O politici i diplomaciji

Akademik Vladimir Ibler,

Oštroumnost, pronicavost, dar zapažanja, sposobost prilagodbe -

temeljna svojstva osoba koje smjeraju radu u diplomaciji i politici ….

Diplomacija je, poput apliciranog managementa,u procesu propagiranja odredjene razvojne strategije u životu države, koja u suvremenosti mora razviti kapital najboljih vrijednosti iz najuspješnijih razdoblja naroda koji suvremenu državu tvori i razvija.

U kreiranju uvjeta za razvitak novonastalih država, malih i srednjih veličina, imperativno se treba ostvariti sinteza najboljih organizacijskih modela koji jamče harmonično i pouzdano kretanje u najvitalnijim područjima života.

Dakako,organizacijski modeli suvremenih država mogu postati optimalnim faktorom života, oslonjenim na značajke mentaliteta naroda, sveukupnog sastava pučanstva države.

Ovakav pretpostavljeni slog i razvojni put suvremene države ističe i primjenu iskustava suvremene antropologije, a poglavito u pragmatičnom pristupu, suvremene antropološke komunikologije.

Postoje stanovite značajke koje su novonastalim državama potrebne da bi se u širem društvu država suvremenoga svijeta uspješno našle s jasnim samosvojnim profilom, te zajedničkim iskustvom prepoznale konstante kojih se država treba držati da bi uspješno njegovala svoj identitet i kvalitativno unapredjivala oblike i vrste suradnje u svakom Danas, u korist svega što očekuje od svojega i svjetskog Sutra.

To su konstante uspješnosti njihova kretanja i razvitka, a budući su vrijedne kao uzor mnogim državama koje stvaraju svoj autohtoni put, perspektivu i identitet u društvu suvremene medjunarodne zajednice, zavrijedjuju podrobniju pozornost.

U strategiji, u pragmatičnoj politici svake države moraju postojati neke konstante, neki stavovi koji su gotovo nepromjenljivi, ili su teže promjenljivi.

Ima autora koji tvrde da je vanjska politika neke države stanoviti odgovor na tudje korake, tudje akcije i stavove, pa u tom slučaju ne može biti riječi o konstanti, jer sve ovisi o tome što druge države rade, a prema čemu se treba aktualno odrediti, postaviti, adekvatno reagirati, zauzimati stavove, od izazova do izazova.

Većina teoretika drži značajnim afirmirati konstante u koordinatama ustroja i razvitka države, poglavito ako je riječ o mladim novonastalim državama u turbulento doba XXI. stoljeća.

 Miroljubivost

 Prva konstanta, i to apsolutno prva, bez konkurencije, je miroljubivost.

Kada se kaže“politika miroljubivosti“ treba razumjeti i specifičnost značenja te važne sintagme.

Miroljubivost je riječ koja se vrlo često rabi, koja je često i devalvirana, depricirana, u svakom se dokumentu može naći, gotovo da pripada uvriježenoj diplomatskoj retorici.

Mnogi se skrivaju iza te sintagme, i oni koji su miroljubivi i oni koji to nisu.

Dakle, ne treba se zaustavljati na tom etičkom i moralnom aspektu miroljubivosti koji je odredjen i temeljnim medjunarodnim dokumentima (Povelja OUN), a i na brojnim drugim mjestima je repetiran, već neovisno o moralu, karakteru vodstva, etici, miroljubivost je konstanta koja nema alternativu.

Uspješna politika mora biti miroljubiva. To se može reći i za druge vanjske politike, ali je razlika u tome da, kada neka velika sila ide putem nemiroljubive politike, nemiroljubivosti, i napokon strada, ona se može brzo oporaviti zahvaljujući svojim ukupnim potencijalima, od prostornih do ljudskih, zahvaljujući svojoj tradiciji, utjecaju, snazi, može se brzo vratiti u svoje društvo velikih država, bez obzira na“grijehe“ koje je počinila.

Povijest je u tom smislu nepravedna jer od malih država traži ono što ne traži od velikih. Zato male države moraju biti pametnije od velikih, mogle one to ili ne, to se od njih traži, očekuje, zahtijeva.

Politika popuštanja

Druga konstanta je odustajanje od politike prevelikog popuštanja. Politika koja se sastoji od pretjeranog popuštanja, adaptiranja uvjetima, odgadjanja, politika je koja samo povećava opasnosti. Negdje se mora stati u popuštanju. Tko to ne radi ne ogriješuje se o miroljubivost. Mora se biti miroljubiv i otkloniti politiku pretjeranog popuštanja. Te dvije konstante se ne pobijaju.

Vojska

Treća konstanta je da država mora imati vojsku. I to nema alternativu. Male države imaju svoju neugodnu i tešku prošlost, a često i sadašnjost, pa vojska mora postojati.

Pitanje je kakva vojska? Nakon rata je potrebno vojsku ustrojavati u duhu mirnodopskih, suvremenih vojnih modela. To je pitanje vojnih stručnjaka, stratega i taktičara, koji će kreirati vojsku bez značajki agresivnosti. Vojska koja će biti obranbena snaga države u svim njenim razvojnim koordinatama, koja će je afirmirati kao miroljubivu zemlju, koja nikada neće prijeći u „agresivni čin“. Dakle, miroljubivost i kvalitetna spremnost na obranu.

Savezi i razne formacije

Od konstanti suptilnijega i složenijeg značenja, treba spomenuti saveze i razne formacije.

Česta i različito tumačena riječ u vanjskoj politici je - neovisnost, kao što je česta i – medjuovisnost. Svi žele biti neovisni, a istodobno su svi i u medjuovisnosti. Bila bi iluzija misliti da postoje doista neovisne države, a poglavito kada su one male i srednje. Mnogi tumači saveza su skloni saveze proglašavati „agresivnim formacijama“ u odnosima medju državama. Iskustva ukazuju da se u saveze i druge formacije treba ulaziti, ako se već to mora, krajnjim oprezom, nakon vrlo obuhvatne analize, zrelim pristupom, a nikako brzopleto.

Medjuovisnost u odnosima država se ne može izbjeći, ali je važno koliko je tko i o komu ovisan. Zna se da su svi medjusobno ovisni i zna se da se ne smije biti previše ovisan, ne samo u jednom pravcu, mora se taj proces medjuovisnosti dislocirati, ti odnosi medjuovisnosti se moraju pametno konstruirati.

Egoizam

Sada je aktualna riječ – egoizam. Politika, a poglavito vanjska politika mora biti usmjerena brizi o državi koju predstavlja. Misliti o sebi. To je konstruktivni egoizam, koji ne mora značiti odsustvo solidarnosti. Solidarnost da, briga za sebe uvijek mora biti glavni motiv.

Misliti da se nekim darovima, nekim odustajanjem od vlastitih interesa može kupiti neka dobrohotnost, se uvijek pokazuje krivom prosudbom. Država koja ne misli u prvom redu na svoje interese, doživi stanoviti, veći ili manji, diskretan ili manje diskretan prezir u svijetu. Ne može se cijeniti državu koja najmanje misli na svoje interese. Naravno, pitanje je jesu li ti interesi legitimni, kakvi su i dokle oni idu.

Kolektivna sigurnost

Ravnoteža snaga je jedan uzorak medjudržavnih odnosa. Ravnoteža snaga nije trajna, ona nije lijek protiv svega, ali u vrijeme kada sistem kolektivne sigurnosti ne funkcionira, ravnoteža snaga nije nešto u što treba suviše vjerovati, ali se bar nešto i bar za neko vrijeme može odvijati pozitivnije i blaže. O tome treba razmišljati, a politika mora stalno motriti kakva ravnoteža snaga u svijetu postoji, jer je ona u stalnoj mijeni.

Ravnoteža snaga se uvijek nastoji narušiti, i ona se, prije ili kasnije, ruši, ali je kratkoročno gledano, izlaz iz teže situacije. Suradnja medju državama uvijek mora postojati. Najprije s najbližima, a onda i sve šire i sve osmišljenije.

Suradnja

Vanjska politika mora težiti lojalnoj suradnji, pod uvjetom da je suradnja ravnopravna. Nasuprot tome, izolacionizam je danas jedna nemoguća opcija, a za malu državu je apsolutno neopstojna.

 Unutarnja i vanjska politika

Sve naznačene vrijednosti iz područja strategije i pragmatične politike su potpune kada su u medjuovisnosti s odgovarajućim vrijednostima unutarnje politike iz koje se radjaju uvjeti za kreaciju vanjske politike.

Ni najbolja vanjska politika ne spašava od propasti ako je unutarnja politika katastrofalna. To su povezane politike, dva vida jedne politike. Svi veliki državnici su jednako skrbili za unutarnju politiku kao i za vanjsku, i ne može biti veliki državnik koji se „specijalizira“ samo za „jednu stranu“ poltike. To je vrlo složena i teška zadaća za jednu novu državu, za suvereni subjekt koji stvara elemente za nastajuću tradiciju. Treba znati da se kroz unutarnju politiku može znatno štetiti vanjskoj politici. A to sve uvrštava pitanje ljudskih prava i prava nacionalnih manjina u državi. Ljudska prava su važno područje i mora se biti stalno u inicijativi usavršavanja procesa u tom području života.

Takodjer treba skrbiti o stupnju informiranosti pučanstva. Ako se želi imati potporu stanovništva, onda to stanovništvo države mora biti što kvalitetnije informirano.

Kada su počeli demokratski procesi u suvremenom svijetu, kada su države krenule putovima demokratskih ustroja, vanjska politika i diplomatska služba su se najsporije kretale na trasi širine informiranosti javnosti.

Informiranost je bila svojevrsni “rezervat“ stare, prethodne „apsolutističke klase“ koja je držala da se informiranost treba „ograničeno razvijati“ tj. da se koješta treba znati, ali ne i preširoko u javnosti. Zbog uvriježenih običaja „ograničene informiranosti“ novi demokratski procesi su teško prodirali u područje kvalitete informiranosti. Široki slojevi su bili naviknuti brinuti samo za sebe i svoje svakodnevne potrebe i interese, pa im je dugo bila važnija segmentirana unutarnja politika od svega ostaloga što tvori ustroj političkoga profila zemlje. Taj dizbalans se mora u suvremenosti, u afirmaciji moderne demokratske iskustvenosti, efikasno premostiti.

Suvremena država, poglavito mlada u dinamičnom razvitku, mora izbjegavati prekide u odnosima, od prekida diplomatskih odnosa do prekida pregovora bilo koje vrste, sve se to mora izbjegavati.

Prekide treba prepuštati drugome, izbjegavati ih, ne smije se prekidati, što znači da se ne smije nikada služiti ultimatumom, štaviše ni ultimativne riječi se ne smiju rabiti u diplomatskoj komunikaciji.

Personalna politika

Koliko god jedna politika može biti dobra, nju uvijek izvodi čovjek, pa je vrlo značajno tko su osobe, koja svojstva imaju, koliko znaju, kakvoga su temperamenta i mentaliteta.

Izbor osoba za područje vanjskih poslova, a to znači i strategije, taktike, obrane, svih ustrojnih snaga koje tvore okvir obrane zemlje, može biti presudno važan za dinamiku i kakvoću razvitka.

Da bi se u tim okvirima odvijala kreativna unutarnja i vanjska politika i osiguravao dignitet zemlji, u društvu država svijeta, presudne su vrijednosti izabranih osoba u obnašanju dužnosti svih vitalnih područja. Za personalnu politiku mora biti odgovorna osoba, mora biti neki gremij, netko tko može kompetentno reći „krivica je na tvojoj strani“ i stoga snosi posljedice za sve što je „iznevjereno očekivanje“ u cjelovitosti programa i sadržaja rada.

Time će se jamačno sustavno morati baviti mlade države u suvremenosti da bi se uspješnije kretale u smjerovima života medjunarodne zajednice, u kojoj su još postojeća dvostruka mjerila za vrednovanje pojava, pa što je jednima dopušteno, drugima nije.

Male države u suvremenom svijetu moraju biti pametnije, promišljenije, opreznije u svakom aspektu svoje djelatnosti, da bi mogle imati uvjete napretka i kvalitetnog života u koordinatama suvremenih odnosa u zajedinci država.

U tek spoznatom spektru koji pripada modelu društvenoga ustroja i njegova očekivanog standarda, te razine u svakom od naznačenih područja društvenog života, pitanje osobnosti spremne za uspješnu i utjecajnu komunikaciju, je dobilo još jednu važnu dimenziju.

U promatranju procesa, etapa i kakvoće svake do njih, u ime dometa nastalih iz parametara suvremene komunikologijsko-komunikacijske normiranosti, kao jamstva uzlaznosti i kvalitativno uspješnoga kretanja čovjeka kao temeljnoga subjekta u komunikaciji, a osobito društvenih grupa i društva u cjelini, na području javne komunikacije i njezina odjeka u svijesti, zaključak vodi posvemašnoj afirmaciji potrebe da se u području komunikologijskih potencijala, permanentno usavršavanje izabere kao osobni, individualni i društveni svjetonazor, u ime kvalitete života u svakom njegovom obliku i smjerova kojima se društvo, svojim razvojnim programima, kreće.

( ulomci predavanja akademika Vladimira Iblera, održnog na Tribini u KIC-u, ožujka, 1993.)

Osobine za uspjehe u diplomaciji i politici

Dr. Ivo Andrić, O diplomaciji

Čini mi se da u diplomatskoj službi svih zemalja ima,više nego i u jednoj drugoj,“promašenih ljudi“ koji su „pogriješili vrata“, pa sada nitko ne može da ih izvede,a oni ne umiju naći izlaz i vratiti se.

U drugim strukama takav „zalutali“ čovjek ostaje neprimijećen,pjeva u zboru,ne pomaže ali i ne kvari,pa se njegov glas i njegov sluh i ne mogu procijeniti,

U diplomatskoj službi prilike prisile većinu ljudi  da moraju,prije ili kasnije,istupiti samostalno i pokazati kakvi su i što umiju.

Nisam pročitao mnogo od onoga što je pisano o diplomatskom pozivu, ali sve što sam pročitao izgledalo mi je površno i nedovoljno.

I ja bih bio u velikoj neprilici kada bih morao dati odredjenu definiciju i bitne značajke toga poziva. Samo na negativan način mogao bih kazati nešto o njemu.

I samo na temelju iskustva.

Ne samo da diplomacija nije za svakoga, nego se slobodno može reći da je mali broj ljudi koji doista imaju dara i zvanja za taj posao. Naravno, mnogo je teže reći kakvi su ili kakvi bi trebali biti ti ljudi. No, pokušajmo !

To su ljudi dobre ali jednostavne pameti, ljudi jednosložne i ograničene osjetljivosti i hladna srca, ali ne i lišeni srca i bez svake osjetljivosti; sposobni za pretvaranje, ali ne zatvoreni i tajanstveni, još manje podli, snažni ali ne grubi; brzi i odlučni, ali ne prijeki i brzopleti; stvarni, trezveni, ali ne i suhi i dosadni. Oni trebaju znati dosta, ali na tom što znaju ne smiju se vidjeti „tragovi učenja i pedanterije“, a svojim znanjem trabaju ugodno iznenaditi, pa možda i zadiviti, onoga s kim govore, ali da ga nikada ne zbune, ne uvrijede i ne postide svojim znanjem.

Isto je i s njihovom hrabrošću. Trebaju je imati, sigurnu, dobru, ali je iskazivati samo u nuždi, a nositi je kao što se nosi oružje, za koje se zna da ga imate, ali ga ne pokazujete. Moraju imati i mašte, ali s mjerom, tek da uspiju sagledati stvari iz više kutova i značenja, u svim njihovim  mogućnostima s neposrednim posljedicama.  Sve što je više od toga, opasno je i za njih same, a štetno za službu koju obnašaju.

Tko da utvrdi i pobroji sve što moraju imati oni koji se hoće posvetiti toj službi?

Treba biti mnogostruk i jednostavan. Ne biti osoban, ali biti prirodno ponosit, pa i gord ponekad, ne prezirati sitnice (to nikako i ni u čemu!) ali umjeti se zadržati na „medji“ sitničavosti i pedanterije; biti savjestan u svemu, ali bez pretjerane revnosti...

Cijeniti trenutak i uvijek se njime koristiti, ali znati prepustiti vremenu i njegovu utjecaju neke pojave...

Imati mnoga i raznovrsna zanimanja za ljude, stvari, umjetnosti, igre, razonodu, zabavu, ali se ne prepustiti strasti i prisnosti, u kojoj čovjek posve zaboravlja sebe sama..

Biti malo čovjek, ali nikada ne biti nečovjek! Biti spreman na sve i sposoban za sve, ali ne biti „bezdušnik“ ..

To znači: živjeti stalno na „dva plana“, na osobnom, očovječenom, i na službenom, smanjene osjetljivosti, ali nikada ničim ne pokazati, i nikome, na kojem ste planu u nekom odredjenom trenutku.

Ili, najbolje: ni sam ne biti posve svjestan toga, što je i najbolji znak da će sve biti kako se i očekuje od vas...

Ukratko: treba biti čovjek osobite vrste, a nimalo ne sličiti na to, već uvijek i u svakoj zgodi imati izgled obična, prosječna čovjeka.

Stotinu sposobnosti treba imati, ali strogo i na stotinu načina doziranih.

Uopće, za tu vrstu ljudi bi se moglo reći da je njihova sposobnost  u dobrom i pravilnom omjeru različitih osobina, nego u vrijednosti svake pojedine od tih osobina.

Svaka pojedina osobina treba biti prosječna, a sve zajdeno, kao cjelina, tvoriti natprosječnu ukupnu značajku osobnosti.

Jedno je nedvojbeno: tko nema bar neke od spomenutih osobina ili bar u temelju svojega temperamenta, karaktera i odgoja, a tko nije sposoban da ih tijekom rada razvije i primijeni, bolje je da se kloni takve službe i djelatnosti.

A upravo ta služba ima svoje vanjske sjajne strane kojima privlači i zavarava ljude. Stoga je u toj službi, više nego i u jednoj drugoj, ljudi koji su „pogriješili vrata“,  pa ih nitko ne može izvesti van, a oni sami ne umiju naći izlaz i vratiti se...

To je velika nevolja i za službu i za takve ljude osobno.

Tko ne uspije u toj službi, postaje vremenom smiješna i žalosna figura, u poslu za koji nije,  a kojega se ne može osloboditi....pa sliči „olupini“ koja dugo pluta, a to truje život, podriva dušu, stvara nesretnike osobite vrste.

Ima u toj službi, uspjelih, poluuspjelih i neuspješnih...A svi vrve i kreću se u neprestanoj natjecateljskoj maniri, u trci za najmanjim priznanjem, za uspjehom,  u strahu od profesionalne nedaće, zavisti i zla slučaja koji uvijek vreba.

Jer, u toj službi, koja djeluje strogo i ukroćeno, nema ničega stalnog i pouzdanog, nego se čovjek kreće „kao kroz maglu“ u kojoj svjetlo koje povremeno prosijava, više čovjeka zbunjuje, nego što pomaže da se snadje....

1.

Dr. Ivo Andrić,

O diplomaciji

Čini mi se da u diplomatskoj službi svih zemalja ima,više nego i u jednoj drugoj,“promašenih ljudi“ koji su „pogriješili vrata“, pa sada nitko ne može da ih izvede,a oni ne umiju naći izlaz i vratiti se.

U drugim strukama takav „zalutali“ čovjek ostaje neprimijećen,pjeva u zboru,ne pomaže ali i ne kvari,pa se njegov glas i njegov sluh i ne mogu procijeniti,

U diplomatskoj službi prilike prisile većinu ljudi  da moraju,prije ili kasnije,istupiti samostalno i pokazati kakvi su i što umiju.

Nisam pročitao mnogo od onoga što je pisano o diplomatskom pozivu, ali sve što sam pročitao izgledalo mi je površno i nedovoljno.

I ja bih bio u velikoj neprilici kada bih morao dati odredjenu definiciju i bitne značajke toga poziva. Samo na negativan način mogao bih kazati nešto o njemu.

I samo na temelju iskustva.

Ne samo da diplomacija nije za svakoga, nego se slobodno može reći da je mali broj ljudi koji doista imaju dara i zvanja za taj posao. Naravno, mnogo je teže reći kakvi su ili kakvi bi trebali biti ti ljudi. No, pokušajmo !

To su ljudi dobre ali jednostavne pameti, ljudi jednosložne i ograničene osjetljivosti i hladna srca, ali ne i lišeni srca i bez svake osjetljivosti; sposobni za pretvaranje, ali ne zatvoreni i tajanstveni, još manje podli, snažni ali ne grubi; brzi i odlučni, ali ne prijeki i brzopleti; stvarni, trezveni, ali ne i suhi i dosadni. Oni trebaju znati dosta, ali na tom što znaju ne smiju se vidjeti „tragovi učenja i pedanterije“, a svojim znanjem trabaju ugodno iznenaditi, pa možda i zadiviti, onoga s kim govore, ali da ga nikada ne zbune, ne uvrijede i ne postide svojim znanjem.

Isto je i s njihovom hrabrošću. Trebaju je imati, sigurnu, dobru, ali je iskazivati samo u nuždi, a nositi je kao što se nosi oružje, za koje se zna da ga imate, ali ga ne pokazujete. Moraju imati i mašte, ali s mjerom, tek da uspiju sagledati stvari iz više kutova i značenja, u svim njihovim  mogućnostima s neposrednim posljedicama.  Sve što je više od toga, opasno je i za njih same, a štetno za službu koju obnašaju.

Tko da utvrdi i pobroji sve što moraju imati oni koji se hoće posvetiti toj službi?

Treba biti mnogostruk i jednostavan. Ne biti osoban, ali biti prirodno ponosit, pa i gord ponekad, ne prezirati sitnice (to nikako i ni u čemu!) ali umjeti se zadržati na „medji“ sitničavosti i pedanterije; biti savjestan u svemu, ali bez pretjerane revnosti...

Cijeniti trenutak i uvijek se njime koristiti, ali znati prepustiti vremenu i njegovu utjecaju neke pojave...

Imati mnoga i raznovrsna zanimanja za ljude, stvari, umjetnosti, igre, razonodu, zabavu, ali se ne prepustiti strasti i prisnosti, u kojoj čovjek posve zaboravlja sebe sama..

Biti malo čovjek, ali nikada ne biti nečovjek! Biti spreman na sve i sposoban za sve, ali ne biti „bezdušnik“ ..

To znači: živjeti stalno na „dva plana“, na osobnom, očovječenom, i na službenom, smanjene osjetljivosti, ali nikada ničim ne pokazati, i nikome, na kojem ste planu u nekom odredjenom trenutku.

Ili, najbolje: ni sam ne biti posve svjestan toga, što je i najbolji znak da će sve biti kako se i očekuje od vas...

Ukratko: treba biti čovjek osobite vrste, a nimalo ne sličiti na to, već uvijek i u svakoj zgodi imati izgled obična, prosječna čovjeka.

Stotinu sposobnosti treba imati, ali strogo i na stotinu načina doziranih.

Uopće, za tu vrstu ljudi bi se moglo reći da je njihova sposobnost  u dobrom i pravilnom omjeru različitih osobina, nego u vrijednosti svake pojedine od tih osobina.

Svaka pojedina osobina treba biti prosječna, a sve zajdeno, kao cjelina, tvoriti natprosječnu ukupnu značajku osobnosti.

Jedno je nedvojbeno: tko nema bar neke od spomenutih osobina ili bar u temelju svojega temperamenta, karaktera i odgoja, a tko nije sposoban da ih tijekom rada razvije i primijeni, bolje je da se kloni takve službe i djelatnosti.

A upravo ta služba ima svoje vanjske sjajne strane kojima privlači i zavarava ljude. Stoga je u toj službi, više nego i u jednoj drugoj, ljudi koji su „pogriješili vrata“,  pa ih nitko ne može izvesti van, a oni sami ne umiju naći izlaz i vratiti se...

To je velika nevolja i za službu i za takve ljude osobno.

Tko ne uspije u toj službi, postaje vremenom smiješna i žalosna figura, u poslu za koji nije,  a kojega se ne može osloboditi....pa sliči „olupini“ koja dugo pluta, a to truje život, podriva dušu, stvara nesretnike osobite vrste.

Ima u toj službi, uspjelih, poluuspjelih i neuspješnih...A svi vrve i kreću se u neprestanoj natjecateljskoj maniri, u trci za najmanjim priznanjem, za uspjehom,  u strahu od profesionalne nedaće, zavisti i zla slučaja koji uvijek vreba.

Jer, u toj službi, koja djeluje strogo i ukroćeno, nema ničega stalnog i pouzdanog, nego se čovjek kreće „kao kroz maglu“ u kojoj svjetlo koje povremeno prosijava, više čovjeka zbunjuje, nego što pomaže da se snadje....

2.

Akademik Vladimir Ibler,

Oštroumnost, pronicavost, dar zapažanja, sposobost prilagodbe -

temeljna svojstva osoba koje smjeraju radu u diplomaciji i politici ….

Diplomacija je, poput apliciranog managementa,u procesu propagiranja odredjene razvojne strategije u životu države, koja u suvremenosti mora razviti kapital najboljih vrijednosti iz najuspješnijih razdoblja naroda koji suvremenu državu tvori i razvija.

 U kreiranju uvjeta za razvitak novonastalih država, malih i srednjih veličina, imperativno se treba ostvariti sinteza najboljih organizacijskih modela koji jamče harmonično i pouzdano kretanje u najvitalnijim područjima života.

Dakako,organizacijski modeli suvremenih država mogu postati optimalnim faktorom života, oslonjenim na značajke mentaliteta naroda, sveukupnog sastava pučanstva države.

Ovakav pretpostavljeni slog i razvojni put suvremene države ističe i primjenu iskustava suvremene antropologije, a poglavito u pragmatičnom pristupu, suvremene antropološke komunikologije.

Postoje stanovite značajke koje su novonastalim državama potrebne da bi se u širem društvu država suvremenoga svijeta uspješno našle s jasnim samosvojnim profilom, te zajedničkim iskustvom prepoznale konstante kojih se država treba držati da bi uspješno njegovala svoj identitet i kvalitativno unapredjivala oblike i vrste suradnje u svakom Danas, u korist svega što očekuje od svojega i svjetskog Sutra.

To su konstante uspješnosti njihova kretanja i razvitka, a budući su vrijedne kao uzor mnogim državama koje stvaraju svoj autohtoni put, perspektivu i identitet u društvu suvremene medjunarodne zajednice, zavrijedjuju podrobniju pozornost.

U strategiji, u pragmatičnoj politici svake države moraju postojati neke konstante, neki stavovi koji su gotovo nepromjenljivi, ili su teže promjenljivi.

 Ima autora koji tvrde da je vanjska politika neke države stanoviti odgovor na tudje korake, tudje akcije i stavove, pa u tom slučaju ne može biti riječi o konstanti, jer sve ovisi o tome što druge države rade, a prema čemu se treba aktualno odrediti, postaviti, adekvatno reagirati, zauzimati stavove, od izazova do izazova.

Većina teoretika drži značajnim afirmirati konstante u koordinatama ustroja i razvitka države, poglavito ako je riječ o mladim novonastalim državama u turbulento doba XXI. stoljeća.

 Miroljubivost

Prva konstanta, i to apsolutno prva, bez konkurencije, je miroljubivost.

Kada se kaže“politika miroljubivosti“ treba razumjeti i specifičnost značenja te važne sintagme.

Miroljubivost je riječ koja se vrlo često rabi, koja je često i devalvirana, depricirana, u svakom se dokumentu može naći, gotovo da pripada uvriježenoj diplomatskoj retorici.

Mnogi se skrivaju iza te sintagme, i oni koji su miroljubivi i oni koji to nisu.

Dakle, ne treba se zaustavljati na tom etičkom i moralnom aspektu miroljubivosti koji je odredjen i temeljnim medjunarodnim dokumentima (Povelja OUN), a i na brojnim drugim mjestima je repetiran, već neovisno o moralu, karakteru vodstva, etici, miroljubivost je konstanta koja nema alternativu.

Uspješna politika mora biti miroljubiva. To se može reći i za druge vanjske politike, ali je razlika u tome da, kada neka velika sila ide putem nemiroljubive politike, nemiroljubivosti, i napokon strada, ona se može brzo oporaviti zahvaljujući svojim ukupnim potencijalima, od prostornih do ljudskih, zahvaljujući svojoj tradiciji, utjecaju, snazi, može se brzo vratiti u svoje društvo velikih država, bez obzira na“grijehe“ koje je počinila.

Povijest je u tom smislu nepravedna jer od malih država traži ono što ne traži od velikih. Zato male države moraju biti pametnije od velikih, mogle one to ili ne, to se od njih traži, očekuje, zahtijeva.

Politika popuštanja

Druga konstanta je odustajanje od politike prevelikog popuštanja. Politika koja se sastoji od pretjeranog popuštanja, adaptiranja uvjetima, odgadjanja, politika je koja samo povećava opasnosti. Negdje se mora stati u popuštanju. Tko to ne radi ne ogriješuje se o miroljubivost. Mora se biti miroljubiv i otkloniti politiku pretjeranog popuštanja. Te dvije konstante se ne pobijaju.

Vojska

Treća konstanta je da država mora imati vojsku. I to nema alternativu. Male države imaju svoju neugodnu i tešku prošlost, a često i sadašnjost, pa vojska mora postojati.

Pitanje je kakva vojska? Nakon rata je potrebno vojsku ustrojavati u duhu mirnodopskih, suvremenih vojnih modela. To je pitanje vojnih stručnjaka, stratega i taktičara, koji će kreirati vojsku bez značajki agresivnosti. Vojska koja će biti obranbena snaga države u svim njenim razvojnim koordinatama, koja će je afirmirati kao miroljubivu zemlju, koja nikada neće prijeći u „agresivni čin“. Dakle, miroljubivost i kvalitetna spremnost na obranu.

Savezi i razne formacije

Od konstanti suptilnijega i složenijeg značenja, treba spomenuti saveze i razne formacije.

Česta i različito tumačena riječ u vanjskoj politici je - neovisnost, kao što je česta i – medjuovisnost. Svi žele biti neovisni, a istodobno su svi i u medjuovisnosti. Bila bi iluzija misliti da postoje doista neovisne države, a poglavito kada su one male i srednje. Mnogi tumači saveza su skloni saveze proglašavati „agresivnim formacijama“ u odnosima medju državama. Iskustva ukazuju da se u saveze i druge formacije treba ulaziti, ako se već to mora, krajnjim oprezom, nakon vrlo obuhvatne analize, zrelim pristupom, a nikako brzopleto.

Medjuovisnost u odnosima država se ne može izbjeći, ali je važno koliko je tko i o komu ovisan. Zna se da su svi medjusobno ovisni i zna se da se ne smije biti previše ovisan, ne samo u jednom pravcu, mora se taj proces medjuovisnosti dislocirati, ti odnosi medjuovisnosti se moraju pametno konstruirati.

Egoizam

Sada je aktualna riječ – egoizam. Politika, a poglavito vanjska politika mora biti usmjerena brizi o državi koju predstavlja. Misliti o sebi. To je konstruktivni egoizam, koji ne mora značiti odsustvo solidarnosti. Solidarnost da, briga za sebe uvijek mora biti glavni motiv.

Misliti da se nekim darovima, nekim odustajanjem od vlastitih interesa može kupiti neka dobrohotnost, se uvijek pokazuje krivom prosudbom. Država koja ne misli u prvom redu na svoje interese, doživi stanoviti, veći ili manji, diskretan ili manje diskretan prezir u svijetu. Ne može se cijeniti državu koja najmanje misli na svoje interese. Naravno, pitanje je jesu li ti interesi legitimni, kakvi su i dokle oni idu.

Kolektivna sigurnost

Ravnoteža snaga je jedan uzorak medjudržavnih odnosa. Ravnoteža snaga nije trajna, ona nije lijek protiv svega, ali u vrijeme kada sistem kolektivne sigurnosti ne funkcionira, ravnoteža snaga nije nešto u što treba suviše vjerovati, ali se bar nešto i bar za neko vrijeme može odvijati pozitivnije i blaže. O tome treba razmišljati, a politika mora stalno motriti kakva ravnoteža snaga u svijetu postoji, jer je ona u stalnoj mijeni.

Ravnoteža snaga se uvijek nastoji narušiti, i ona se, prije ili kasnije, ruši, ali je kratkoročno gledano, izlaz iz teže situacije. Suradnja medju državama uvijek mora postojati. Najprije s najbližima, a onda i sve šire i sve osmišljenije.

Suradnja

Vanjska politika mora težiti lojalnoj suradnji, pod uvjetom da je suradnja ravnopravna. Nasuprot tome, izolacionizam je danas jedna nemoguća opcija, a za malu državu je apsolutno neopstojna.

Unutarnja i vanjska politika

Sve naznačene vrijednosti iz područja strategije i pragmatične politike su potpune kada su u medjuovisnosti s odgovarajućim vrijednostima unutarnje politike iz koje se radjaju uvjeti za kreaciju vanjske politike.

Ni najbolja vanjska politika ne spašava od propasti ako je unutarnja politika katastrofalna. To su povezane politike, dva vida jedne politike. Svi veliki državnici su jednako skrbili za unutarnju politiku kao i za vanjsku, i ne može biti veliki državnik koji se „specijalizira“ samo za „jednu stranu“ poltike. To je vrlo složena i teška zadaća za jednu novu državu, za suvereni subjekt koji stvara elemente za nastajuću tradiciju. Treba znati da se kroz unutarnju politiku može znatno štetiti vanjskoj politici. A to sve uvrštava pitanje ljudskih prava i prava nacionalnih manjina u državi. Ljudska prava su važno područje i mora se biti stalno u inicijativi usavršavanja procesa u tom području života.

Takodjer treba skrbiti o stupnju informiranosti pučanstva. Ako se želi imati potporu stanovništva, onda to stanovništvo države mora biti što kvalitetnije informirano.

Kada su počeli demokratski procesi u suvremenom svijetu, kada su države krenule putovima demokratskih ustroja, vanjska politika i diplomatska služba su se najsporije kretale na trasi širine informiranosti javnosti.

Informiranost je bila svojevrsni “rezervat“ stare, prethodne „apsolutističke klase“ koja je držala da se informiranost treba „ograničeno razvijati“ tj. da se koješta treba znati, ali ne i preširoko u javnosti. Zbog uvriježenih običaja „ograničene informiranosti“ novi demokratski procesi su teško prodirali u područje kvalitete informiranosti. Široki slojevi su bili naviknuti brinuti samo za sebe i svoje svakodnevne potrebe i interese, pa im je dugo bila važnija segmentirana unutarnja politika od svega ostaloga što tvori ustroj političkoga profila zemlje. Taj dizbalans se mora u suvremenosti, u afirmaciji moderne demokratske iskustvenosti, efikasno premostiti.

Suvremena država, poglavito mlada u dinamičnom razvitku, mora izbjegavati prekide u odnosima, od prekida diplomatskih odnosa do prekida pregovora bilo koje vrste, sve se to mora izbjegavati.

Prekide treba prepuštati drugome, izbjegavati ih, ne smije se prekidati, što znači da se ne smije nikada služiti ultimatumom, štaviše ni ultimativne riječi se ne smiju rabiti u diplomatskoj komunikaciji.

Personalna politika

Koliko god jedna politika može biti dobra, nju uvijek izvodi čovjek, pa je vrlo značajno tko su osobe, koja svojstva imaju, koliko znaju, kakvoga su temperamenta i mentaliteta.

Izbor osoba za područje vanjskih poslova, a to znači i strategije, taktike, obrane, svih ustrojnih snaga koje tvore okvir obrane zemlje, može biti presudno važan za dinamiku i kakvoću razvitka.

Da bi se u tim okvirima odvijala kreativna unutarnja i vanjska politika i osiguravao dignitet zemlji, u društvu država svijeta, presudne su vrijednosti izabranih osoba u obnašanju dužnosti svih vitalnih područja. Za personalnu politiku mora biti odgovorna osoba, mora biti neki gremij, netko tko može kompetentno reći „krivica je na tvojoj strani“ i stoga snosi posljedice za sve što je „iznevjereno očekivanje“ u cjelovitosti programa i sadržaja rada.

Time će se jamačno sustavno morati baviti mlade države u suvremenosti da bi se uspješnije kretale u smjerovima života medjunarodne zajednice, u kojoj su još postojeća dvostruka mjerila za vrednovanje pojava, pa što je jednima dopušteno, drugima nije.

Male države u suvremenom svijetu moraju biti pametnije, promišljenije, opreznije u svakom aspektu svoje djelatnosti, da bi mogle imati uvjete napretka i kvalitetnog života u koordinatama suvremenih odnosa u zajedinci država.

U tek spoznatom spektru koji pripada modelu društvenoga ustroja i njegova očekivanog standarda, te razine u svakom od naznačenih područja društvenog života, pitanje osobnosti spremne za uspješnu i utjecajnu komunikaciju, je dobilo još jednu važnu dimenziju.

U promatranju procesa, etapa i kakvoće svake do njih, u ime dometa nastalih iz parametara suvremene komunikologijsko-komunikacijske normiranosti, kao jamstva uzlaznosti i kvalitativno uspješnoga kretanja čovjeka kao temeljnoga subjekta u komunikaciji, a osobito društvenih grupa i društva u cjelini, na području javne komunikacije i njezina odjeka u svijesti, zaključak vodi posvemašnoj afirmaciji potrebe da se u području komunikologijskih potencijala, permanentno usavršavanje izabere kao osobni, individualni i društveni svjetonazor, u ime kvalitete života u svakom njegovom obliku i smjerova kojima se društvo, svojim razvojnim programima, kreće.

 ( ulomci predavanja akademika Vladimira Iblera, održnog na Tribini u KIC-u, ožujka, 1993.)