O POLITIČKIM
STRANKAMA
njigom Podjela
Zapada: Prostorna država i otvoreno društvo, objavljenom potkraj 2012.
godine, pokušao sam ocrtati dugotrajan civilizacijski postupak, kojim je od
Renesanse do naših dana stvaran sadašnji svjetski, globalni sustav. Taj poredak
je pred našim očima u samo dvadeset godina pokazao sve značajke društvenog
propadanja. Političari i ekonomisti, koji su do jučer hvalili uspostavljeni
poredak i nijekali mogućnost pojave kriza i depresija u njemu, proglasili su
sadašnju posvemašnju svjetsku neizvjesnost recesijom i krizom, iako je riječ o
brzom propadanju gospodarstava, ljudi, obitelji, naroda i država. Riječ je ipak
o propadanju, koje sam u knjizi pripisao svjetovnoj religiji liberalizma, koja
(1) zagovara posvemašnju slobodu svih fizičkih i pravnih osoba nauštrb i na
zator ljudskog zajedništva, te (2) promiče antropologiju, po kojoj je čovjek
samo roba ili sredstvo na tržištima rada, kapitala, distribucije i proizvodnje.
Neposredan uzrok sadašnjem svjetskom zastoju je potpuna segregacija kapitala od
rada, u kojoj kapital služi sam sebi, a rad oskudijeva u kapitalu.
Budući da se propadanje nastavlja, da se
neizvjesnost života cijele ljudske vrste povećava, a da stanje u Hrvatskoj
pruža sve znake zaustavljanja gospodarstva, rasapa društva, propadanja naroda i
uništavanja naše obnovljene države, nastojao sam nizom eseja prikazati pojedina
goruća pitanja ili nevolje, koje taru Hrvate. U eseju o Znanju, poimanju i prosuđivanju upozorio sam na nedostatak znanja i
razumijevanja, koji bi pomogli donošenju prosudbi, koje bi mogle voditi
oporavku naroda i spasu države. U eseju Izbavljenje
od svjetskog zastoja naglasio sam, da se svijet može ponovo pomaknuti
obnovom nacionalnog zajedništva, uspostavom nacionalnog
internacionalizma i repatrijacijom svjetskog slobodnog kapitala u okrilje
naroda i rada.
U eseju Treći
ljudi Hrvati upozorio sam na vrijednost prokušane hrvatske političke misli,
koja je sad zapuštena, ali koja bi svojom obnovom pomogla Hrvatima i mogla
pomoći svijetu. U eseju O objavi
nastojao sam pokazati, da bi Katolička crkva mogla pomoći izbavljenju Hrvata i
ostalih naroda svijeta od trajnih nevolja, ako počne promicati Isusovu
antropologiju, po kojoj se čovjek kao vrsta može vratiti kulturnoj evoluciji te
se od robe, sredstva ili od roba svojem tijelu pretvoriti u čovjeka uma i duha.
a slaganje ovog eseja navelo me je
srozavanje hrvatskog stranačkog parlamentarnog sustava i propadanje posljednjih
hrvatskih političkih stranaka te obezvrjeđenje u očima naših običnih ljudi i
birača hrvatske politike i hrvatskih političara. Ljudi se pitaju čemu služe
političke stranke i političari. Ljudi se snebivaju nad jalovošću rada ili
neradom političara; nad njihovim nebrigom za stanje ljudi i naroda; nad
njihovim nerazumijevanjem stanja u kojem su se našli narod i ljudi, ali i
politika i političari; nad odgovorima političara na vapaj ljudi i na glas
naroda; te posebice nad samozadovoljstvom i vladajućih i oporbenih političara.
U nas su političke stranke već propale, ali
propadaju i stranke u ostalim zemljama. Zašto su političke stranke propale,
primjerice u Italiji? Zašto nijedna dosad jaka stranka ne može u zemljama poput
Britanije i Njemačke sastaviti postojanu jednostranačku vladu? Zašto u zemljama
parlamentarne liberalne demokracije poput Belgije ili Slovenije nema de facto vlade? Kako se moglo dogoditi
to, da vodeće zemlje EU u „komisijskom udaru“ nametnu Grčkoj i Italiji vlade i
premijere. Zašto političke stranke proizvode i na vlast dovode uistinu
nesposobne, neodgovorne, jadne osobe ili čak duševno bolesne ljude?
U Hrvatskoj su godinama neuki politolozi,
analitičari, novinari i oporbeni političari prigovarali Franji Tuđmanu i
političarima HDZ-a da svoj pokret ne pretvaraju u stranku. Sad HDZ više nije ni
pokret ni stranka. Koja je uloga i koje su političke mogućnosti pokreta, a koja
je uloga i koje su mogućnosti stranke? Smije li se pokret pretvoriti u stranku,
kad obavi svoje poslanje? Hrvatska politička prošlost pokazuje da je pravaški
pokret Ante Starčevića nastavio život u svijetu ideja i poslije svoje političke
smrti, koja je nastupila njegovim pretvaranjem u stranku. Starčevićeva
državotvorna ideja se dvaput
utjelovila u hrvatsku državu, u jednu koja je propala 1945. godine, u drugu
koja još traje, ali koja se utapa u Europsku Uniju, koja je i sama dotrajala.
Kako političke ideje, društvene ideologije,
političke stranke i narodni pokreti ovise jedni o drugima? Kako može djelovati
Europski parlament, ako u njemu de facto
nema (europskih) stranaka, jer su stranke još uvijek nacionalne političke ustanove?
Hoće li primjeri de iure ili de facto jednostranačkih političkih
poredaka, kakvi postoje u Kini i Rusiji, navesti druge zemlje da se prime
„parlamentarnog“ jednostranačja? Hoće li političko višestranačje moći izbaviti
nametnute ili izazvane nove demokracije poput Iraka, Libije ili Egipta iz
političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne zbrke?
Po čemu se međusobno razlučuju stranke, koje
naizmjence vladaju u zemljama poput Hrvatske, Britanije, Njemačke, Srbije ili
Slovenije? Po čemu ih narod, građani ili birači razlučuju? Hoće li i kad će
narodi odbaciti predstavničku ili posredničku demokraciju i posegnuti za
izravnom demokracijom putem referenduma ili plebiscita? Može li uvođenje
obveznog i obvezujućeg referenduma kao načina narodnog odlučivanja navesti
preostale umiruće hrvatske političke stranke da se počnu baviti narodnom
politikom?
Hoće li i kad će pogoršanje stanja hrvatskog
naroda i hrvatske države, koje se sad čini nezaustavljivim, navesti narod da
novim političkim pokretom obavi eutanaziju svih preživjelih političkih
stranaka? Kako će se voditi hrvatska politika, ako hrvatske političke stranke
uginu same od sebe?
Vjerujem, da će
skrivena hrvatska politička misao u sadašnjem pregibnom i presudnom vremenu na
sve pravo i na vrijeme odgovoriti.