Akademik Vladimir
Ibler,
Oštroumnost,
pronicavost, dar zapažanja, sposobost prilagodbe -
temeljna svojstva
osoba koje smjeraju radu u diplomaciji i politici ….
Diplomacija je, poput
apliciranog managementa,u procesu propagiranja odredjene razvojne strategije u
životu države, koja u suvremenosti mora razviti kapital najboljih vrijednosti
iz najuspješnijih razdoblja naroda koji suvremenu državu tvori i razvija.
U kreiranju uvjeta za
razvitak novonastalih država, malih i srednjih veličina, imperativno se treba
ostvariti sinteza najboljih organizacijskih modela koji jamče harmonično i
pouzdano kretanje u najvitalnijim područjima života.
Dakako,organizacijski
modeli suvremenih država mogu postati optimalnim faktorom života, oslonjenim na
značajke mentaliteta naroda, sveukupnog sastava pučanstva države.
Ovakav
pretpostavljeni slog i razvojni put suvremene države ističe i primjenu
iskustava suvremene antropologije, a poglavito u pragmatičnom pristupu,
suvremene antropološke komunikologije.
Postoje stanovite
značajke koje su novonastalim državama potrebne da bi se u širem društvu država
suvremenoga svijeta uspješno našle s jasnim samosvojnim profilom, te zajedničkim
iskustvom prepoznale konstante kojih se država treba držati da bi uspješno
njegovala svoj identitet i kvalitativno unapredjivala oblike i vrste suradnje u
svakom Danas, u korist svega što očekuje od svojega i svjetskog Sutra.
To su konstante
uspješnosti njihova kretanja i razvitka, a budući su vrijedne kao uzor mnogim
državama koje stvaraju svoj autohtoni put, perspektivu i identitet u društvu
suvremene medjunarodne zajednice, zavrijedjuju podrobniju pozornost.
U strategiji, u
pragmatičnoj politici svake države moraju postojati neke konstante, neki
stavovi koji su gotovo nepromjenljivi, ili su teže promjenljivi.
Ima autora koji tvrde
da je vanjska politika neke države stanoviti odgovor na tudje korake, tudje
akcije i stavove, pa u tom slučaju ne može biti riječi o konstanti, jer sve
ovisi o tome što druge države rade, a prema čemu se treba aktualno odrediti,
postaviti, adekvatno reagirati, zauzimati stavove, od izazova do izazova.
Većina teoretika drži
značajnim afirmirati konstante u koordinatama ustroja i razvitka države,
poglavito ako je riječ o mladim novonastalim državama u turbulento doba XXI.
stoljeća.
Miroljubivost
Prva konstanta, i to apsolutno prva, bez
konkurencije, je miroljubivost.
Kada se kaže“politika
miroljubivosti“ treba razumjeti i specifičnost značenja te važne sintagme.
Miroljubivost je
riječ koja se vrlo često rabi, koja je često i devalvirana, depricirana, u
svakom se dokumentu može naći, gotovo da pripada uvriježenoj diplomatskoj retorici.
Mnogi se skrivaju iza
te sintagme, i oni koji su miroljubivi i oni koji to nisu.
Dakle, ne treba se
zaustavljati na tom etičkom i moralnom aspektu miroljubivosti koji je odredjen
i temeljnim medjunarodnim dokumentima (Povelja OUN), a i na brojnim drugim
mjestima je repetiran, već neovisno o moralu, karakteru vodstva, etici,
miroljubivost je konstanta koja nema alternativu.
Uspješna politika
mora biti miroljubiva. To se može reći i za druge vanjske politike, ali je
razlika u tome da, kada neka velika sila ide putem nemiroljubive politike,
nemiroljubivosti, i napokon strada, ona se može brzo oporaviti zahvaljujući
svojim ukupnim potencijalima, od prostornih do ljudskih, zahvaljujući svojoj
tradiciji, utjecaju, snazi, može se brzo vratiti u svoje društvo velikih
država, bez obzira na“grijehe“ koje je počinila.
Povijest je u tom
smislu nepravedna jer od malih država traži ono što ne traži od velikih. Zato
male države moraju biti pametnije od velikih, mogle one to ili ne, to se od
njih traži, očekuje, zahtijeva.
Politika popuštanja
Druga konstanta je
odustajanje od politike prevelikog popuštanja. Politika koja se sastoji od
pretjeranog popuštanja, adaptiranja uvjetima, odgadjanja, politika je koja samo
povećava opasnosti. Negdje se mora stati u popuštanju. Tko to ne radi ne
ogriješuje se o miroljubivost. Mora se biti miroljubiv i otkloniti politiku
pretjeranog popuštanja. Te dvije konstante se ne pobijaju.
Vojska
Treća konstanta je da
država mora imati vojsku. I to nema alternativu. Male države imaju svoju
neugodnu i tešku prošlost, a često i sadašnjost, pa vojska mora postojati.
Pitanje je kakva
vojska? Nakon rata je potrebno vojsku ustrojavati u duhu mirnodopskih,
suvremenih vojnih modela. To je pitanje vojnih stručnjaka, stratega i
taktičara, koji će kreirati vojsku bez značajki agresivnosti. Vojska koja će
biti obranbena snaga države u svim njenim razvojnim koordinatama, koja će je
afirmirati kao miroljubivu zemlju, koja nikada neće prijeći u „agresivni čin“.
Dakle, miroljubivost i kvalitetna spremnost na obranu.
Savezi i razne
formacije
Od konstanti
suptilnijega i složenijeg značenja, treba spomenuti saveze i razne formacije.
Česta i različito
tumačena riječ u vanjskoj politici je - neovisnost, kao što je česta i –
medjuovisnost. Svi žele biti neovisni, a istodobno su svi i u medjuovisnosti.
Bila bi iluzija misliti da postoje doista neovisne države, a poglavito kada su
one male i srednje. Mnogi tumači saveza su skloni saveze proglašavati
„agresivnim formacijama“ u odnosima medju državama. Iskustva ukazuju da se u
saveze i druge formacije treba ulaziti, ako se već to mora, krajnjim oprezom,
nakon vrlo obuhvatne analize, zrelim pristupom, a nikako brzopleto.
Medjuovisnost u
odnosima država se ne može izbjeći, ali je važno koliko je tko i o komu ovisan.
Zna se da su svi medjusobno ovisni i zna se da se ne smije biti previše ovisan,
ne samo u jednom pravcu, mora se taj proces medjuovisnosti dislocirati, ti
odnosi medjuovisnosti se moraju pametno konstruirati.
Egoizam
Sada je aktualna
riječ – egoizam. Politika, a poglavito vanjska politika mora biti usmjerena
brizi o državi koju predstavlja. Misliti o sebi. To je konstruktivni egoizam,
koji ne mora značiti odsustvo solidarnosti. Solidarnost da, briga za sebe
uvijek mora biti glavni motiv.
Misliti da se nekim
darovima, nekim odustajanjem od vlastitih interesa može kupiti neka
dobrohotnost, se uvijek pokazuje krivom prosudbom. Država koja ne misli u prvom
redu na svoje interese, doživi stanoviti, veći ili manji, diskretan ili manje
diskretan prezir u svijetu. Ne može se cijeniti državu koja najmanje misli na
svoje interese. Naravno, pitanje je jesu li ti interesi legitimni, kakvi su i
dokle oni idu.
Kolektivna sigurnost
Ravnoteža snaga je
jedan uzorak medjudržavnih odnosa. Ravnoteža snaga nije trajna, ona nije lijek
protiv svega, ali u vrijeme kada sistem kolektivne sigurnosti ne funkcionira,
ravnoteža snaga nije nešto u što treba suviše vjerovati, ali se bar nešto i bar
za neko vrijeme može odvijati pozitivnije i blaže. O tome treba razmišljati, a
politika mora stalno motriti kakva ravnoteža snaga u svijetu postoji, jer je
ona u stalnoj mijeni.
Ravnoteža snaga se
uvijek nastoji narušiti, i ona se, prije ili kasnije, ruši, ali je kratkoročno
gledano, izlaz iz teže situacije. Suradnja medju državama uvijek mora
postojati. Najprije s najbližima, a onda i sve šire i sve osmišljenije.
Suradnja
Vanjska politika mora
težiti lojalnoj suradnji, pod uvjetom da je suradnja ravnopravna. Nasuprot
tome, izolacionizam je danas jedna nemoguća opcija, a za malu državu je
apsolutno neopstojna.
Unutarnja i vanjska politika
Sve naznačene
vrijednosti iz područja strategije i pragmatične politike su potpune kada su u
medjuovisnosti s odgovarajućim vrijednostima unutarnje politike iz koje se
radjaju uvjeti za kreaciju vanjske politike.
Ni najbolja vanjska
politika ne spašava od propasti ako je unutarnja politika katastrofalna. To su
povezane politike, dva vida jedne politike. Svi veliki državnici su jednako
skrbili za unutarnju politiku kao i za vanjsku, i ne može biti veliki državnik
koji se „specijalizira“ samo za „jednu stranu“ poltike. To je vrlo složena i
teška zadaća za jednu novu državu, za suvereni subjekt koji stvara elemente za
nastajuću tradiciju. Treba znati da se kroz unutarnju politiku može znatno
štetiti vanjskoj politici. A to sve uvrštava pitanje ljudskih prava i prava
nacionalnih manjina u državi. Ljudska prava su važno područje i mora se biti
stalno u inicijativi usavršavanja procesa u tom području života.
Takodjer treba
skrbiti o stupnju informiranosti pučanstva. Ako se želi imati potporu
stanovništva, onda to stanovništvo države mora biti što kvalitetnije
informirano.
Kada su počeli
demokratski procesi u suvremenom svijetu, kada su države krenule putovima
demokratskih ustroja, vanjska politika i diplomatska služba su se najsporije
kretale na trasi širine informiranosti javnosti.
Informiranost je bila
svojevrsni “rezervat“ stare, prethodne „apsolutističke klase“ koja je držala da
se informiranost treba „ograničeno razvijati“ tj. da se koješta treba znati,
ali ne i preširoko u javnosti. Zbog uvriježenih običaja „ograničene
informiranosti“ novi demokratski procesi su teško prodirali u područje
kvalitete informiranosti. Široki slojevi su bili naviknuti brinuti samo za sebe
i svoje svakodnevne potrebe i interese, pa im je dugo bila važnija segmentirana
unutarnja politika od svega ostaloga što tvori ustroj političkoga profila
zemlje. Taj dizbalans se mora u suvremenosti, u afirmaciji moderne demokratske
iskustvenosti, efikasno premostiti.
Suvremena država,
poglavito mlada u dinamičnom razvitku, mora izbjegavati prekide u odnosima, od
prekida diplomatskih odnosa do prekida pregovora bilo koje vrste, sve se to
mora izbjegavati.
Prekide treba
prepuštati drugome, izbjegavati ih, ne smije se prekidati, što znači da se ne
smije nikada služiti ultimatumom, štaviše ni ultimativne riječi se ne smiju
rabiti u diplomatskoj komunikaciji.
Personalna politika
Koliko god jedna
politika može biti dobra, nju uvijek izvodi čovjek, pa je vrlo značajno tko su
osobe, koja svojstva imaju, koliko znaju, kakvoga su temperamenta i
mentaliteta.
Izbor osoba za
područje vanjskih poslova, a to znači i strategije, taktike, obrane, svih
ustrojnih snaga koje tvore okvir obrane zemlje, može biti presudno važan za
dinamiku i kakvoću razvitka.
Da bi se u tim
okvirima odvijala kreativna unutarnja i vanjska politika i osiguravao dignitet
zemlji, u društvu država svijeta, presudne su vrijednosti izabranih osoba u
obnašanju dužnosti svih vitalnih područja. Za personalnu politiku mora biti
odgovorna osoba, mora biti neki gremij, netko tko može kompetentno reći
„krivica je na tvojoj strani“ i stoga snosi posljedice za sve što je
„iznevjereno očekivanje“ u cjelovitosti programa i sadržaja rada.
Time će se jamačno
sustavno morati baviti mlade države u suvremenosti da bi se uspješnije kretale
u smjerovima života medjunarodne zajednice, u kojoj su još postojeća dvostruka
mjerila za vrednovanje pojava, pa što je jednima dopušteno, drugima nije.
Male države u
suvremenom svijetu moraju biti pametnije, promišljenije, opreznije u svakom
aspektu svoje djelatnosti, da bi mogle imati uvjete napretka i kvalitetnog života
u koordinatama suvremenih odnosa u zajedinci država.
U tek spoznatom
spektru koji pripada modelu društvenoga ustroja i njegova očekivanog standarda,
te razine u svakom od naznačenih područja društvenog života, pitanje osobnosti
spremne za uspješnu i utjecajnu komunikaciju, je dobilo još jednu važnu dimenziju.
U promatranju
procesa, etapa i kakvoće svake do njih, u ime dometa nastalih iz parametara
suvremene komunikologijsko-komunikacijske normiranosti, kao jamstva uzlaznosti
i kvalitativno uspješnoga kretanja čovjeka kao temeljnoga subjekta u
komunikaciji, a osobito društvenih grupa i društva u cjelini, na području javne
komunikacije i njezina odjeka u svijesti, zaključak vodi posvemašnoj afirmaciji
potrebe da se u području komunikologijskih potencijala, permanentno
usavršavanje izabere kao osobni, individualni i društveni svjetonazor, u ime
kvalitete života u svakom njegovom obliku i smjerova kojima se društvo, svojim
razvojnim programima, kreće.
( ulomci predavanja
akademika Vladimira Iblera, održnog na Tribini u KIC-u, ožujka, 1993.)
Osobine za uspjehe u
diplomaciji i politici
Dr. Ivo Andrić, O
diplomaciji
Čini mi se da u
diplomatskoj službi svih zemalja ima,više nego i u jednoj drugoj,“promašenih
ljudi“ koji su „pogriješili vrata“, pa sada nitko ne može da ih izvede,a oni ne
umiju naći izlaz i vratiti se.
U drugim strukama
takav „zalutali“ čovjek ostaje neprimijećen,pjeva u zboru,ne pomaže ali i ne
kvari,pa se njegov glas i njegov sluh i ne mogu procijeniti,
U diplomatskoj službi
prilike prisile većinu ljudi da moraju,prije
ili kasnije,istupiti samostalno i pokazati kakvi su i što umiju.
Nisam pročitao mnogo
od onoga što je pisano o diplomatskom pozivu, ali sve što sam pročitao
izgledalo mi je površno i nedovoljno.
I ja bih bio u
velikoj neprilici kada bih morao dati odredjenu definiciju i bitne značajke
toga poziva. Samo na negativan način mogao bih kazati nešto o njemu.
I samo na temelju
iskustva.
Ne samo da
diplomacija nije za svakoga, nego se slobodno može reći da je mali broj ljudi
koji doista imaju dara i zvanja za taj posao. Naravno, mnogo je teže reći kakvi
su ili kakvi bi trebali biti ti ljudi. No, pokušajmo !
To su ljudi dobre ali
jednostavne pameti, ljudi jednosložne i ograničene osjetljivosti i hladna srca,
ali ne i lišeni srca i bez svake osjetljivosti; sposobni za pretvaranje, ali ne
zatvoreni i tajanstveni, još manje podli, snažni ali ne grubi; brzi i odlučni,
ali ne prijeki i brzopleti; stvarni, trezveni, ali ne i suhi i dosadni. Oni
trebaju znati dosta, ali na tom što znaju ne smiju se vidjeti „tragovi učenja i
pedanterije“, a svojim znanjem trabaju ugodno iznenaditi, pa možda i zadiviti,
onoga s kim govore, ali da ga nikada ne zbune, ne uvrijede i ne postide svojim
znanjem.
Isto je i s njihovom
hrabrošću. Trebaju je imati, sigurnu, dobru, ali je iskazivati samo u nuždi, a
nositi je kao što se nosi oružje, za koje se zna da ga imate, ali ga ne
pokazujete. Moraju imati i mašte, ali s mjerom, tek da uspiju sagledati stvari
iz više kutova i značenja, u svim njihovim
mogućnostima s neposrednim posljedicama.
Sve što je više od toga, opasno je i za njih same, a štetno za službu
koju obnašaju.
Tko da utvrdi i
pobroji sve što moraju imati oni koji se hoće posvetiti toj službi?
Treba biti mnogostruk
i jednostavan. Ne biti osoban, ali biti prirodno ponosit, pa i gord ponekad, ne
prezirati sitnice (to nikako i ni u čemu!) ali umjeti se zadržati na „medji“
sitničavosti i pedanterije; biti savjestan u svemu, ali bez pretjerane
revnosti...
Cijeniti trenutak i
uvijek se njime koristiti, ali znati prepustiti vremenu i njegovu utjecaju neke
pojave...
Imati mnoga i
raznovrsna zanimanja za ljude, stvari, umjetnosti, igre, razonodu, zabavu, ali
se ne prepustiti strasti i prisnosti, u kojoj čovjek posve zaboravlja sebe
sama..
Biti malo čovjek, ali
nikada ne biti nečovjek! Biti spreman na sve i sposoban za sve, ali ne biti
„bezdušnik“ ..
To znači: živjeti
stalno na „dva plana“, na osobnom, očovječenom, i na službenom, smanjene
osjetljivosti, ali nikada ničim ne pokazati, i nikome, na kojem ste planu u
nekom odredjenom trenutku.
Ili, najbolje: ni sam ne biti posve svjestan
toga, što je i najbolji znak da će sve biti kako se i očekuje od vas...
Ukratko: treba biti
čovjek osobite vrste, a nimalo ne sličiti na to, već uvijek i u svakoj zgodi
imati izgled obična, prosječna čovjeka.
Stotinu sposobnosti
treba imati, ali strogo i na stotinu načina doziranih.
Uopće, za tu vrstu
ljudi bi se moglo reći da je njihova sposobnost
u dobrom i pravilnom omjeru različitih osobina, nego u vrijednosti svake
pojedine od tih osobina.
Svaka pojedina
osobina treba biti prosječna, a sve zajdeno, kao cjelina, tvoriti natprosječnu
ukupnu značajku osobnosti.
Jedno je nedvojbeno:
tko nema bar neke od spomenutih osobina ili bar u temelju svojega temperamenta,
karaktera i odgoja, a tko nije sposoban da ih tijekom rada razvije i primijeni,
bolje je da se kloni takve službe i djelatnosti.
A upravo ta služba
ima svoje vanjske sjajne strane kojima privlači i zavarava ljude. Stoga je u
toj službi, više nego i u jednoj drugoj, ljudi koji su „pogriješili
vrata“, pa ih nitko ne može izvesti van,
a oni sami ne umiju naći izlaz i vratiti se...
To je velika nevolja
i za službu i za takve ljude osobno.
Tko ne uspije u toj
službi, postaje vremenom smiješna i žalosna figura, u poslu za koji nije, a kojega se ne može osloboditi....pa sliči
„olupini“ koja dugo pluta, a to truje život, podriva dušu, stvara nesretnike
osobite vrste.
Ima u toj službi,
uspjelih, poluuspjelih i neuspješnih...A svi vrve i kreću se u neprestanoj
natjecateljskoj maniri, u trci za najmanjim priznanjem, za uspjehom, u strahu od profesionalne nedaće, zavisti i
zla slučaja koji uvijek vreba.
Jer, u toj službi,
koja djeluje strogo i ukroćeno, nema ničega stalnog i pouzdanog, nego se čovjek
kreće „kao kroz maglu“ u kojoj svjetlo koje povremeno prosijava, više čovjeka
zbunjuje, nego što pomaže da se snadje....
1.
Dr. Ivo Andrić,
O diplomaciji
Čini mi se da u diplomatskoj
službi svih zemalja ima,više nego i u jednoj drugoj,“promašenih ljudi“ koji su „pogriješili
vrata“, pa sada nitko ne može da ih izvede,a oni ne umiju naći izlaz i vratiti
se.
U drugim strukama takav „zalutali“
čovjek ostaje neprimijećen,pjeva u zboru,ne pomaže ali i ne kvari,pa se njegov
glas i njegov sluh i ne mogu procijeniti,
U diplomatskoj službi
prilike prisile većinu ljudi da
moraju,prije ili kasnije,istupiti samostalno i pokazati kakvi su i što umiju.
Nisam pročitao mnogo od
onoga što je pisano o diplomatskom pozivu, ali sve što sam pročitao izgledalo
mi je površno i nedovoljno.
I ja bih bio u velikoj
neprilici kada bih morao dati odredjenu definiciju i bitne značajke toga
poziva. Samo na negativan način mogao bih kazati nešto o njemu.
I samo na temelju iskustva.
Ne samo da diplomacija nije
za svakoga, nego se slobodno može reći da je mali broj ljudi koji doista imaju
dara i zvanja za taj posao. Naravno, mnogo je teže reći kakvi su ili kakvi bi
trebali biti ti ljudi. No, pokušajmo !
To su ljudi dobre ali jednostavne
pameti, ljudi jednosložne i ograničene osjetljivosti i hladna srca, ali ne i
lišeni srca i bez svake osjetljivosti; sposobni za pretvaranje, ali ne
zatvoreni i tajanstveni, još manje podli, snažni ali ne grubi; brzi i odlučni, ali
ne prijeki i brzopleti; stvarni, trezveni, ali ne i suhi i dosadni. Oni trebaju
znati dosta, ali na tom što znaju ne smiju se vidjeti „tragovi učenja i
pedanterije“, a svojim znanjem trabaju ugodno iznenaditi, pa možda i zadiviti,
onoga s kim govore, ali da ga nikada ne zbune, ne uvrijede i ne postide svojim
znanjem.
Isto je i s njihovom
hrabrošću. Trebaju je imati, sigurnu, dobru, ali je iskazivati samo u nuždi, a
nositi je kao što se nosi oružje, za koje se zna da ga imate, ali ga ne
pokazujete. Moraju imati i mašte, ali s mjerom, tek da uspiju sagledati stvari
iz više kutova i značenja, u svim njihovim mogućnostima s neposrednim posljedicama. Sve što je više od toga, opasno je i za njih
same, a štetno za službu koju obnašaju.
Tko da utvrdi i pobroji sve
što moraju imati oni koji se hoće posvetiti toj službi?
Treba biti mnogostruk i
jednostavan. Ne biti osoban, ali biti prirodno ponosit, pa i gord ponekad, ne
prezirati sitnice (to nikako i ni u čemu!) ali umjeti se zadržati na „medji“
sitničavosti i pedanterije; biti savjestan u svemu, ali bez pretjerane
revnosti...
Cijeniti trenutak i uvijek
se njime koristiti, ali znati prepustiti vremenu i njegovu utjecaju neke
pojave...
Imati mnoga i raznovrsna
zanimanja za ljude, stvari, umjetnosti, igre, razonodu, zabavu, ali se ne
prepustiti strasti i prisnosti, u kojoj čovjek posve zaboravlja sebe sama..
Biti malo čovjek, ali nikada
ne biti nečovjek! Biti spreman na sve i sposoban za sve, ali ne biti „bezdušnik“
..
To znači: živjeti stalno na „dva
plana“, na osobnom, očovječenom, i na službenom, smanjene osjetljivosti, ali
nikada ničim ne pokazati, i nikome, na kojem ste planu u nekom odredjenom
trenutku.
Ili, najbolje: ni sam ne
biti posve svjestan toga, što je i najbolji znak da će sve biti kako se i
očekuje od vas...
Ukratko: treba biti čovjek
osobite vrste, a nimalo ne sličiti na to, već uvijek i u svakoj zgodi imati
izgled obična, prosječna čovjeka.
Stotinu sposobnosti treba
imati, ali strogo i na stotinu načina doziranih.
Uopće, za tu vrstu ljudi bi
se moglo reći da je njihova sposobnost u
dobrom i pravilnom omjeru različitih osobina, nego u vrijednosti svake pojedine
od tih osobina.
Svaka pojedina osobina treba
biti prosječna, a sve zajdeno, kao cjelina, tvoriti natprosječnu ukupnu
značajku osobnosti.
Jedno je nedvojbeno: tko
nema bar neke od spomenutih osobina ili bar u temelju svojega temperamenta, karaktera
i odgoja, a tko nije sposoban da ih tijekom rada razvije i primijeni, bolje je
da se kloni takve službe i djelatnosti.
A upravo ta služba ima svoje
vanjske sjajne strane kojima privlači i zavarava ljude. Stoga je u toj službi,
više nego i u jednoj drugoj, ljudi koji su „pogriješili vrata“, pa ih nitko ne može izvesti van, a oni sami ne
umiju naći izlaz i vratiti se...
To je velika nevolja i za
službu i za takve ljude osobno.
Tko ne uspije u toj službi, postaje
vremenom smiješna i žalosna figura, u poslu za koji nije, a kojega se ne može osloboditi....pa sliči „olupini“
koja dugo pluta, a to truje život, podriva dušu, stvara nesretnike osobite
vrste.
Ima u toj službi, uspjelih, poluuspjelih
i neuspješnih...A svi vrve i kreću se u neprestanoj natjecateljskoj maniri, u
trci za najmanjim priznanjem, za uspjehom, u strahu od profesionalne nedaće, zavisti i
zla slučaja koji uvijek vreba.
Jer, u toj službi, koja
djeluje strogo i ukroćeno, nema ničega stalnog i pouzdanog, nego se čovjek kreće
„kao kroz maglu“ u kojoj svjetlo koje povremeno prosijava, više čovjeka
zbunjuje, nego što pomaže da se snadje....
2.
Akademik Vladimir Ibler,
Oštroumnost, pronicavost, dar zapažanja, sposobost prilagodbe -
temeljna svojstva osoba koje smjeraju radu u diplomaciji i politici ….
Diplomacija je, poput apliciranog managementa,u procesu propagiranja
odredjene razvojne strategije u životu države, koja u suvremenosti mora razviti
kapital najboljih vrijednosti iz najuspješnijih razdoblja naroda koji suvremenu
državu tvori i razvija.
U kreiranju uvjeta za razvitak
novonastalih država, malih i srednjih veličina, imperativno se treba ostvariti
sinteza najboljih organizacijskih modela koji jamče harmonično i pouzdano
kretanje u najvitalnijim područjima života.
Dakako,organizacijski modeli suvremenih država mogu postati optimalnim
faktorom života, oslonjenim na značajke mentaliteta naroda, sveukupnog sastava
pučanstva države.
Ovakav pretpostavljeni slog i razvojni put suvremene države ističe i
primjenu iskustava suvremene antropologije, a poglavito u pragmatičnom
pristupu, suvremene antropološke komunikologije.
Postoje stanovite značajke koje su novonastalim državama potrebne da bi
se u širem društvu država suvremenoga svijeta uspješno našle s jasnim
samosvojnim profilom, te zajedničkim iskustvom prepoznale konstante kojih se
država treba držati da bi uspješno njegovala svoj identitet i kvalitativno
unapredjivala oblike i vrste suradnje u svakom Danas, u korist svega što
očekuje od svojega i svjetskog Sutra.
To su konstante uspješnosti njihova kretanja i razvitka, a budući su
vrijedne kao uzor mnogim državama koje stvaraju svoj autohtoni put, perspektivu
i identitet u društvu suvremene medjunarodne zajednice, zavrijedjuju podrobniju
pozornost.
U strategiji, u pragmatičnoj politici svake države moraju postojati
neke konstante, neki stavovi koji su gotovo nepromjenljivi, ili su teže
promjenljivi.
Ima autora koji tvrde da je
vanjska politika neke države stanoviti odgovor na tudje korake, tudje akcije i
stavove, pa u tom slučaju ne može biti riječi o konstanti, jer sve ovisi o tome
što druge države rade, a prema čemu se treba aktualno odrediti, postaviti,
adekvatno reagirati, zauzimati stavove, od izazova do izazova.
Većina teoretika drži značajnim afirmirati konstante u koordinatama ustroja
i razvitka države, poglavito ako je riječ o mladim novonastalim državama u
turbulento doba XXI. stoljeća.
Miroljubivost
Prva konstanta, i to apsolutno prva, bez konkurencije, je
miroljubivost.
Kada se kaže“politika miroljubivosti“ treba razumjeti i specifičnost
značenja te važne sintagme.
Miroljubivost je riječ koja se vrlo često rabi, koja je često i
devalvirana, depricirana, u svakom se dokumentu može naći, gotovo da pripada
uvriježenoj diplomatskoj retorici.
Mnogi se skrivaju iza te sintagme, i oni koji su miroljubivi i oni koji
to nisu.
Dakle, ne treba se zaustavljati na tom etičkom i moralnom aspektu
miroljubivosti koji je odredjen i temeljnim medjunarodnim dokumentima (Povelja
OUN), a i na brojnim drugim mjestima je repetiran, već neovisno o moralu,
karakteru vodstva, etici, miroljubivost je konstanta koja nema alternativu.
Uspješna politika mora biti miroljubiva. To se može reći i za druge
vanjske politike, ali je razlika u tome da, kada neka velika sila ide putem
nemiroljubive politike, nemiroljubivosti, i napokon strada, ona se može brzo
oporaviti zahvaljujući svojim ukupnim potencijalima, od prostornih do ljudskih,
zahvaljujući svojoj tradiciji, utjecaju, snazi, može se brzo vratiti u svoje
društvo velikih država, bez obzira na“grijehe“ koje je počinila.
Povijest je u tom smislu nepravedna jer od malih država traži ono što
ne traži od velikih. Zato male države moraju biti pametnije od velikih, mogle
one to ili ne, to se od njih traži, očekuje, zahtijeva.
Politika popuštanja
Druga konstanta je odustajanje od politike prevelikog popuštanja.
Politika koja se sastoji od pretjeranog popuštanja, adaptiranja uvjetima,
odgadjanja, politika je koja samo povećava opasnosti. Negdje se mora stati u
popuštanju. Tko to ne radi ne ogriješuje se o miroljubivost. Mora se biti
miroljubiv i otkloniti politiku pretjeranog popuštanja. Te dvije konstante se
ne pobijaju.
Vojska
Treća konstanta je da država mora imati vojsku. I to nema alternativu.
Male države imaju svoju neugodnu i tešku prošlost, a često i sadašnjost, pa
vojska mora postojati.
Pitanje je kakva vojska? Nakon rata je potrebno vojsku ustrojavati u
duhu mirnodopskih, suvremenih vojnih modela. To je pitanje vojnih stručnjaka,
stratega i taktičara, koji će kreirati vojsku bez značajki agresivnosti. Vojska
koja će biti obranbena snaga države u svim njenim razvojnim koordinatama, koja
će je afirmirati kao miroljubivu zemlju, koja nikada neće prijeći u „agresivni
čin“. Dakle, miroljubivost i kvalitetna spremnost na obranu.
Savezi i razne formacije
Od konstanti suptilnijega i složenijeg značenja, treba spomenuti saveze
i razne formacije.
Česta i različito tumačena riječ u vanjskoj politici je - neovisnost,
kao što je česta i – medjuovisnost. Svi žele biti neovisni, a istodobno su svi
i u medjuovisnosti. Bila bi iluzija misliti da postoje doista neovisne države,
a poglavito kada su one male i srednje. Mnogi tumači saveza su skloni saveze
proglašavati „agresivnim formacijama“ u odnosima medju državama. Iskustva
ukazuju da se u saveze i druge formacije treba ulaziti, ako se već to mora,
krajnjim oprezom, nakon vrlo obuhvatne analize, zrelim pristupom, a nikako
brzopleto.
Medjuovisnost u odnosima država se ne može izbjeći, ali je važno koliko
je tko i o komu ovisan. Zna se da su svi medjusobno ovisni i zna se da se ne
smije biti previše ovisan, ne samo u jednom pravcu, mora se taj proces
medjuovisnosti dislocirati, ti odnosi medjuovisnosti se moraju pametno
konstruirati.
Egoizam
Sada je aktualna riječ – egoizam. Politika, a poglavito vanjska
politika mora biti usmjerena brizi o državi koju predstavlja. Misliti o sebi.
To je konstruktivni egoizam, koji ne mora značiti odsustvo solidarnosti.
Solidarnost da, briga za sebe uvijek mora biti glavni motiv.
Misliti da se nekim darovima, nekim odustajanjem od vlastitih interesa
može kupiti neka dobrohotnost, se uvijek pokazuje krivom prosudbom. Država koja
ne misli u prvom redu na svoje interese, doživi stanoviti, veći ili manji,
diskretan ili manje diskretan prezir u svijetu. Ne može se cijeniti državu koja
najmanje misli na svoje interese. Naravno, pitanje je jesu li ti interesi
legitimni, kakvi su i dokle oni idu.
Kolektivna sigurnost
Ravnoteža snaga je jedan uzorak medjudržavnih odnosa. Ravnoteža snaga
nije trajna, ona nije lijek protiv svega, ali u vrijeme kada sistem kolektivne
sigurnosti ne funkcionira, ravnoteža snaga nije nešto u što treba suviše
vjerovati, ali se bar nešto i bar za neko vrijeme može odvijati pozitivnije i
blaže. O tome treba razmišljati, a politika mora stalno motriti kakva ravnoteža
snaga u svijetu postoji, jer je ona u stalnoj mijeni.
Ravnoteža snaga se uvijek nastoji narušiti, i ona se, prije ili
kasnije, ruši, ali je kratkoročno gledano, izlaz iz teže situacije. Suradnja
medju državama uvijek mora postojati. Najprije s najbližima, a onda i sve šire
i sve osmišljenije.
Suradnja
Vanjska politika mora težiti lojalnoj suradnji, pod uvjetom da je
suradnja ravnopravna. Nasuprot tome, izolacionizam je danas jedna nemoguća
opcija, a za malu državu je apsolutno neopstojna.
Unutarnja i vanjska politika
Sve naznačene vrijednosti iz područja strategije i pragmatične politike
su potpune kada su u medjuovisnosti s odgovarajućim vrijednostima unutarnje
politike iz koje se radjaju uvjeti za kreaciju vanjske politike.
Ni najbolja vanjska politika ne spašava od propasti ako je unutarnja
politika katastrofalna. To su povezane politike, dva vida jedne politike. Svi
veliki državnici su jednako skrbili za unutarnju politiku kao i za vanjsku, i
ne može biti veliki državnik koji se „specijalizira“ samo za „jednu stranu“
poltike. To je vrlo složena i teška zadaća za jednu novu državu, za suvereni
subjekt koji stvara elemente za nastajuću tradiciju. Treba znati da se kroz
unutarnju politiku može znatno štetiti vanjskoj politici. A to sve uvrštava
pitanje ljudskih prava i prava nacionalnih manjina u državi. Ljudska prava su
važno područje i mora se biti stalno u inicijativi usavršavanja procesa u tom
području života.
Takodjer treba skrbiti o stupnju informiranosti pučanstva. Ako se želi
imati potporu stanovništva, onda to stanovništvo države mora biti što
kvalitetnije informirano.
Kada su počeli demokratski procesi u suvremenom svijetu, kada su države
krenule putovima demokratskih ustroja, vanjska politika i diplomatska služba su
se najsporije kretale na trasi širine informiranosti javnosti.
Informiranost je bila svojevrsni “rezervat“ stare, prethodne
„apsolutističke klase“ koja je držala da se informiranost treba „ograničeno
razvijati“ tj. da se koješta treba znati, ali ne i preširoko u javnosti. Zbog
uvriježenih običaja „ograničene informiranosti“ novi demokratski procesi su
teško prodirali u područje kvalitete informiranosti. Široki slojevi su bili
naviknuti brinuti samo za sebe i svoje svakodnevne potrebe i interese, pa im je
dugo bila važnija segmentirana unutarnja politika od svega ostaloga što tvori
ustroj političkoga profila zemlje. Taj dizbalans se mora u suvremenosti, u
afirmaciji moderne demokratske iskustvenosti, efikasno premostiti.
Suvremena država, poglavito mlada u dinamičnom razvitku, mora
izbjegavati prekide u odnosima, od prekida diplomatskih odnosa do prekida
pregovora bilo koje vrste, sve se to mora izbjegavati.
Prekide treba prepuštati drugome, izbjegavati ih, ne smije se
prekidati, što znači da se ne smije nikada služiti ultimatumom, štaviše ni
ultimativne riječi se ne smiju rabiti u diplomatskoj komunikaciji.
Personalna politika
Koliko god jedna politika može biti dobra, nju uvijek izvodi čovjek, pa
je vrlo značajno tko su osobe, koja svojstva imaju, koliko znaju, kakvoga su
temperamenta i mentaliteta.
Izbor osoba za područje vanjskih poslova, a to znači i strategije,
taktike, obrane, svih ustrojnih snaga koje tvore okvir obrane zemlje, može biti
presudno važan za dinamiku i kakvoću razvitka.
Da bi se u tim okvirima odvijala kreativna unutarnja i vanjska politika
i osiguravao dignitet zemlji, u društvu država svijeta, presudne su vrijednosti
izabranih osoba u obnašanju dužnosti svih vitalnih područja. Za personalnu
politiku mora biti odgovorna osoba, mora biti neki gremij, netko tko može
kompetentno reći „krivica je na tvojoj strani“ i stoga snosi posljedice za sve
što je „iznevjereno očekivanje“ u cjelovitosti programa i sadržaja rada.
Time će se jamačno sustavno morati baviti mlade države u suvremenosti
da bi se uspješnije kretale u smjerovima života medjunarodne zajednice, u kojoj
su još postojeća dvostruka mjerila za vrednovanje pojava, pa što je jednima
dopušteno, drugima nije.
Male države u suvremenom svijetu moraju biti pametnije, promišljenije,
opreznije u svakom aspektu svoje djelatnosti, da bi mogle imati uvjete napretka
i kvalitetnog života u koordinatama suvremenih odnosa u zajedinci država.
U tek spoznatom spektru koji pripada modelu društvenoga ustroja i
njegova očekivanog standarda, te razine u svakom od naznačenih područja
društvenog života, pitanje osobnosti spremne za uspješnu i utjecajnu
komunikaciju, je dobilo još jednu važnu dimenziju.
U promatranju procesa, etapa i kakvoće svake do njih, u ime dometa
nastalih iz parametara suvremene komunikologijsko-komunikacijske normiranosti,
kao jamstva uzlaznosti i kvalitativno uspješnoga kretanja čovjeka kao
temeljnoga subjekta u komunikaciji, a osobito društvenih grupa i društva u
cjelini, na području javne komunikacije i njezina odjeka u svijesti, zaključak
vodi posvemašnoj afirmaciji potrebe da se u području komunikologijskih
potencijala, permanentno usavršavanje izabere kao osobni, individualni i
društveni svjetonazor, u ime kvalitete života u svakom njegovom obliku i
smjerova kojima se društvo, svojim razvojnim programima, kreće.
( ulomci predavanja akademika
Vladimira Iblera, održnog na Tribini u KIC-u, ožujka, 1993.)