O Mladosti i Starosti
Za umne ljude i lijepe žene ne postoji starost.
Plemenite stvari ne stare, već samo promijene izgled, često čak i na ljepše.
U starosti se pokažu na licu, karakter i duša čovjekova, kao što se pokažu reljefi jednog brijega tek zimi kad izgubi šumu i posve ogoli.
Ima lica koja u starosti dobiju nešto svetačko i mudrosno, druga - mučeničko i bolesničko, a treća animalno.
Znak loših ljudi i loših žena kojima se u mladosti nije prepoznavao na licu njihov karakter, jer je mladost svugdje i u svemu neizmjerna ljepota.
Ali ta su lica dobila u starosti izgled ogavan i zastrašujući, crte zločeste, pogled surov.
Istna, ni godine ne izražavaju točno čovjekovo doba.
Ima „mladh staraca“, kao što ima puno i „starih mladića“.
Starost čovjekova doista počinje tamo gdje završava njegova moć oduševljavanja.
Čovjek koji ne može zatreperiti, oduševljen nekom idejom ili nekom ličnošću, star je i mrtav.
Mladost, to je najprije - sveta vatra. Samo onda kada se ta vatra ugasi, treba leći i umrijeti.
Čovjek koji voli žene nikad ne ostari; čovjek koji traži društvo mladića, nikad ne tuguje.
Treba uvijek tražiti žensko društvo, ako ne i žensku ljubav.
Uostalom, žene nisu stroge prema čovjekovim godinama; one traže muževnost više nego mladost, a muževnost traje nemjerljivo dulje od mladosti.
Zato ima Don Juana, pedesetih godina, koji otmu žene i mladim Apolonima.
U Rimu se nikada, ni za koga, nije reklo: "Umro je", nego: "Živio je".
Ljudi nas uvijek straše našim godinama, i kada smo stari i kad' smo mladi, kad' smo mladi da smo nedorasli za velika djela, a kada smo stari da smo postali nesposobni za velike namjere.
Staračko iskustvo, jednako je učenosti. Nitko ne zna što nosi u sebi do posljednjeg daha.
Priroda je u svemu ostavila sebi pravo na posljednju riječ…..