O POZITIVNOJ PSIHOLOGIJI
Prije nego se upustim u pravu raspravu o pozitivnoj psihologiji, valja mi prikazati mali historijat o mojim prvim susretima sa onim što se zove psihologijski nauk.
U osnovnoj, a kasnije i u srednjoj školi hrvatski jezik i književnost i gramatika su mi bili omiljeni predmet-svetinja.
Najzanimljivije iz tog predmeta mi je bila lektira, a poglavito psihološka analiza književnih likova.
I to su začetci mojih prvih psiholoških saznanja.
U srednjoj školi me zadesila reforma školstva, pa iako sam završila nešto nalik na klasičnu gimnaziju, nažalost nismo imali nastavni predmet psihologiju.
Prvi put sam se srela sa udžbenikom iz psihologije na paralelnom studiju žurnalistike, i to sa Zvonarevićevom „Socijalnom psihologijom“.
Iščitavajući je s velikim zanimanjem, ipak ništa nisam saznala posebno nova. Sve mi je bilo, odnekud jako poznato!
Ruku na srce, nakon srednje škole, studij psihologije nije dolazio u obzir. Naime, onako mlada i uznosita, ha, ha, smatrala sam se „rođenim psihologom“.
Kako sam kao mlada studentica bila veoma upućena na knjigu, u svakodnevnom življenju bijah prilično nepraktična, a i neoprezna, ali me uvijek spašavalo što sam dobro psihološki procjenjivala ljude oko sebe.
Na početku mog radnog vijeka u splitskog gradskoj knjižnici, jedna bibliotekarka, upravo pred mirovinu , rekla mi je dvije rečenice koje su mi se urezale u pamćenje: „Ti si ta koju svi vole.“ i „Dobar si psiholog.“
Također mi je rekla jednu zgodnu spoznaju nekog narkomana, koji je nažalost, kasnije izvršio suicid.
Kad mu je netko jednom rekao da se razočarao u stanovitu osobu za koju je mislio da ju je dobro upoznao, on je odvratio:“Loša postavka. Radi se o tome da si je pogrješno procijenio!“
Kasnije, dobivši stalno radno mjesto u kaštelanskoj knjižnici, rado sam iščitavala tu literaturu pozitivne psihologije, nazivanu često i „self-help“ štivom tzv. „samopomoći“.
Svakako bih trebala navesti najvažnijeg autora koji je započeo sa knjigama pozitivnog mišljenja a to je blagopokojni protestantski pastor, N.V.Peale.
Njagova kultna knjižica „Moć pozitivnog mišljenja“ na ovom portalu ima najviše ogleda od svih mojih recenzija koje ispisah u zadnjih pet godina!
Jako nepravedno se proziva tog velikog kršćanskog mislioca pretečom „New-age-a“. Smatram da se o njemu može govoriti zapravo kao pretečom ekumene, i kao takav se napajao na Svetom Pismu, propovjedajući Evanđelje i citirajući često Bibliju. Sprovodio je na svoj originalan, prosvjetiteljski način,evangelizaciju.
Nepretenciozna knjižica blagopokojne psihologinje Russianoff „Kada ću biti konačno sretna“, u nekim katoličkim glasilima se navodi u kontekstu trivijalne, jeftine i nekvalitetne psihološke literature.
To je pogrješno, jer u toj moćnoj knjižici je ingeniozno obrađena analiza pojma tjeskobe koji mnogi znanstvenici smatraju „kugom dvadesetog stoljeća“.
Neki ljudi, neupućeni i s apriornim predrasudama i ne pročitavši knjigu prethodno, etiketiraju je sasvim proizvoljno i nutemeljeno.
Dvoje hrvatskih najpopularnijih autora pozitivne psihologije su svakako uvažena gđa Krizmanić i gospodin Šimleša.
Ja ću se na njih osvrnuti, ali kritički, pa ću to ukratko argumentirati.
Tako gđa Krizmanić u jednoj svojoj knjizi tvrdi kako homoseksualnost nije bolest. Ja nikako nisam homofob. Niti vjerski fanatik, ali kao praktična katolkinja, mogu navesti kako se u Novom zavjetu taj čin naziva „protunaravnim bludom.“
Papa Franjo, o toj naveliko razvikanoj temi, samo kaže mirno:“Tko smo mi da sudimo?!“
Homoseksualnost nije nikako prirodna pojava. Ona je, bili mi znanstvenici, laici, vjernici ili ateisti, u svojoj biti devijacija, nastranost odnosno poremećaj. Odstupanje od normalnoga, uobičajenoga.
U SAD-u je do 1973. imala status duševne bolesti. To je znanstvena činjenica. Dalje nemam namjeru „razglabati“ kako ne bih bila shvaćena kao zlonamjerna.
Što se tiče, pak, gospodina Šimleše, njegov pristup vjeri i ulozi Crkve kroz povijest kako piše u jednoj knjizi je površan i plitak, a čovjek je ipak navršio četrdeset godina starosti i slovi za intelektualca!
Oboje autora su jako uspješni u svom pisanju, a ja sam svjesna da, naravno, moramo biti tolerantni; nismo svi u istim godinama, nemamo ni isto iskustvo, zrelost, obrazovanje, pa, ovdje ističem, niti identičan svjetonazor.
Kako bi se došlo do sveopćih, univerzalnih istina, osoba baš mora proći „sito i rešeto“.
Moja prva recenzija na „Collegiumu Hegešić“ jest jedna izvanredna knjižica-„Doba apsurdnosti“.
Već sam nebrojeno puta izrekla i napisala kako je ovo 21.stoljeće nazvano „dobom melankonije“, a poremećaj depresije dostiže zabrinjavajuće razmjere.
Ma, tko nije prošao neku životnu depresiju do svoje pedesete?!
Zašto to demonizirati ili mistificirati?
Baš u knjižici „doba apsurdnosti“ kaže se kako je „nasmiješeni depresivac“ simbol novog vremena.
Međutim , kada depresija traje godinama, moje mišljenje je da to onda postaje način života, pogled na svijet, generalno, odraz stanja duha, drugim riječima, prava bolest karaktera!
Sadašnje vrijeme jest „Božje vrijeme“ i trebali bismo biti realisti, a depresivci se teško suočavaju sa stvarnošći i ne mire se s njom. Ne vole ako nije po njihovu. Takvo je moje promišljanje o depresivnim osobama.
Pročitala sam u nekoj knjizi kako je jedna žena oboljela od depresije, pa se izlječila, pa onda oboljela od karcinoma, pa se uspješno oporavila i tada opet podlegla depresiji i počinila samoubojstvo!
Ugledni splitski psihijatar mi jednom reče kako se ne treba stalno opirati lošim stanjima; nekad im se treba i prepustiti pa ih proživjeti. Pa, ne možemo biti stalno dobro. Kako bismo znali što je sreća ako povremeno i privremeno nismo tužni? Kako bismo uživali u jelu, ako nikad nismo osjetili glad, ili, u konačnici, kako bismo uživali u zdravlju, a da nikad nismo bili bolesni?!
Sve je u nama. Kaže se da svaka bolest počinje od bolesne volje- u nama je i dobrota i zloća, ružno i lijepo, pakao i raj, zdravlje i bolest.
Danas se jako puno priča o adrenalinu i stalno se iščekuje neka euforija, a od tih stanja niškoristi; samo „klopaju“ zdravu, svetu energiju, koju valjda moramo malo sačuvati i za svakodnevnicu.
Moja prijateljica, vjeroučiteljica kaže, kako Bog da izvanrednu snagu u izvanrednim prilikama, ali važno je umjeti uljepšati, obično, svakodnevno življenje.
Evo, ovu priču pomalo privodim kraju.
Univerzalnog recepta za sretno življenje nema. Čovjek je društveno biće, kako kažu stari filozofi- „društvena životinja“. Ne možemo biti sami („ili smo bogovi ili zvijeri“- kaže antička), a na koncu života bit ćemo prepoznati i zapamćeni po tome koliko smo učinili za druge!