NOVA ODREDBA KINESKE DRŽAVE
Izlaganje Uši Đinpinga na kongresu KSK
Referat kineskog predsjednika Ši Đinpinga na otvaranju 19. kongresa Komunističke stranke Kine zaplijenio je svjetsku pozornost. Svjetski su mediji u izlaganju kineskog predsjednika našli plan, po kojemu bi Kina sredinom stoljeća postala najjačom svjetskom nacijom. Naglasili su nastojanje Pekinga da Kina ostvari prevlast u svijetu, iako nije jamačno to, da i najjača nacija može ostvariti prevlast u globaliziranom svijetu: svjedoci smo sadašnje „prevlasti“ SAD.
Međutim, predsjednik Ši Đinping je stvarno rekao, da Kina kani (1) imati „umjereno imućno“ društvo o stotoj obljetnici utemeljenja Komunističke stranke Kine 2020. godine; (2) provesti „socijalističku modernizaciju“ do 2035. godine; i (3) do sredine stoljeća, kad će Narodna republika Kina slaviti svoju 100. obljetnicu (2049.), sebe izgraditi u veličajnu suvremenu socijalističku zemlju, koja će biti bogata, jaka, demokratična, kulturno napredna, skladna i sretna.
Devetnaesti kongres je u pravo vrijeme stvorio opće suglasje u Stranci, kojim je određeno usmjerenje Kine u budućnosti i kojim je u isto vrijeme naglašena predanost Kine sudjelovanju u svijetu. Kongres je postao epohalnom prekretnicom, koja će imati dalekosežne učinke i na Kinu i na cijeli svijet.
U govoru predsjednika Ši Đinpinga iznesena je nova politička misao Kine, koja predstavlja značajan razvitak u teoriji države. Kongres je prihvatio misao Ši Đinpinga o „socijalizmu s kineskim značajkama za novo doba“. Ta misao je najnovija prilagodba marksizma kineskim okolnostima. Mao Zedong je – nasuprot Sovjetima – uveo „socijalizam s kineskim značajkama“, a Ši Đinping je napravio novu izvedenicu marksizma „za novo doba“. Kineska komunistička stranka se oslanja na razumijevanje društvenog napretka, koje je vodi na to, da ostane privržena „socijalizmu s kineskim značajkama i da ga stalno dograđuje“. Očito je da će Kina i dalje biti „odana stvari socijalizma“, a da će od marksizma – kao što se tridesetih godina dogodilo u Sovjetskom Savezu – ostati samo jednostranački sustav, što nije slabo. KSK ne želi biti kruta i nepromjenljiva. Ona uvijek želi učiti, ali nikad nikoga slijepo oponašati. Stranka je odlučna da „vlastiti put krči“ sukladno kineskim nacionalnim uvjetima i sukladno potrebama vremena.
Dinamičan domaći razvitak minulih desetljeća Kini je donio nove prioritete. Kina se mora pozabaviti svojim neujednačenim i neprimjerenim razvitkom, kako bi zadovoljila sve veće potrebe ljudi za poboljšanjem života. Kineska komunistička stranka želi i mora staviti narod prije svega – People first! – i povesti narod do većeg blagostanja. Stoga će naglasak biti stavljen na zadovoljavanje potrebe ljudi za većom demokracijom, vladavinom zakona, pravdom i zaštitom te potrebe za boljim okolišem, za postizanjem usklađenog razvitka i za društvenim napretkom u svakom smislu.
U uvodnom dijelu naveo sam „red vožnje“ KSK, koji je uglavnom označen velikim stoljetnim obljetnicama. Međutim, na Kongresu se kristaliziralo novo kinesko vodstvo, koje će imati dovoljnu snagu da izvede teške zadaće koje stoje pred najmnogoljudnijom zemljom svijeta. U zemlji kao što je Kina napredak i razvitak nisu mogući bez snažnog vodstva, koje ima na raspolaganju potrebne ovlasti. Novo kinesko središnje vodstvo, usred kojega se našao predsjednik Ši Đinping, svjesno je stanja kineskog naroda i ono je odlučno da narod povede u „novo doba“, u kojemu će se ostvariti kineski san o „nacionalnom pomlađivanju“.
S obzirom da je Kina postala jakom i bogatijom zemljom, ona postaje sve važnijom za cijeli svijet. Prema izlaganju predsjednika Ši Đinpinga, jača i bogatija Kina ima tri bitna poslanja u svijetu. Prvo poslanje Kine je otvoriti put za nove odnose između „države i države“. Novi kineski put odudara od uvriježenog puta dosadašnjih velesila, jer je Kina uvijek bila i uvijek će biti nepokolebljiva i pouzdana sila očuvanja svjetskog mira. Jača i razvijenija Kina neće nikad težiti za hegemonijom i prostornim širenjem. Predsjednik Ši je urbi et orbi ponudio viziju svijeta, u kojemu se svatko može pridružiti stvaranju zajedničke budućnosti za čovječanstvo. Po riječima predsjednika Šija, „Kina će uvijek visoko držati zastavu mira, razvitka i takve suradnje, u kakvoj će svi dobivati, a nitko neće gubiti“. Kina će promicati novu vrstu suradnje između države i države, utemeljene na uzajamnom poštivanju, pravičnosti i pravdi, suradnji i uzajamnom stjecanju dobrobiti.
Za predsjednika Šija stara logika, po kojoj „pobjednik odnosi sve“ i po kojoj „snaga vodi do hegemonije“ nema mjesta u 21. stoljeću, u kojemu bi zemlje trebale prigrliti dijalog i ortaštvo, a odbaciti sučeljavanje i stvaranje saveza s jednom zemljom protiv druge.
Drugo poslanje Kine u svijetu je napraviti nov napor za napredak čovjeka kao vrste. Kina je bila i uvijek će ostati silom globalnog razvitka, jer ona ima pripravnost i sposobnost ne samo izvesti kod kuće to što je potrebno, nego i povezivati druge države. Kina diljem svijeta kuje ortaštva, promiče zajedničke probitke i „želi svima dobrodošlicu na brzi vlak snažnog rasta Kine“. Kina zagovara otvoreno svjetsko gospodarstvo te promiče liberalizaciju i olakšanje trgovanja i ulaganja. Po Šiju, Kina je putem Inicijative pojasa i ceste postavila „čvrstu novu podlogu“ za međunarodnu suradnju i za stvaranje zajedničkog blagostanja. Kina je povećala pomoć zemljama u razvitku, posebice najmanje razvijenijima, kako bi zatrpala duboku razvojnu provaliju i omogućila ustaljen opći razvitak.
Treće poslanje Kine u svijetu je pridonijeti pronalasku u svakoj zemlji novih rješenja u stvaranju političkog sustava. Po kineskom predsjedniku, Kina će putem teorije „socijalizma s kineskim značajkama za novo doba“ znatno povećati sadašnje bogatstvo političkih sustava i uzoraka vladanja. Ona pokazuje svijetu svoj način prelaska od razvitka do modernizacije ili osuvremenjenja zemlje. Po kineskom predsjedniku, treba pomno pristupati vladanju svijetom, a Kina je predana vođenju širokih konzultacija, skupnog prinosa i sudjelovanja u ostvarenju dobrobiti. Kina će nastojati biti silom uređenja svijeta i poštivanja postavljenih pravila.
Predsjednik Ši se zarekao, da će Kina poštivati izbor drugih zemalja u postavljanju političkog sustava i neće nametati svoju volju ostalim zemljama. Kina će rješavati prijepore s drugim državama putem razgovora i dogovora, a zastupat će razmjenu, uzajamno upoznavanje i suživot između različitih civilizacija. (Kina se tijekom cijele povijesti smatrala iznimnom civilizacijom.) Ši dodaje, da su takvi načini Kine u vođenju svjetskih poslova primjeri kineske mudrosti i kineskih rješenja, koja su odgovor izazovima, s kojima se suočava čovječanstvo.
Kongres je nastojao uvjeriti svijet, da kineski narod vjeruje u uspostavu svjetskog sklada i u sudjelovanje svih u općem blagostanju te da ljudska sreća ima svagdje istu odredbu; da je kineski san sukladan snovima svih ostalih naroda; da će Kina, koja hita naprijed s jasnim poslanjem na umu, donijeti svijetu veliko pouzdanje i nadu. Kongres želi uvjeriti svijet, da svi ljudi okupljeni u jedno mogu stvoriti svijetlu budućnost za sve.
Ovogodišnji kongres KSK je velika prekretnica u dugoj povijesti kineske političke zajednice. U minula dva stoljeća Kina je iskusila još tri velike prekretnice. U prvoj je carska Kina poslije Prvoga opijumskog rata 1839.-1842. godine de facto postala kolonijom nekoliko europskih kolonijalnih sila i Japana. Takvo stanje trajalo je do 1912. godine kad je Kina postala razjedinjenom i nepostojanom republikom poslije revolucije Sun Jatsena. Tridesetih godina prošlog stoljeća došlo je do japanske izravne agresije na Kinu. Poslije sloma Japana koncem Drugoga svjetskog rata buknuo je građanski rat između KSK i nacionalističkog Kuomintanga, koji je tinjao za japanske okupacije Kine. Pobijedili su komunisti i 1949. godine proglasili Narodnu Republiku Kinu. Tad je došlo do oslobođenja i ujedinjena Kine (bez Tajvana). Komunistička Kina otprve je bila dovoljno jaka da ne izgubi Korejski rat (lipanj 1950. – srpanj 1953.) protiv vojske UN i SAD. Razdoblje od Prvoga opijumskog rata do komunističke revolucije Kinezi nazivaju „razdobljem poniženja“ Kine.
Međutim, komunistička revolucija nanijela je silom prilika veliko zlo kineskom političkom sustavu. U toj novoj velikoj prekretnici u kineski politički sustav ubrizgana je marksistička ideologija. Kina je postala žrtvom „ideološkog“ kolonijalizma. Komunizam i marksizam Kini su pali teže, nego bilo kojoj drugoj pokomunističenoj zemlji, jer Kinom nikad prije nije vladala ideologija, sustav uvjerenja ili religija, kao što je islam vladao Arapima, a judaizam drevnim Židovima.
U carskoj Kini bila je uspostavljena vladavina politizma. To znači da su gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja bili podloženi politici ili obavljanju javnog posla zemlje i naroda. U Kini je car imao „mandat nebesa“ da se brine za zemlju i ljude. Nitko nije pitao što je u nebesima ili tko je u nebesima. Kina se smatrala velikom obitelji, u kojoj je car bio glava i u kojoj su podanici s pravom dugovali ljubav caru, koji se brinuo za zemlju i ljude. (Ako car ne bi obavljao svoj mandat na korist zemlji i na dobrobit ljudima, narod je caru uskraćivao ljubav i čekao novog čovjeka s istim „mandatom nebesa“) U Kini trgovci nisu bili na cijeni, a tržište je bilo pod budnim nadzorom politike uzete kao obavljanje javnog, narodnog posla. Stoga u Kini nije moglo doći do akumulacije slobodnog kapitala. Kapital bi bio brzo vezan uz rad i prostor. Briga za zemlju u Kini je bila golem posao, jer je trebalo štititi i navodnjavati skučeno plodno tlo mnogoljudne zemlje.
Ujedinjenu Kinu stvorio je kralj Čin Ši Huang kao konačni pobjednik u unutarnjem ratu između sedmorih kraljevina, koji je trajao puno više od dva stoljeća (-453 do -221.). To se razdoblje kineske povijesti naziva Razdoblje zaraćenih država. Čin Ši Huang je postao carem ujedinjene i pomirene Kine. Kako bi očuvao jedinstvo zemlje te mir u njoj i oko nje, Čin se primio „mandata nebesa“. On je od podanika bio nakanio napraviti narod, kojega će povezivati ista kultura, isti ustaljeni zakoni, isti tehnički standardi i jedno pismo, a uporaba ostalih zatečenih slikovnih pisama bila je zabranjena pod prijetnjom smrti. To je današnji kineski narod Han. (Car Čin Ši Huang bio je propisao sustave težinskih i prostornih mjera, cesto su imale određenu širinu, a osovine kola nisu smjele biti dulje od 1,80 m.)
Kako bi zaštitio veliku zemlju, koja je imala svoje prirodne granice car je odredio stvaranje cestovne, riječne i kanalske infrastrukture. Dvije velike kineske rijeke bile su međusobne povezane kanalima, koji su spajale neke njihove plovne pritoke. Infrastruktura je omogućila jeftin prijevoz tereta, a i vojska je po potrebi mogla biti brzo premještena na mjesta vanjske ugroze. Kina nije držala ni do prostornog širenja ni do imperijalnih osvajanja. Ona se bila posvetila uređenju svojega životnog prostora. Takav pristup vođenju javnog posla tražio je uređenu državnu administraciju i jaku vlast. Prvo je bilo zajamčeno učenjem i znanjem javnih dužnosnika. Najbolje obrazovanje u mladosti su dobivali budući carevi. Za očuvanje jake vlasti Kina se brinula smjenjivanjem nositelja vlasti odnosno carskih loza, koje nisu dobro obnašale „mandat nebesa“. Uklanjanjem slabih nositelja vlasti Kina je štitila dobro postavljen politički sustav, koji je Kinu služio od -221. godine do 1911. godine. Carska Kina trajala je gotovo dvadeset dva stoljeća pod osamnaest carskih loza.
Kina kao država ili kao politički sustav sebe je nazivala Središnjom kraljevinom. Kina i Kinezi su na sve druge zemlje i njihove narode gledali s visoka. Kina je bila jedincata središnja zemlja Zemlje, a Kinezi su se uzvisili kao narod ne Božjim odabranjem kao Židovi, nego znanjem, kulturom i uređenošću svoje zemlje te stvorenim bogatstvom života. Kinezi su njegovali kulturni rasizam. Smatrali su da su ostali narodi na nižem kulturnom odnosno civilizacijskom stupnju. Među niže narode spadali su i Japanci, koji su se uzdignuli istom u devetnaestom, a na svjetskoj pozornici su se pojavili u dvadesetom stoljeću. [Japanci su i za šogunata (1192.-1867.) bili otvoreni samo za kineski kulturni utjecaj. Privremeni utjecaj kršćanstva su zatrli.] Kinezi su pripadnike ostalih naroda ocjenjivali po njihovoj sposobnosti svladavanja kineskog slikovnog pisma, koje je imalo više od 6.000 znakova. Slučajno se dogodilo to, da su pripadnici naroda koji su okruživali Kinu imali sve tamniju put što su teže svladavali kinesko slikovno pismo. Afričko pučanstvo je u tom ocjenjivanju najslabije prošlo. Kinezi se do obilne pojave bijelaca u Kini u devetnaestom stoljeću sebe smatrali „bijelom rasom“. Otad se smatraju žutom rasom, jer imaju Žutu rijeku (Huang Hé), a naknadno su otkrili i „žutog“ cara (Čin Ši Huanga), iako to ime znači „prvi car Čina“. Kineski carevi su sve ostale vladare smatrali svojim vazalima. Svojim vazalom smatrali su i engleskog kralja pa su dvorjani darove, koje je engleski kralj koncem osamnaestog stoljeća poslao kineskom caru, u kroniku upisali kao vazalski danak. Kina kako sam je opisao bila je potpuno ponižena i unižena u Prvome opijumskom ratu. Stoga je zapadnim ljudima potreban ozbiljan umni napor da uvide to, što danas Kinezima znači izlaganje predsjednika Ši Đinpinga na (revizionističkom) 19. kongresu Komunističke stranke Kine. Kina se vraća politizmu kao pristupu uređenju političke zajednice.
Predsjednik SAD Donald Trump u govoru u Ujedinjenim narodima 19. rujna ove godine iznio je novu američku geopolitičku misao za novo vrijeme. Iznesena misao bila je utemeljena na jačanju suverenosti, postavljanju samozaštite i povećanju blagostanja naroda. To su stupovi svjetskog mira i suradnje naroda. Svoje izlaganje predsjednik Trump uperio je u sve narode i njihove predvodnike, koji su ga slušali. Mjesec dana kasnije, 18. listopada, palo je izlaganje predsjednika Kine Ši Đinpinga. Znatan dio tog izlaganja bio je posvećen novosročenoj geopolitici njegove zemlje odnosno novom gledanju Kine na ulogu naroda i država u globaliziranom svijetu. Geopolitički i kulturni vidici izlaganja dvaju najutjecajnijih državnika svijeta bili su jedni drugima zrcalne slike.
Zajednički im je bio naglasak na potrebi stvaranja mira u današnjem uzburkanom svijetu te na uspostavi nove suradnje naroda i njihovih država. Obojica državnika smatraju da je potrebno, da se sve države osposobe za čuvanje mira i uspostavu posvemašnje suradnje država. Predsjednik Trump je govorio o bilateralnoj suradnju država, a predsjednik Ši o suradnji države s državom. (Razlika je u strukturi i naravi jezika kineskog i američkog naroda.) Obojica predsjednika naglasila su potrebu samorodnosti ili izvornosti političkih sustava u svim zemljama: Donald Trump je govorio o tomu, da narode trebaju voditi svrhe, a ne ideologija; Ši Đinping je svojim izlaganjem izveo deideologizaciju kineskog političkog života odnosno politike i države. Samorodnost ili endemnost političkih sustava zemalja svijeta u skladu je s „razumijevanjem društvenog napretka i s potrebama vremena“. Obojica predsjednika naglasila su potrebu uspostave sklada u svijetu i potrebu sudjelovanja svih u blagostanju.
Za obojicu predsjednika smisao politike je u stvaranju zadovoljstva jedinačnih ljudi: predsjednik Trump je govorio da snažni, suvereni narodi dopuštaju svojim ljudima da svoju budućnost uzmu u svoje ruke i da nadziru svoju sudbinu, a da snažne, suverene države dopuštaju pojedincima da napreduju do „punine života kakav je Bog namijenio ljudima“; Predsjednik Ši je govorio o „sve jačoj potrebi jedinačnih ljudi da imaju bolji život“. Obojica predsjednika naglašavaju odgovornost država za ljude i prostor: predsjednik Trump je poručio svjetskim prvacima da kao i on – „America first!“ - „stave svoje države prije svega“; predsjednik Ši je naglasio, da je stavljanje naroda prije svega novi prioritet u svijetu. Nova prijekost je i davanje narodima ovlaštenja i potrebne sile, kako bi mogli obavljati svoj posao: jačanje suverenosti, postavljanje zaštite i stvaranje blagostanja. SAD su imale ljudsko blagostanje dobro stoljeće i pol, a Kina u naše dane pokazuje što bi svi narodi mogli napraviti i postići.
Obojica predsjednika su istaknula pomoć njihovih zemalja drugim državama: SAD u prošlosti, a Kina u sadašnjosti. Obojica naglašavaju potrebu brige za sve ljude, brige za vrstu Homo sapiens: predsjednik Trump kaže, da poslanje i poruka svijetu treba biti „boriti se zajedno, žrtvovati se zajedno i držati se zajedno za mir, slobodu, pravdu, obitelj, čovječanstvo i za Boga koji nas je sve stvorio“; predsjednik Ši govori o skladu u svijetu i o sudioništvu svih naroda u blagostanju.
Ipak, duboka je provalija između stanja i smisla promjena u Kini i SAD. U Kini je stvoren potpun nacionalni politički konsenzus. Nasuprot tomu, u Americi je uspostavljena „stodioba vlasti“, kako sam prije napisao za HKV. U Kini je narod okupljen oko Komunističke stranke, a ona se okupila oko predsjednika Šija. Oko koga se okuplja američki narod? Dosad se utaman okupljao oko Wall Streeta. Predsjednik Trump svojom novom političkom mišlju za novo doba nastoji narod okupiti izravno oko sebe, jer se ni njegova Republikanska stranka još ne okuplja oko njega.
U SAD trune unutarnja fizička i društvena infrastruktura, za koju je Donald Trump obećao biračima da će je ponovo izgraditi i učiniti primjerenom potrebama poslovanja i života, ali je Amerika cijelo stoljeće postavljala prekoceansku i svemirsku vojnu infrastrukturu nauštrb vlastite unutarnje prometne infrastrukture. Stvaranje svjetske napadačke vojne infrastrukture sad je potpuno promašeno, ako se uzme u obzir to, da probuđena i pomlađena Kina ima 10 milijuna četvornih kilometara zemljopisnog prostora, a Kini susjedna Rusija čak 17 milijuna. Usto, Kinezi su narod od gotovo milijardu i pol stanovnika. Američka vojna sila bila je uperena na male narode. Zar nije Americi uputnije da zdušno surađuje i s Rusijom i Kinom na blagodat sebi te na dobrobit ostalih i manjih i većih naroda i zemalja? Američki vojni i obavještajni stratezi govore da su SAD ugrožene diljem svijeta. SAD nisu ugrožene diljem svijeta, nego su slabe kod kuće. Nasuprot SAD, Kina je napravila zamamnu domaću fizičku i društvenu infrastrukturu, a k tomu postavlja i svjetsku prometnu i poslovnu infrastrukturu za potrebe politike, gospodarstva i kulturne ili ljudske suradnje. Ta infrastruktura će nebrojenim zemljama pomoći, da se „popnu u kineski brzi vlak gospodarskog rasta“. Očito je to, da je Amerika u obrani i povlačenju, a da je Kina u punom zamahu i nastupanju.
U Kini je minulih godina okončano „razdoblje nacionalnog poniženja“, a SAD su ponižene na prelasku u sadašnje stoljeće. To što je prije za Kinu bio Prvi opijumski rat za SAD je bio napad na tornjeve u New Yorku 11. rujna prve godine novog stoljeća. Ameriku je ponizio isti Wall Street, pretvarajući je u uporište i koloniju kapitala. Kina je bila žrtvom industrijskoga, a Amerika je sad žrtvom financijskog kapitalizma. Kina je prije bila ponižena zbog tehnološkog zaostajanja za Zapadom, a SAD su doživjele poniženje zbog političkog zaostajanja za svijetom. SAD imaju hitnu potrebu novog nacionalnog buđenja te nacionalnog okupljanja i „pomlađivanja“, kako je predsjednik Ši rekao za svoju zemlju i za svoj narod, ali i kako je predsjednik Trump za svoju zemlju iznio u govoru u Ujedinjenim narodima. Pojava Donalda Trumpa usred američke političke pozornice prvi je znak novog buđenja američkog naroda. Međutim, i SAD moraju „učiti i shvatiti potrebe vremena“, koje im nameću promjenu drevnog ustava, koji je bio sračunat prvobitno na nadzor golemog, ali rijetko naseljenog prostora. Novi ustav treba omogućiti žiteljimaa SAD da se okupe u narod s jakim političkim vodstvom.
Mnogi promatrači će izlaganja dvojice predsjednika ocijeniti kao lukave obmane lijepim riječima. Međutim, iza izgovorenih riječi neupitno stoje nove političke zamisli. U prošlosti je bilo mnogo lijepih obmanjujućih dopadljivih govora, ali već desetljećima nijedan važan političar nije ni znao ni mogao ljudima i narodima ponuditi novu snažnu ideju. Iznesene ideje dvojice predsjednika mogle su se formulirati istom u potpuno globaliziranom svijetu, koji prisiljava državnike da se prihvate dogradnje vlastitih životnih prostora, uređenja svojih političkih sustava i potvrde suverenosti svojih naroda. Potrebu za različitošću političkih sustava nametnula je globalizacija tijesne Zemlje. Govori predsjednika Donalda Trumpa i predsjednika Ši Đinpinga objasnili su zahtjeve koje globalizacija nameće životnim zajednicama, državama i njihovim političkim sustavima. Izbavljenje svijeta iz sadašnjega općeg političkog kaosa i stvaranje svjetskog sklada mogu izvesti samo suverene države, koje su odane suradnji s drugim državama.
U naše dane Kina se čvrstim i brzim koracima približava sredini svjetske političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne pozornice. S druge strane, Kina je izgradila golem i izdašan životni prostor, kojemu su životni prostori ostalih naroda lako dosežni. To vodi pitanju o tomu, kako će se Kina postaviti prema ostatku svijeta kad bude još snažnija.
Kina je u drevna carska vremena bila u središtu ograničenoga orijentalnog svijeta. Stoga su Kinezi svoju državu i nazvali Središnjom kraljevinom. Kina je imala velik zemljopisni prostor, a bila je okružena manjim i manje razvijenim narodima. U drevna vremena Kina je bila uglavnom samodostatna pa se nastojala omeđiti od ostalih naroda. Danas, međutim, Kina nije samodostatna. Golem izgrađeni životni prostor Kine prisiljava kinesku državu na suradnju s ostalim državama. Kini je potrebna suradnja sa svakom državom svijeta i posebice suradnja sa zemljopisno prostranim državama i mnogoljudnim narodima. Kini je suradnja potrebnija, nego ikojoj drugoj državi. Kini je suradnja mnogo izdašnija od hegemonije, koju bi Kina možda mogla uspostaviti. Nova hegemonija bi upropastila Kinu, kao što je dosadašnja usiljena hegemonija politički i gospodarski upropastila SAD.
Kini ne treba ni više ljudi ni više zemljopisnog prostora. Treba joj više tržišta za njezine proizvode, njezine usluge i za njezin nakupljeni kapital. Kini posebice trebaju prirodni izvori, a za njihovo pribavljanje i dopremu dovoljna je suradnja s ostalim državama (kao što je obližnja Rusija) i svjetska prometna infrastruktura. Zato smatram da od Kine, kao tobožnjega svjetskog hegemona, ne treba strahovati. Kina će u svakom slučaju spriječiti uspostavu koje druge hegemonije. S Kinom će ostali narodi moći izići nakraj vlastitim osposobljivanjem za suradnju s Kinom. Zato se narodi trebaju prihvatiti dogradnje svojih životnih prostora, „pomlađivanja“ država i jačanja nacionalne suverenosti ili vrhovništva.
Kongres KSK najavio je povratk u Kinu politizma, koji je bio način obavljanja javnog posla u drevnoj Kini. Kina sad nudi politizam cijelom svijetu, kao način obavljanja javnog posla vrste i to putem suradnje država s državama.