ste svjetski slavni. Jedna vam je tapiserija odmah po izlaganju otkupljena za muzej Stedelijk u Amsterdamu, u MoMA-i ste, u Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza, u Palači UNESCO-a i mnogim muzejima po svijetu.

- Ali, moram vas razočarati u vašoj romantičnoj slici. Dok su moje tkalje sa Sandžaka tkale pored svojih baka, ja sam u Splitu svirala klavir, vježbala balet, bubala engleske idiome. Kad sam došla u Sandžak, sjela sam pored njih, razgovarala s njima, pila kafu, iznalazila nove preplete, za te ruke koje su tkale od djetinjstva. O tkanju tada ništa nisam znala. One

su povjerovale meni, ja njima, i mi smo od njihovih malih torbica, koje se prodaju na pazaru, prešli u vrlo smjelu avangardu. Htjela sam vratiti podsvijest tom materijalu, vratiti smisao onomu što je nit, vuna, konstrukcija. Tkanje je arhaična konstrukcija od koje je započelo sve. I tako da sam se ja želeći vratiti tkanju njegovu autentičnost našla na vrhu avangarde i imala izvanredan prijem, pogotovo u Francuskoj. Nema takoreći tog muzeja u kojem nisam izlagala, bijenala na kojem nisam bila, i dobila sam Grand Prix Itamaraty na Bijenalu u São Paulu, koja je, kažu, ravna Nobelu u literaturi.

A što vi sve niste. Dizajnerica, kostimografkinja, kiparica, slikarica, redateljica. Izložba u galeriji Kranjčar, “Sherzo s otpada”, koja traje do kraja ovoga mjeseca...

- Popratila sam je u katalogu riječima - “to nije objet trouvée - to je lotani kolaž od željeznog otpada. Igra. Šala. On će se tek svojim portretom pokušati progurati u sferu umjetnosti. Ako ne uspije, ostaje moja poruka: nema tog odbačenog predmeta koji neće naći svoje mjesto. Zašto? Radi iluzije. Radi fantazije. Objekt i njegov portret je lirski esej u kojem se sreće tuga napuštenosti, beznađe nepotrebnosti, s radošću kreativnog akta i veselom ironijom”.

Koji svoj umjetnički period smatrate najjačim?

- Uvijek onaj u kojem jesam.

Vaš otac je bio ministar u vladi “stare” Jugoslavije i zadnji ban Primorske banovine, gradonačelnik Splita, a vaš pradjed Duje Rendić Miočević bio je prvi hrvatski gradonačelnik Splita. Koje je vaše prvo sjećanje?

- Krstarica na mulu splitske rive s tijelom ubijenog kralja Aleksandra. Imala sam četiri godine. Možda nešto malo ranije miris ciklama u Sloveniji kad su me roditelji vodili u Kranjsku goru, ali ne mogu vam reći datum, jer one ne cvatu kad se ubija kralj.

Dobili ste poruku, SMS...

- Piše prijateljica iz Rima “Ako si kući, imaš direktan prijenos iz Milana ‘Madame Butterfly’... Rai Uno...” pa nemam ja Rai Uno. Znate što, kad je riječ o “Madame Butterfly”, mi smo bili kao i svi studenti, kao i sva mlađarija drastično avangardni. A ja se sjećam, u šestom gimnazije, da sam svečano izjavila da se meni sviđa “Madame Butterfly”, i labud koji pliva po jezeru na mjesečini... Pardon, telefon, kažite, Jadranka? Gdje je to izišlo, u Oslobođenju? Znate što, Mirjana, ja ne volim govoriti in publico, ali moj prijatelj, veliki sarajevski arhitekt Zlatko Ugljen imao je želju da ja otvorim njegovu izložbu, u Orisu. Evo sad mi javljaju da je izišao moj govor na naslovnici OslobođenjaOpet telefon... A, Slavenka. Pa naravno da sam pročitala tvoje dvije odlične knjige. Einstein, Picasso i žene, tema briljantna. Ali mi smo bili na jednoj delikatnoj temi.

A, labud na mjesečini...

- Da, rekla sam da se ne sramim onoga što se zove banalnost, jer stvari postaju banalne ili krivom upotrebom, ili zato što se dopadalo svakomu zbog objektivne kvalitete.

Jeste li odgajani u jugoslavenskom duhu?

- Ja nisam trebala ni biti odgajana. Ja sam se jednostavno rodila u jednoj prekrasnoj zemlji. Kad prođem kroz Sloveniju, radujem se kako je lijepa naša domovina. Kad dobije utakmicu srpski sportaš, ja se veselim. U Sarajevu sam doma. Hrvatska je moja domovina, nemam što dodati. Osim, Dalmacija je moja ljubav.

Za vrijeme 2. svjetskog rata bili ste u Splitu.

- Pod bombama. Tu je rat bio pravi, ne kao u Zagrebu i Dubrovniku. U mojoj ulici su vješali ljude. Prijatelji mog brata, dječaci od 16 godina, išli su kamionima pod Klis, navečer su ih vraćali mrtve, mitraljirane. A sada se ratovima barata malo zbog nafte, malo kemije, novca, bankovnih transakcija... Teški trenutak u historiji čovječanstva. Svaki je rat drukčiji. Ima neočekivanu formu. I mi vjerojatno već živimo treći svjetski rat.

Vaš otac je bio u emigraciji, u Rimu, nije se više ni vratio. Zašto?

- Kad su Nijemci došli u Split 1943., on je, kao talac, trebao biti strijeljan. Skupa s mojim bratom dokopao se Visa koji je bio slobodan teritorij. Nakon toga je moj brat bio osobni tumač Randolfa Churchilla, Churchillova sina. Brat je poginuo na dužnosti u automobilskoj nesreći, u Molfetti, na talijanskoj obali Jadrana.

Što je otac radio u emigraciji?

- Nakon tragedije gubitka sina upisao je na Vatikanskom sveučilištu u Rimu paleografiju i bibliotekonomiju, i nakon mladenačke karijere, proveo život u Vatkanskoj biblioteci. A kad je mogao, kao advokat, specijalist za pomorsko pravo, pomagao je našim brodovlasnicima koji su izgubili brodove za vrijeme 2. svjetskog rata. Umro je u Rimu. Ja sam bila s mamom u u Splitu, pa u Zagrebu na studijama na Akademiji za primijenjenu umjetnost, u Beču sam diplomirala. Pa u Rimu kod oca, gdje sam u Cinecittà godinu dana studirala filmsku scenografiju. Mogu reći, nalazila se u pravom trenutku na pravom mjestu.

Super.

- Rim 1951. i 1952. Fellini i Mastroianni za drugim stolom. Nisu pili viski, nego kamilicu Kanarino. Zašto? Jer je to bilo šik. I jer su svi bili pomalo malo hipohondri. U Beču oko 1954., 1955. Bio je to muzički vrhunac, građen na suparništvu von Karajana i Furtwänglera. Ta dva najveća dirigenta tadašnjice u razmaku od dva tjedna davali su identičan koncert. Kakva škola za jednog studenta.

Pa New York 80-ih, s vašim suprugom Hansom Wuttkeom?

- New York je tada cvao, bio ono što je danas Berlin. Moj muž i ja živjeli smo u Watergateu u Washingtonu, ali svaki vikend išli smo u Metropolitan na operu ili neki jazz koncert, ili u mali klub u kojem je svirao Woody Allen. To je ono što se u historiji događa, imate sve muzičare u Beču u isto vrijeme - Mozart, Bach, Beethoven.  A provela sam u pravom času i moja ljeta u Dubrovniku. Uredila sam svoje špilje na Kolorini, Igre su cvale. Radila sam kao mlad kostimograf u predstavama Gavelle, Koste Spaića, Marka Foteza, Dina Radojevića... ili smo samo sjedili na skalinama i slušali po deset puta “Skupa” Izeta Hajdarhodžića ili Šerbedžijinog Hamleta na Lovrijencu.

Čega ste se odrekli radi umjetnosti?

- Ničega.

Družili ste se puno s arhitektima, a među njima je i Vjenceslav Richter.

- Kad bi Vjenceslav Richter bio sin jedne velike nacije, onda bi ga se učilo u svim školama. Po njemu bi se realizirali projekti koje je zamislio u svojim teoretskim zapisima, zagledanim u budućnost.

Prijatelj ili više od toga?

- Richter je bio jedan od mojih prijatelja, kojeg sam izuzetno voljela, imao je osobine koje su mogle očarati svaku ženu. Veliki mislilac, a krasno je svirao gitaru i pjevao ruske romanse. Drugi arhitekt s kojim sam se blisko družila bio je Bernardo Bernardi, pa Zlatko Ugljen u Sarajevu, koji je dobio nagradu Aga Khana za najbolju džamiju. Nažalost, jedini živ. Imam ogromno poštovanja prema Murtiću. Moji prijatelji su bili muzičari, Raukar, Jurica Murai, Stipan Radić, Darko Lukić... a više ih nema.

Život u kojemu bliskih ljudi više nema. Kakav je to život?

- Znate, u jednom trenutku svi se jako čudimo, sve mi se prijateljice udaju, pa zamalo, gle, sve se rastaju, a onda, eto, kako kaže Vojnović, jedan po jedan odlaze gospari...

“U crnom l’jesu nošeni od fakina...”

- A što se smrti tiče, imate samo dvije opcije: da na to misliš, ili da ne misliš. Ja sam se odlučila za potonje.

A praznina za nestalima? I nju ste pobijedili?

- Ne mogu reći. Prvi impuls je da se čovjek brani, pa pokušava zaboraviti. Ali poslije shvatite da kad zaboravite, onda i izgubite. Tako da sjećanja treba zadržati, pa ako i bole.

Rupa, ružna riječ, ali ja je volim, za vašim drugim suprugom, nakon 20 godina braka?

- Nepremostivu prazninu, nastojim preživjeti time što sam sad aktivnija nego prije. Idem kao po nekoj nizbrdici, iz izložbe u izložbu, možda zato što sam hrabrija nego prije, slobodnija i bezbrižnija.

Pa i upoznala sam vas u radu, u rano jutro, na Brijunima, kad ste dovršavali kostime za prvu sezonu Ulyssesa, 2001., za Leara. Imali ste ruž, za koji ste mi rekli da ga je nosila još vaša majka.

- A, ne... Lak, lak za nokte. Evo, i sad ga imam. I znate što još, sapun, Roger&Gallet, s mirisom karanfila.

Ali, dajte, recite mi, o tom radu koji spašava.

- Taj rad ispuni bol za čovjekom nemjerljivih kvaliteta koji, uz to što je bio neopisivo lijep, što je za nas Splićane najglavnije, zvali su ga i “poeta visoke financije”. Bio je potpredsjednik Svjetske banke i predsjednik IFC-a, što je mlađa i dinamičnija sestra Svjetske banke. Kad su htjeli produljiti njegov mandat, rekao je - neću. A zašto neću? Jer na Jadranu imam svoju barku. Nije imao nikakva smisla za biznis, ali jest za historijska kretanja, koja su se pokazala prororočanskima: Kina, Bliski istok.

Skitali ste se zajedno, kako kažete, tih 20 godina. Onako, iznebuha, kako vam je puhnulo?

- Ne, uglavnom po misijama moga muža. Ali bilo je i “meraka”, iznenadnih, nepredvidivih. Merak je prva naša, premda uopće nije naša, riječ koju sam ga naučila. Jer je neprevediva.

Što ćete raditi večeras?

- Ponešto na mom projektu in spe, “Schile Show”, moram reći to je vrsta modne revije inspirirana Schieleom. Evo, pročitajte što sam zapisala: “Produljimo život tom 28-godišnjem mladiću koji je otišao i ostavio iza sebe plejadu žena, koje je oblačio i svlačio po svom nezadrživom erotskom impulsu. Crtač leonardovskih dimenzija...” Tek hommage mladiću koji je volio žene. Lijepe, ružne, ispaćene. Onda, ja volim čitati. Imam tu prekrasnog starog Mandeljštama, novog Amosa Oza i Andreja Stasiuka, Dantea, vidite tu malu knjižicu, veličine dlana, koju sam ja 1943., kad su padale bombe po Splitu, uvezala u svilu svojim malim ručicama. Prije nego što odete, pogledajte što sam pronašla u maloj trafici u Trogiru, nautilus, ogromna sedefasta školjka. Probajte. Ma gdje ih samo nađu?

Valjda... u moru. E da, moj kaput.

- Kakav je to materijal? Slama. To nisam nikad vidjela. Žena u slami!


photos

https://www.google.hr/search?q=Jagoda+Buić&client=opera&hs=1Ta&sa=X&biw=1745&bih=856&tbm=isch&tbo=u&source=univ&ved=0ahUKEwiDiayk--rQAhVMOxoKHRK5CdYQsAQIJg



http://www.slobodnadalmacija.hr/scena/kultura/clanak/id/285664/jagoda-buic-dobitnica-nagrade-za-zivotno-djelo-u-umjetnosti-mi-splicani-ne-oprastamo-puvanje



http://balkans.aljazeera.net/vijesti/jagoda-buic-nalazimo-se-u-trecem-svjetskom-ratu



Dom umjetnice Jagode Buić u Dubrovniku

http://www.jutarnji.hr/domidizajn/interijeri/dom-umjetnice-jagode-buic-u-dubrovniku/3140624/#&gid=3140627&pid=3062426



167
Kategorije: Razgovor
Developed by LELOO. All rights reserved.