Autor: Dr.sc.Slobodan Elezović
Datum objave: 22.09.2011
Share
Komentari:


O KRITICI

Etika kritike

Analizirajući djelovanje predstave na publiku, kritičar mora biti svjestan svoje odgovornosti i svojih obveza prema publici i prema stvaraocima predstave  – prema kazališnoj umjetnosti.
Tko može imati koristi od nadmenih, bahatih riječi  čovjeka  koji, prepričavši ono što je o piscu i djelu pročitao u knjizi ili člancima, umjesto da kod publike produbi i proširi, poveća razumijevanje za predstavu, donosi često zlobnu zajediljivost i podbadanja.
Umjesto da redatelju i glumcima iskaže kako je predstava na njega djelovala i zašto tako, on im dokazuje da je on, djelo i uloge drugačije, bolje shvatio od njih.
Umjesto da promiče i pridonosi razvitku kazališne umjetnosti, kritičar s užitkom ističe njezine neuspjehe i manjkavosti, nedostatke.
Kritičar treba,publici, protumačiti ono što je ona tek nejasno osjetila i  upozoriti je na ono što ona sama nije zamijetila, da razvrsta što je u predstavi plod autorovog, redateljevog  i glumčevog stvaranja, što djelo i predstava namjeravaju reći  i koliko su u tim nastojanjima  uspjeli.

Kritičar ne smije biti cjepidlaka, da bi od tananih niti pleo neke od svojih duhovitosti, izvrgavajući svojevrsnom podsmjehu sliku koju su gledatelji mogli sami stvoriti o predstavi.
Kritičar mora pomagati kazališnim umjetncima u njihovim nastojanjima i naporima, u njihovu istraživanju i odrednici ispravnoga smjera na putu kreacija likova koje tumače u radnji djela.
Kritičar mora znati podržavati  ispravne smjernice i jasno izlagati  o svemu gdje se eventualno griješi ili čak zastranjuje u koncepciji i kompoziciji predstave.
To znači da se mora znati i moći udubiti u redateljevu viziju, razumjeti scensko – poetsko - estetski izbor i time posredno iskazati volumen svoje erudicije, a to dalje znači da se kritičar neće izlagati etičkoj kušnji kojom će, bez pripadanja i punog razumijevanja redateljeve koncepcije,
se suprotstaviti redatelju, ističući svoju viziju kao jedino moguću i ispravnu vrijednost, a dramske umjetnike ocjenjuje dobrom ili lošom ocjenom, kao da je on izbornik pred kojim  su glumci - kao na ispitu.

Kritičareva odgovornost prema kazališnoj umjetnosti i procesima njezina etapnoga nastajanja je čak i veća od opsega one koju ima prema kazališnim umjetnicima.
On mora imati svijest da i sam, kao kritičar, pripada tom području i zato mora jasno znati kojim dijelom i kako participra u nastaanju i procjenama vrijednosti.
On je i suodgovoran za visoku ili nižu razinu u toj umjetnosti, on je i sam sudionik njezina života i razvika i mora joj znati i moći pripadati, a ne joj oponirati,  često tek manirom, bez valjanih polazišnih temelja.
Kritiku moraju moći pisati ljudi velikoga znanja, ravnoteže širine i dubine  promatranja i prosudbe vrijednosti, bistroga uma, nepokvarena srca, pronicljivi s jakim darom opažanja i zaključivanja, te odgovarajuće uspješne prilagodbe parametrima iz kojih je djelo kojemu kritički pripadaju, nastalo.
Kritika se mora pisati s gnjevom i ljubavi, ali i taj gnjev mora  izvirati iz ljubavi prema kazališnoj umjetnosti, prema istini i prema čovjeku.
Tako je treba prihvatiti i svaki kritizirani, ne izrazom superiornog podsmjeha i slijeganjem ramena, nego kao dobrohotnu riječ suradnika u stvaralačkom procesu, na zajedničkom tvoračkom području.
Loša je kritika uvijek ona koja je neutemeljena, neznalačka, umišljena s elementima osobne bahatosti pisca, zlurada, dok je dobra kritika ona koja je pravedna, opravdana, egzaktno ponudjenih parametara iz kojih je kritičarova objekcja iznikla, pisana s osjećajem odgovornosti, s ljubavlju spram kazališne umjetnosti, kazališnih stvaralaca i kazališne publike.
Dobra kritika mora isijavati temeljnom zahvalnošću i priznanjem svim vrstama uloženih napora, bez obzira na postignutu razinu u konačnici rada.
I kritika vrlo slabe  ili čak beznačajne predstave može biti izvanredno djelotvorna ako otkriva uzroke i nudi rasčlambu elemenata slabosti u radu i naznačuje put uspješnoga boljitka u radu i postignućima.
Takva, didaktično obogaćena kritika, može imati značajnu vrijednost i koristiti čak i kada je temeljno djelo njezina povoda već davno nestalo s repertoara, pa i zaboravljeno.
Loša kritika se treba usmjeriti zaboravu, ali je treba najprije precizno secirati , razmrviti, ukazati na sve što je njezina štetnost, razornost koja ima tek značenje loših primjera, dakle daleko od svakoga uzora. 
U tome treba tražiti i nalaziti smisao kritike

1267
Kategorije: Kazalište
Nek se čuje i Vaš glas
Vaše ime:
Vaša poruka:
Developed by LELOO. All rights reserved.