O K R I T I C I
Analizirajući djelovanje
predstave na publiku, kritičar mora biti svjestan svoje odgovornosti i svojih
obveza prema publici i prema stvaraocima predstave – prema kazališnoj umjetnosti.
Tko može imati koristi od
nadmenih, bahatih riječi čovjeka koji, prepričavši ono što je o piscu i djelu
pročitao u knjizi ili člancima, umjesto da kod publike produbi i proširi,
poveća razumijevanje za predstavu, donosi često zlobnu zajediljivost i
podbadanja.
Umjesto da redatelju i glumcima
iskaže kako je predstava na njega djelovala i zašto tako, on im dokazuje da je
on, djelo i uloge drugačije, bolje shvatio od njih.
Umjesto da promiče i pridonosi
razvitku kazališne umjetnosti, kritičar s užitkom ističe njezine neuspjehe i
manjkavosti, nedostatke.
Kritičar treba,publici,
protumačiti ono što je ona tek nejasno osjetila i upozoriti je na ono što ona sama nije
zamijetila, da razvrsta što je u predstavi plod autorovog, redateljevog i glumčevog stvaranja, što djelo i predstava
namjeravaju reći i koliko su u tim
nastojanjima uspjeli.
Kritičar ne smije biti
cjepidlaka, da bi od tananih niti pleo neke od svojih duhovitosti, izvrgavajući
svojevrsnom podsmjehu sliku koju su gledatelji mogli sami stvoriti o predstavi.
Kritičar mora pomagati
kazališnim umjetncima u njihovim nastojanjima i naporima, u njihovu
istraživanju i odrednici ispravnoga smjera na putu kreacija likova koje tumače
u radnji djela.
Kritičar mora znati
podržavati ispravne smjernice i jasno
izlagati o svemu gdje se eventualno
griješi ili čak zastranjuje u koncepciji i kompoziciji predstave.
To znači da se mora znati i moći
udubiti u redateljevu viziju, razumjeti scensko – poetsko - estetski izbor i
time posredno iskazati volumen svoje erudicije, a to dalje znači da se kritičar
neće izlagati etičkoj kušnji kojom će, bez pripadanja i punog razumijevanja
redateljeve koncepcije,
se suprotstaviti redatelju,
ističući svoju viziju kao jedino moguću i ispravnu vrijednost, a dramske
umjetnike ocjenjuje dobrom ili lošom ocjenom, kao da je on izbornik pred
kojim su glumci - kao na ispitu.
Kritičareva odgovornost prema
kazališnoj umjetnosti i procesima njezina etapnoga nastajanja je čak i veća od
opsega one koju ima prema kazališnim umjetnicima.
On mora imati svijest da i sam,
kao kritičar, pripada tom području i zato mora jasno znati kojim dijelom i kako
participra u nastaanju i procjenama vrijednosti.
On je i suodgovoran za visoku
ili nižu razinu u toj umjetnosti, on je i sam sudionik njezina života i razvika
i mora joj znati i moći pripadati, a ne joj oponirati, često tek manirom, bez valjanih polazišnih
temelja.
Kritiku moraju moći pisati ljudi
velikoga znanja, ravnoteže širine i dubine
promatranja i prosudbe vrijednosti, bistroga uma, nepokvarena srca,
pronicljivi s jakim darom opažanja i zaključivanja, te odgovarajuće uspješne
prilagodbe parametrima iz kojih je djelo kojemu kritički pripadaju, nastalo.
Kritika se mora pisati s gnjevom
i ljubavi, ali i taj gnjev mora izvirati
iz ljubavi prema kazališnoj umjetnosti, prema istini i prema čovjeku.
Tako je treba prihvatiti i svaki
kritizirani, ne izrazom superiornog podsmjeha i slijeganjem ramena, nego kao
dobrohotnu riječ suradnika u stvaralačkom procesu, na zajedničkom tvoračkom
području.
Loša je kritika uvijek ona koja
je neutemeljena, neznalačka, umišljena s elementima osobne bahatosti pisca,
zlurada, dok je dobra kritika ona koja je pravedna, opravdana, egzaktno
ponudjenih parametara iz kojih je kritičarova objekcja iznikla, pisana s
osjećajem odgovornosti, s ljubavlju spram kazališne umjetnosti, kazališnih
stvaralaca i kazališne publike.
Dobra kritika mora isijavati
temeljnom zahvalnošću i priznanjem svim vrstama uloženih napora, bez obzira na
postignutu razinu u konačnici rada.
I kritika vrlo slabe ili čak beznačajne predstave može biti
izvanredno djelotvorna ako otkriva uzroke i nudi rasčlambu elemenata slabosti u
radu i naznačuje put uspješnoga boljitka u radu i postignućima.
Takva, didaktično obogaćena
kritika, može imati značajnu vrijednost i koristiti čak i kada je temeljno
djelo njezina povoda već davno nestalo s repertoara, pa i zaboravljeno.
Loša kritika se treba usmjeriti
zaboravu, ali je treba najprije precizno secirati , razmrviti, ukazati na sve
što je njezina štetnost, razornost koja ima tek značenje loših primjera, dakle
daleko od svakoga uzora.
U tome treba tražiti i nalaziti
smisao kritike.