Autor teme „O dikciji“, nastupnog
predavanja u rujnu,1938., je Dubravko Dujšin (Zadar, 12. IX. 1894. - Zagreb,
30. I. 1947.),prvak Drame HNK u Zagrebu, ravnatelj Drame od 1937.do 1939. i
predavač Kolegija Scenski govor, u
zagrebačkoj Glumačkoj školi, od rujna, 1938.
O dikciji:
„Pod dobrom dikcijom razumijemo
pravilnu uporabu naših govornih organa.
Da to postignemo moramo zasebno
proučavati sve one pojave koje dolaze do izražaja kod
procesa pretvaranja „mrtve“ riječi u živu.
Sastavni dijelovi govora su:
1. glas, 2. izgovor, 3. disanje, 4. sluh
Glas, nastaje tako da zrak,
kojim smo udisanjem napunili pluća, pomoću trbušnih mišića potisnemo iz pluća u
dušnik, dok ne prodje kroz grlo. U grlu su, medju hrskavicama, dvije opne
koje zovemo glasiljkama. U mirnom, normalnom
stanju, glasiljke posve zatvaraju grlo.
Navala zraka iz dušnika i rad grlenih mišića, čine da se te glasiljke napnu i
one se „postave“ u gibanje. Medju glasiljkama nastaje otvor, te zrak koji
prolazi iz šireg dušnika, kroz uži prolaz glasiljaka, kroz otvor,
proizvodi u tim opnama titranje, koje mi
tada čujemo kao - glas.
Ovisno o tomu da li su te opne
jače ili slabije napete, glas je viši ili dublji.
Zvuk, stvoren u grlu titranjem
glasiljaka, prije izlaska van, još se pojačava titranjem zraka u našim
rezonantnim prostorima.
Prostori rezonancije su : grudi,
grlo, nosna šupljina, i šupljina lubanje. Ovisno o tome u kojem rezonantnom
prostoru glas najprije odjekuje, razlučujemo timbar - boju glasa. Uglavnom
postoje ovi registri: grudni, grleni, falsette,
Normalan, pravilan glas mora
imati grudni registar. Falsette, je ipak onaj registar kod kojega glas suponira
u šupljini lubanje.
Glas mora biti : gibak, pun, dovoljno snažan, lijep
Glas je gibak, kada grlene mišiće „imamo toliko u vlasti“,
da s njima možemo izvesti na glasiljkama svaki zahtjev sluha.
Glas je pun, kada uvijek izdašno rabimo rezonancu u
„rezonantnim prostorima“ i kada on
prelazi izjednačen, iz jednog registra u drugi.
Dovoljno snažan, je onaj glas koji ispunjava čitav deklamacioni prostor, te se
dovoljno čuje u svakoj točci toga prostora.
Lijep, je onaj glas koji je dovoljno gibak, pun,
snažan, uz pravilnu uporabu grudnoga registra.
Budući da je taj prostor, od
primjera do primjera, različit, moramo znati regulirati snagu
našega glasa prema veličini deklamatorskoga prostora.
Snaga glasa, uglavnom ovisi o
količini zraka koji smo udahnuli i o snazi kojom možemo taj zrak istisnuti.
Želimo li glas podignuti na stanoviti
interval ( visinu), moraju grleni mišići biti toliko izvježbani da smjesta
napnu glasiljke onoliko koliko je potrebno da stvore željenu visinu glasa.
Organ koji kontrolira točnost
tih intervala je - sluh.
Sva ova nabrojana svojstva
dobroga glasa, postići ćemo metričkim čitanjem
Metričko čitanje je vježba u
kojoj govorimo stanoviti tekst bez
obzira na logičnu vrijednost i sadržaj.
Izgovor: oba su dijela jednako
važna i nadopunjuju se, u jednu cjelinu, tvoreći riječ.
Nauka o govoru se dijeli na
nauku o vokalima (samoglasnicima) i
nauku o konsonantima (suglasnicima).
Vokali, A,
E, I, O, U,
tvore „ton“ riječi, a tonovi postaju artikuliranim govorom kada su povezani s
konsonantima .
Vokali daju riječima snagu i
zvučnost, dok im konsonanti daju jasnoću.
Visina i dubina glasa, tvore
opseg glasa (obično dvije oktave)
Ljestvica, za govoreni glas, se
može smjestiti u pet glavnih, temeljnih
glasova: od muklog i dubokoga U , penje se, do sve višega i jasnijega,
najvišega I , pa je raspored : I,
E, A, O, U
A, je na sredini te ljestvice,
pa glasove koji se „penju“, od toga središnjega A, su uzlazni , a to je:
E i I, dok
su O
i U , silazni.
Izmedju ovih temeljnih glasova
su i nuz-tonovi.
Izgovor je pretvaranje „zvukovne
mase“ u glasove, iz kojih stvaramo riječi.
Artikulacijom pojedinih vokala,
i njima pripadajućih konsonananta, tvorimo slogove , a slogove spajamo u
riječi.
Izgovor riječi mora biti
pravilan, jasan, lijep.
Pravilan, je onaj izgovor
koji zadovoljava svim zakonima
gramatike, a govori se u najkulturnijem središtu etnografskoga područja.
Fonetika nam daje teorijsku
sliku pravilnoga izgovora tj. postavu govornih
organa kod pojedinih samoglasnika
i suglasnika..
Uči nas kako se vezuju slogovi, koliko je vrsta fonetskih naglasaka, koja je
njihova uporaba.
Jasan je izgovor onaj kod kojega se točno čuju svi glasovi potrebni
za pravilan izgovor jedne govorne cjeline.
Dovoljno snažan izgovor je kad
ispunjava uvjete koje smo naveli za dovoljnu snagu glasa.
Lijep je izgovor, kad uz
pravilno, jasno i dovoljno razložno izgovaranje sloga, slogova, riječi,
rečenice, nadjemo još i lijepu melodiju te pravilan ritam za spajanje tih
gramatičkih dijelova.
Sve što čujemo, glas, šum,
štropot, sve je to - zvuk. Nauka o zvuku je akustika.
Zvuk nastaje kada zatitraju
čestice one tvari koja se oglasila. To se treperenje širi
zrakom, te putem zračnih valova
dolazi do našega uha.
Valovi udare o slušni živac, koji taj zvuk prenosi u
mozak, i mi ga čujemo. I glas, ton, nije drugo, doli pravilno treptajući zvuk.
Kod glasa lučimo visinu, dubinu (modulaciju), jačinu (dinamiku), trajanje
deklamacije...
A to znači pravilnu uporabu
glasa kod izražavanja misli, čuvstava, sve se to temelji na ta tri svojstva
glasa. Tim svojstvima se dodaju boja
glasa, kao važna za lijepu deklamaciju......
O zadaći uspješne glumačke škole
Tairov, jedan od reformatora ruskog teatra, napisao je u uvodu svog
djela: “Da me tko pita, koja je
umjetnost najteža, odgovorio bih – glumačka umjetnost. A da me tko pita koja je
umjetnost na glasu kao najlakša, odgovorio bih – glumačka“.
Ovo, gotovo općenito mišljenje,
nastalo je uslijed toga, što se je glumačkoj umjetnosti, njezinu
izučavanju i pripremanju za nju, posvećivalo najmanje pažnje.
Dok se za sve druge umjetnosti
zahtijeva ozbiljan, dugotrajan i sustavan studij, te se u tu svrhu osnivaju umjetničke
akademije i konzervatoriji, kod glumačke
je umjetnosti sve prepušteno više-manje slučaju. Išlo se je tako daleko, da je netko postavio pitanje, da li je to
uopće umjetnost.
Medjutim, kazališna je umjetnost jedna od najkompliciranijih. U kazalištu nalazimo
usredotočene mnoge umjetničke grane : i glumu, i slikarstvo, i plastiku, i
muziku i poeziju. Kazališna je umjetnost neki spoj i sinteza svih tih
umjetnosti, a glumac je u svemu centralna ličnost.
On, glumac, mora poznavati i
izučavati sve te razne komplementarne umjetnosti, koje zajedno daju savršeno kazališno djelo.
Zato se suvremeni glumac mora
savjesno pripremati za svoj poziv, da bi mogao ostati „vladarom pozornice“ i
centralnom ličnošću kazališnoga rada.
U doba kada se, uslijed sve
većega naleta filma, počelo očajavati nad „sudbinom teatra“, mnogi su počeli
tražiti nove putove i načine kako teatar regenerirati. Smišljali su sve moguće kombinacije i
teorije, a neki su pošli toliko daleko da su predlagali da se u teatar „useli
marioneta (lutka)“ tj. drugim riječima, predlagali su da se glumac „mehanizira“, da postane
žongler, živa lutka, a zaboravili su da je kazalište potreba ljudskoga duha, i
da ono postoji ( u ovoj ili onoj formi) od najranijega doba civilizacije.
Zaboravili su da je kazalište
„živ organizam“, usko povezan s prirodom ljudskom, da se u njemu izražavaju na
najčovječniji način ljudske radosti i boli, da se u njemu odražavaju moralna,
društvena i sva druga stremljenja ljudske zajednice, da u kazalištu i kroz kazalište „pulsira život u
koncentriranoj formi,“ da je ono - kako kaže Shakespeare u „Hamletu“- zrcalo svakoga vijeka i ljudskog društva.
Nikakva „mehanizirana
umjetnost“.
Prva je zadaća Glumačke škole da
nam pomogne svladati tu tehničku stranu svih vrsta umjetnosti, u koliko dolaze
u obzir kod kazališnoga rada, do te mjere da ustrajnom vježbom dobijemo potpunu
vlast nad onim dijelovima nešaga organizma, koje moramo primjenjivati na
sceni.
Iskustvo je pokazalo, i to je
baš prednost jedne sistematske glumačke obuke, koja se najbolje može dobiti u
smišljeno osnovanoj i dobro vodjenoj glumačkoj školi, da je najbolje glumačku obuku razdijeliti u elemente, i najprije
u njima dosegnuti neko savršenstvo, polazeći postupno od vježbanja glasa, sluha, dikcije, deklamacije, i
jednostavnih stihova i proze, da se konačno stigne do interpretacije i glume
pojedinih scena i čitavih komada.
Škola neće, naravno, stvoriti
talente, ali ona može pokazati načine i putove kako da se talent razvije, a što
je glavno, škola može pružiti tehničku naobrazbu, tako da mladi glumci posve
ovladaju svim izražajnim sredstvima.
Mora se znati da je, ta osobita tehnika, vrsta oslobodjenja duha.
I kada glumac pristupa
izgradjivanju jedne uloge, jednog karaktera, s posve savladanom tehnikom
glumačkih elemenata, on se neće osjećati sputanim, nego će moći sve svoje
znanje i energiju posvetiti psihološkom
izgradjivanju svojega lika, jer mu
tehnika dopušta do maksimuma vanjsko izražavanje svakoga
duševnoga stanja.
Eto,u tom smislu je tehnika
oslobodjenje duha, ona je prvi i najjači pomagač u
izgradjivanju umjetničkih likova.
A tu tehniku možete i , nadam
se, hoćete, dobiti u Glumačkoj školi.
Mislim da je ovim dovoljno
objašnjena uloga glumačke škole, njezina svrha i opseg.
Ona neće stvoriti talente,
pogotovo neće stvoriti glumačke genije (za glumačke genije škola i nije, oni je
u svemu prerašćuju, barem u svojoj uobrazilji),
ali je zato potrebna, vama - mladim ljudima dobre volje, koji imate neke
preduvjete za glumački poziv, za koji morate imati mnogo mara, želje, ljubavi
za taj poziv, kojemu se želite posvetiti, da iz vas izgradi dobre djelatnike na polju glumačke
umjetnosti.“
Priredio : Dr.sc. Slobodan
Elezović, prof.
http://www.mgz.hr/hr/zbirke/zbirka-dr-ivana-ribara-i-cate-dujsin-ribar,3.html