„Dežgracija“: prva praizvedba izvan matičnog kazališta i to vrlo uspješna!
Drama Siniše Brajčića govori o Visu zimi – preko smijeha i sukoba do tragedije
Praizvedba drame „Dežgracija“ počela je i završila pljeskom. Naime, nakon prvog od mnogih songova već u prvoj sceni prolomio se skoro do zadnje sjedalice ispunjenim kazališta Vidra“ u Zagrebu gromoglasni pljesak ushita. Sigurno je zaigralo srce i autora drame te glumca u predstavi Siniše Brajčića, jer je njemu „to najvažniji dio drame“. Riječ je o pjesmama njegovog prijatelja, pokojnoga Senka Karuze koje je sjajno, sugestivno i atraktivno, interpretirao mladi Vito Ruljančić. Valja naglasiti odmah i činjenicu koja je obilježila ovu izvedbu: riječ je o prvoj praizvedbi izvan matičnog kazališta, HNK u Varaždinu. Na to je postignuće posebno ponosna mr. Jasna Jakovljević, ravnateljica varaždinskog HNK, jer je znala da u Zagrebu postoji prava publika upravo za ovakvu predstavu koja je ponikla na dalekom Visu. Teško je odrediti koga je bilo više u publici: Višana ili onih koji vole Vis. Kroz dobro dramsko pismo i uspješnu uprizorenje Varaždin, Vis i Zagreb te su srijede uvečer, 27. prosinca 2017. bili jedno.
Što nudi Dežgracija? Riječ je o turobnoj drami jake poruke uglavnom tmurnih tema s ipak jakim satiričkim i humorističkim podtemama. Drama je to koja upozorava, navodi na razmišljanje, ali daje i katarzu, što je u današnje vrijeme rijetko. Jer ako o nekim stvarima otvoreno i jasno progovorimo - a dramsko pismo ovako visokoga nivoa kakvo Brajčićevo svakako jest, je tu najvažnije - možemo ih riješiti, popraviti, nastaviti biti, živjeti i stvarati!
Govori se tu o teškim danima kad zima zavlada dalekim otokom, pa do sukoba između ribara, gostioničara, predstavnika vlasti ali i tiska lako dođe. Tu su tuga ali i bunt izbjegle žene iz BiH (sjajno je glumi nenadmašna Sunčana Zelenika Konjević) koja sama odgaja sina kojem se rugaju, ali hrabra je te radi kao kuharica i oštra je na jeziku. Zatim je prisutno zanovijetanje ribara (Siniša Brajčić osvaja širokom gestom i jakim glasom, proživljenim tumačenjem vlastitoga teksta). koji želi biti savjest sebi i drugima, dok gostioničar (uvjerljivi Zoran Kelava) unatoč teškoćama ne želi s otoka otići. Na sceni su i političari koji su uvijek optimistični, ali kad dođe do neke sumnje u regularnost rada okreću jedan drugome leđa (dojmljivi Robert Kurbaša i Beti Lučić), a tu je i novinarka koja dolazi iz metropole te istražuje svoje podrijetlo (usredotočena Sara Ipša). Upravo taj dio tko je kome otac, tko je kome kći a tko ljubavnik ili ljubavnica i tko čije dijete nosi je najintrigantniji i dovodi do tragedije, odnosno dežgracije. Ipak, može se e u toj jakoj i turobnoj poruci naći katarza, za svakoga tko to želi i osjeća kao rješenje. Dosita je riječ o žestokoj predstavi kojom Siniša Brajčić brusi svoje dramsko pismo, pokazuje snagu i kao glumac i kao pisac, Kurbaša je zapravo suptilan, a Zelenika snažna u minimalističkom ali i gestovno jakom smislu, a i ostali su duboko uronili u zadane likove. Riječ je i o dobro sažetoj drami (jer je pisana verzija dulja), o drami koja je svedena na pravu mjeru za današnjeg gledatelja, ali i o predstavi koja pokazuje kako mlada redateljica Julia Klier umije suvereno vladati dramskim oscilacijama, od mirnog i pomalo monotonog početka do jakog i dramatski snažnog kraja. Izvukla je od glumaca najbolje, a zasigurno će oni još u daljim izvedbama „brusiti“ svoj izričaj. Kažimo još da su u ekipi bili još jednom Siniša Brajčić kao jezični savjetnik, zatim scenograf i asistent redateljice agilni Dražen Krešić te kostimografkinja Žarka Krpan.
Valja se za kraj vratiti viškomu „jaziku“, kojega, ako ga ne razumijete možete pronaći u „Libru viškiga jazika“. Teško je tu knjigu pronaći, pa će je trebati ponovno tiskati. Ova predstava neka bude još jedan glas za takav pothvat kojemu stremi nasljednik autorskih prava, sin autora Tomislav Roki. Želimo mu sreću i ostvarenje ideje. Jer bogatstvo toga „jazika“ ogledalo se i u već spomenutim poetskim songovima koji su manje pratili radnju a više davali atmosferu. Bili su poezija u drami, bili su toplina u zimi, nada u očaju, pa neka tako bude i kad „Dežgracija“ krene na turneju diljem Hrvatske, a počet će se od Visa (u travnju za Dan grada) , pa će se gostovati na Šolti, u Hvaru itd itd. To svemu daje „krejoncu“ (nadu) da će život ove drame biti dugovječan. Jer je i nastanak, stjecajem okolnosti, često nepovoljnih, bio spor. Ali, trud se isplatio.