Nadala se najboljem,a silno se bojala.Strahom blokirala nadu,gušeći je.Gledala je u najstrašnije scenarije budućnosti.Nije spavala, očekujući novi dan, strepeći i drmajući se.Svi unutarnji organi odgovarali su na njeno stanje svijesti.Ponirući u najdublje dubine duše, tražila je odgovore.
Sad i odmah.
Ne,ona više ne može čekati.Čekanje produbljuje sumnje,gura u najcrnje zakutke i vodi samouništenju.Odgovori,onakve kakve je htjela vidjeti i čuti,nisu se mogli probiti na površinu.Ni pročitati.Ovisili su o mnogo čemu.Nikad nismo sami, pa ni u nevolji.Listala je knjige tražeći smiraj.Nije vidjela slova, riječi, ni rečenice…Samo bjelinu i čistinu papira.Sjetila se izreke :'Sudbina je ispisana nevidljivim slovima, na bijelom papiru…'Duboko udišući, povezivala se sa boli i gurala ju dublje, još dublje, čudeći se bezdanu.
Do nje su u kratkim stankama krivice dopirali vapaji ljudi u prolazu, neki tiši, a neki preglasni. Kao da su je slijedili, pokazujući joj da se i drugi ljudi bore,optužuju, sumnjaju i muče.Nakon mnogo godina otišla je na ispovjed.Zapravo nije znala koja je njena krivica, pa time nije tražila oprost.Odlučila se za traženje milosti.Milosti koju bi sama sebi trebala darovati.Dopustiti da svi naši životi imaju ritmove.Bilo bi dosadno, kad bi postojao samo jedan zvuk ,jedan ritam.Faze sa izmjenjivim ritmovima, koje su se poput vodoskoka uzdizale u nebesa raspršujući se u sretne trenutke i one koji su poput rijeka ponornica ponirale u utrobu zemlje.Tamo bi tiho,ili hučeći i boreći se s utiranjem puta proticale,da bi na nekom posve neočekivanom mjestu izronile u svoj raskoši zeleno-plavkaste boje i raspršujuće ljepote.Tako je i s našim životnim mukama,ma koliko hučale,ili bile gušene u vlastitoj nutrini,pronađu put.Probiju se.Ponekad je taj put neočekivan i neprihvatljiv, drugačiji od naših očekivanja.Suze i jad izbijaju iz naše utrobe, čisteći je.Kad se proces završi, otvorimo oči, okrećući se i polako prihvaćajući ono što ni u snu nismo mogli zamisliti.Otkrijemo istinu:'danas je novi dan'.Ne samo za nju i njene zablude, već i za mnoge koji od opterećujuće muke ne žive dan za danom,kao što hodajući stavljaju nogu pred nogu, kreću se polako, svjesno ili nesvjesno zaobilazeći sadašnji trenutak.Sadašnjost.Propuštajući trenutak, koji se nikad neće vratiti,ni ponoviti.
Krećemo se putanjom,iz koje smo izbačeni i pokušavamo zadržati glavu iznad vode.Koji put suočavanje prođe s velikim i bolnim ogrebotinama, ranama, ožiljcima,a poneki put vidimo da se nismo trebali boriti,ni mučiti s mnogim scenarijima, koji se zapravo u stvarnosti nisu ni dogodili.Ivo Andrić nam je poručio:?Nije se trebalo bojati, trebalo je živjeti.'
Kad je bila mala, u školi su slikali, lijepili, oblikovali dar za majku,ženu.S veseljem i nestrpljivošću poput štafete nosila je darak za majku i očekivala osmijeh,zagrljaj, ljubav.I tako godinama, kad je i sama postala majkom i primala darove od svoje djece.Povijest se ponavljala u ritmu, kao što joj se i majka udaljavala.Zatvarala vrata i prozore.Htjela tišinu. Kao da se umorila od težine svih strahovanja i propadanja,nezacijeljenih rana.Kao da joj je sve izgledalo proživljeno, otrcano, dosadno.
Kucala je, a vrata se nisu otvarala.Mislila je da je majka prilegla, zaspala.Prošetala je kvartom svog odrastanja i gledala u platane, koje su se toliko vinule u nebesa, da je morala zastati, ne bi li ih obuhvatila pogledom.Dvorišna vrata kućeraka njenog djetinjstva nestala su, da bi na njihovim mjestima iza visokih živica koje su štitile od pogleda slučajnih prolaznika, izranjali zamci.Svi lijepo uređeni, ali zatvoreni, zabravljeni, kao da se boje propustiti poglede.Ljude.
Kucala je ponovno, na prozore, navrata, ali nitko nije otvarao.Tužno je odlazila, nadajući se da će je majka propustiti u svoj svijet.Pa makar i u ponor, iz kojeg bi je promrzlu i mokru izvukla na svjetlost, vratila u novi dan…
Nije ju propuštala, a znala je da je još živa,ali ne i za nju.Odlazila je tužna, što joj stručak cvijeća nije mogla uručiti ni zagrliti je, što ga je zataknula za kvaku i nadala se da će znati da misli na nju.Da je želi vidjeti, biti njeno dijete, biti sa njom.
Dok je još tu.