OBEĆALA JE DA ĆE MI MAHATI S NEBA…

Vlado je ušao u prostoriju u kojoj se trebao održati kolegij.Prvo što je primjetio bilo je stablo benđamina.Raširio je svoje grane, a Vladi se učinilo, kao da ga grli i tapše po leđima.Koliko god se puta susretao s novom sredinom i ljudina, svejedno je bio uzbuđen. Kad je  bio predstavljen kolegama, nikom nije zapamtio ime, a kamoli funkciju.Zapamtio je samo  zelene oči, koje su mu se blagonaklono smiješile.

Posao koji ga je dočekao na stolu,oneraspoložio bi i najvećeg radoholičara.Iz hodnika se čuo žamor i veseli smijeh žena i hrpa mu se odmah učini manjom.Dok je promatrao hrpu, koja ga je čekala,začuo je kucanje.U sobu je lagano njišući bokovima ušla žena.Smeo se pri ponovnom susretu s zelenim očima i zaboravio  je pozvati da uđe.Ušla je sa širokim osmijehom i jednostavno rekla:“Ja sam Mila, sigurno mi niste zapamtili ime, navratila sam da Vam zaželim dobrodošlicu, a i donijela sam Vam čarobnjaka,“ govorila je pokazući na nježno narandžasti  cvijet u tegli.Vlado nesigurno klimne i rukom pokaže na stolicu ispred stola.Ona odloži čarobnjaka na stol i sjedne na rub stolice.Neko vrijeme ju je nesigurno promatrao tražeći riječi, a onda odmahnuo i sjeo.Tek je tada osvijestio prisutnost zelenih očiju.

„Hvala, hvala, zbilja će mi trebati  da sve ovo rasčistim,“čuo se kako govori i osjetio kako mu crvenilo udara u lice, pokazujući njegov izbrazdan ten.

“Čekajte, čekajte, a zašto čarobnjak?“

“Zato što mi je jutros prodavač rekao da to je moj čarobnjak..., a ja ga pitala zašto čarobnjak?On je stidljivo ponovio; eto tako, čarobnjak!“

„Svejedno ne razumijem,“ispričavao se i dalje crveneći se.

„Možete mi dati neke predmete, pa koliko ću stići, pomoći ću Vam,“kaže ona, smiješeći se.

„Zbilja, o pa hvala, to mi mnogo znači!“odvažno će Vlado, pružajući joj nekoliko košuljica iz kojih su počeli ispadati spisi.U isti mah se sagnuše i počnu ih skupljati smijući se.Osmijeh mu se zaledio,kad se ponovno susreo s zelenim očima.Bile su toliko blizu, da se uplašio  prostranstva u koje je bio pozvan.

Odlazeći kući, vidjela je svjetlo u njegovoj sobi i pomislila kako bi bilo dobro da mu odnese kavu,ali ju prijateljica pozove i ona produži s njom, pričajući o pripremama za proslavu jubilarne godišnjice firme.

„Majko, nema kalodonta,“začuje kako sin viče iz kupaone.“A nema ni jogurta,“nezadovoljno  je vratima hladnjaka treskala kćerka.

„I što sad?Da nije smak svijeta!  Sutra kupite, ne mogu o svemu brinuti.Niste više mali ni nemoćni,hvala Bogu!“odgovari Mila dižući rolete.

„Sutra ću doći kasnije, moram po nalaze, a poslije ću se naći s Evom.Sami ručajte.“

„Dobro majko, dobro,“ nježno ju je grlio  sin, a ona ga  smiješeći se, odmjeravala i razmišljala kako je poprimio obrise muškaraca kakovog je oduvijek željela uz sebe.Nježnog,snažnog i zgodnog muškarca.U stvarnost ju je vratila kćerka  oslonjena na vrata. Dureći se  glasno je upitala:“A što ću ja sad jesti?“

„Pa uzmi nešto, snađi se!“

“Ali, kad nema jogurta!“ ustrajavala je gnjavećim glasom.

„Mogu ti na brzinu ispeći palačinke, ha što kažeš?“

Kćerka se bez riječi naglo okrenula, mrgodeći se i tresnula joj vrata u lice.Mila je ostala stajati s zaleđenim osmijehom na licu.

Kad je sutradan izlazila iz ureda, susrela se s Vladom.

„Žurite?A ja Vas mislio pozvati na piće.“progunđa Vlado.

„Sorry, ne mogu danas, imam neke obaveze, vidimo se, a da jeste li našli predmete, koje sam obradila, stavila sam ih na stol, jer Vas nije bilo!“u žurbi, preko ramena, dovikne mu Mila.

„Zahvaljujem, to je još jedno piće!“nasmije se Vlado i pokaže niz bijelih sitnih zubiju,a Mila pomisli  da je ljepota u detaljima.

„Vrijedi!“odgovori Mila, a on ju isprati pogledom.

„Ha kolega, zgodna je , vidim da ste to i Vi primijetili, brzo zapažate,ha, ha,“potapše ga u prolazu komercijalist Petar.

„Tu sam!Uuu!“Mila je začula Evu za stolom uz živicu. .Bacila se u stolicu,brišući lice i otpuhujući.Dan je bio  sparan i kao da su magličaste strelice,udarale po svemu, što se kreće.

Eva ju je gledala:“No što je bilo, jesu li dobri?“

„Ma, vraga su dobri!Šalju me na daljnje pretrage, “ojađeno je procijedila Mila.

„ Sve će biti dobro, ne brini, vidjet ćeš!“češkala  se nesigurno Eva.

„Znaš, ako sad nalazi ne budu dobri, nisam spremna na novu operaciju. Samo da mi kćerka maturira…bila bih mirnija.“zabrinuto će Mila.

„Nego jesi li odlučila, što ćeš obući za dan firme?“mijenja temu Eva.

„Mislila sam obući sivi kostim, a navečer samo ispod sakoa obući crnu haljinu. Sutra s kćerkom idem tražiti maturalnu haljinu, pa ću i sebi nešto kupiti.Pitanje je da li ću slaviti iduće godine…“

„Pa što je tebi, kako ne bi slavila!Glavu gore,nemoj da ti  nalaz pokvari proslavu,“smirivala ju je Eva.

„Ma slušaj me , jesi li ikad bila u neizvjesnosti za ishod neke operacije ?Nisi, pa normalno je, da to ne razumiješ.Ne razmišljaš o tome da sutra možda nećeš moći ustati, ni otvoriti prozor, da ćeš vapiti da odeš frizeru, da radiš stvari, koje danas prihvaćaš kao nešto normalno i obično, razmisli o tome i probaj se uživjeti u to.“

Eva se zamisli i kaže:“Da, da nikad o tome nisam razmišljala na taj način.“

„I zato sam  odlučila, počastiti se novom haljinom.“ tužno bez imalo žara,izgovorila je Mila.

Eva ju zagrli i dvije se žene počnu smijati, shvaćajući ograničenosti, koje nas mogu sustići svakog trenutka.

Svečana sjednica, zakazana je za deset sati.Sve je bilo u znaku velikih isčekivanja, dolazi gradonačelnik , da otvori gradilište za novi pogon.

„Na  svečanoj večeri,mjesto mi je sačuvao Vlado.Sjela sam zbunjeno se smiješeći.Nisam htjela vidjeti  posprdne poglede ni zaklonjena usta žena, koje su se došaptavale. Plesali smo zaneseno i otvoreno, kao da se oduvijek poznajemo.Nismo trebali usklađivati korake,noge su to same činile…Osjetila sam njegov drhtaj tijela i prepustila se, ne razmišljajući ni o čemu drugom.

Odvezli smo se k njemu.

Nisam znala da muškarac može biti tako nježan i pažljiv, samo sam se prepustila, čudeći se samoj sebi. Ljubio me je najnježnijim poljupcima, ma znaš onim, od kojih se čuperak na vrh glave uzdiže,a  ti ga nesvjesno popravljaš. Poljupci su se poput bujice slijevali niz moje tijelo, a ja sam ih osjećala sve do nožnih palčeva i dalje…Lebdjela sam u bestežinskom stanju, vjerujući da ću  tamo ostati.Kamoli sreće da sam tamo i ostala,  ne bih morala razmišljati o nalazima, koji su se malo-malo poput svjetlosnih efekata pojavljivali i nestajali, kvareći trenutke.Pitala sam se zašto sam ih doživljavala tek sad, kad sam se opustila, kad nisam više ništa očekivala, kad ništa  više nisam ni tražila? Od nikud pojavili su se novi vidici, kao da mi se rugaju, što ih nisam prije vidjela,“govorila nam je posve tiho, kao da se srami, a mi smo upijale svaku riječ, poput djece, otvorenih usta i očiju.

Svi su brujali o njima, a oni ih nisu čuli.Bili su u nekom svom svijetu tišine.

Kad je nazvala Evu, riječi su zastale:“Halo, halo, što se to događa s tim prokletim telefonom?“čula je Evu, a onda jedva izvukla glas:“S telefonom je sve u redu, ali sa mnom baš i nije, morat ću na operaciju.Ništa ne obećavaju, kad otvore, odlučit će što će izrezati, samo…“zastala je,a  Eva nestrpljivo upitala:“Što samo?Da ne misliš odustati?Ne pokušati, gore je nego pokušati i ne uspjeti, znaš legendarnu rečenicu moje majke, e pa što se još imaš dvoumiti?Starci sve bolje znaju od nas!“pokušala je njenu ogorčenost i jad razrijediti, Eva.

Eva i ja došle smo ju ispratiti, sve do bolničke sobe.Osjećale smo da je to najmanje što smo tada, za nju mogle učiniti.Tijelo mi je preplavila bol.Osjećala sam ju snažno u prsima,u trbuhu, a nisam jajuknula.Stiskala sam zube i brisala graške znoja s lica.

„Dođi da te zagrlim, ne brini, uz tebe smo!I to ćemo prebroditi zajedno,“tapšala ju je po leđima Eva, dok sam ja, kao i uvijek, stajala u pozadini i hrvala se sa suzama, koje ne smiju poteći.Kroz prozor , kao u magli, vidjela sam dvoje ljudi, koji se grle takvom snagom,da je izgledalo, kao da se bore.

Zagrljajem očaja iz kojeg je klijala nada.

Operacija je dobro prošla, liječnici su bili optimistični, ali ju je dočekala kemoterapija. Onda kad mislimo da smo savladali stepenicu,da je pobjeda u našim rukama,dočeka nas neka nova stepenica, o kojoj prije nismo ni razmišljali, koliko smo bili predani  osvajanju one, koja je iza nas.Prvi put sam osvijestila što nam život zapravo radi.

Kad sam pokucala na vrata, vireći i tražeći Milu, susrela sam se s Vladinim zabrinutim očima.Popravljao joj je jastuk, a ona je prigovarala, da joj je previsoko.Pozdravio me i brzo se ispričao da mora nekud,da bi nas ostavio same. Zahvalile su mu oči koje su ga ispraćale. Sjetila sam se njenih riječi da ništa ne uzimam,preozbiljno.Muškarci su hiroviti i sve što učine za ženu je dar, pa ga kao takvog treba u tišini prihvatiti.A njegov je dar bio posve neočekivan i iskren.Darovan u trenutku, kad joj je najviše trebao.Čudani su životni obrati.Možeš koliko god želiš željeti dati i dobiti ljubav, a da ti se želja ne ostvari.Jedostavno se zvijezde ne poklope.

Vratila se kući.Polako se oporavljala od operacije i  učila živjeti s činjenicom da se sve giba i mijenja.Osjetila sam koliko se oslonila na Vladu i bojala se za nju.Nešto čudno valjalo se njegovim očima.Širio je čudnu tjeskobu i svaki put, kad bih se s njim susrela, osjetila sam kako mi ju je poput velikog tereta gurnuo u ruke.Koji put je bilo toliko teško da bih posrnula.

Milin osmijeh sve  se više pretvarao u  osmijeh krivice. Nisam mogla odgonetnuti koga ona to krivi?Sebe, druge ili oboje…U očima bih joj preletjela sjena, kad bih je pogledala s suosjećanjem, kao da nije željela da ju žalim.Kao da je odbijala  te emocije, hvatajući Vladu za ruku .A znala je da su iskrene.Svejedno je pokazivala, kako joj on daje snagu i kako vjeruje da će s njime lakše stići do pobjede.

Terapije su bile zakazane za ponedjeljak.Kad sam navratila , prenerazila sam se, gledajući je onako žutu, kao da ima žuticu, s posudom pored sebe, u koju je povraćala.Vlado joj je brisao čelo i milovao je po leđima za koja se  zalijepila spavačica.Kroz glavu mi prostruji misao koliki bi muškarci pobjegli glavom bez obzira, a on je bio tu i osjetim krivicu.I meni ju je bilo teško gledati, kako se muči, a on joj je ulijevao nadu, da će se sve smiriti, popraviti, da će sve progurati zajedno.Nisam ga više gledala kao nekog mekušca, koji se zacrveni čim progovori, a izbrazdana koža,poput zaoranih slavonskih brazda se još jače istakne,već kao najvećeg muškarca,od svih koje poznajem. Muškarca s stavom.Sve mi se više sviđao, a ni njegova vanjština nije bila tako uočljiva, nije bila jača, od onog što je činio za Milu.

Davao joj se.

Voljela ga je posve tiho gotovo nečujno,u svojoj borbi za preživljavanje.Uvijek sam bila, ta koja nije gubila vjeru , ni onda kad su svi oko mene u nevjerici klimali,a sad sam se uvjeravala, kako je on veći vjernik.Držao se čvrsto, odoljevajući najjačim naletima bure.Željela sam ga zagrliti, stisnuti poput brata, velikog brata.Zavoljela sam ga na jedan posve neočekivan način.Svojom mladošću i snagom stvorio je štit našoj Mili.Bježao je iz firme,opravdavao izlaske svim mogućim lažima, da bi bio uz nju, da bi joj čitao ,dok su joj priključivali sve one cjevčice s  kemijom, koja je trebala ubiti zločeste stanice, a ne uništiti  one dobre, kako je to prejednostavno rekla jednom prilikom Mila.

„Sjećaš se, kako smo  okretale glavu od muškaraca kakav je bio Vlado, nimalo zgodan,nimalo privlačan, a ljudina,“rekla sam joj kad smo šetale parkom.

“Život nas spusti na zemlju,  da bi  bolje vidjele.Da bi dopustile da nam se približe i da nam pokažu ljepotu, koja  je,nepravedno gurnuta  u pozadinu i nije vidljiva na prvi pogled,“rekla je pokajnički, prisjećajući se svih onih naših mladenačkih nestašluka s dječacima, koji nam nisu bili zgodni.

Kako smo bile okrutne!

Odlazeći,hodala sam polako, gledajući u vrhove cipela, razmišljajući kako je bila nesretna što ne može upoznati, kako je ona govorila „nekog normalnog.“Nakon dugih razgovora uvijek bi došle do  jednog odgovora, da je malo onih koji su se spremni žrtvovati se za druge.I to nam iz pozicije zdravih, mladih žena ,nije bilo nimalo neobično.A onda sam joj ispričala, kako sam upoznala jednog šarmantnog čovjeka, koji se brinuo za teško bolesnu ženu i dvoje male djece.I kako se nije žalio!Prihvatio je to kao nešto obično, ne misleći na sebe.  Još se na svoj račun i šalio.A ona mi je kratko odgovorila:“Iznimka!Svako pravilo ima iznimke.Znaš, kad o tome razmišljam, rijetko koja žena ne bi učinila isto.Vidiš li koliko se razlikujemo?“

Mila se oporavljala, samo ju je kosa napustila.Tek sam sad vidjela, kako ima pravilno oblikovanu glavu.Lijepe crte lica i zelene oči isticale su se više nego prije, kad ih je kosa uokvirivala.Ni bolest  nije uništila njihovu ljepotu.Još je uvijek bila mlada, samo su joj oči dobile  dubinu i nisu više sjajile onim zdravim i sjajnim osmijehom . Bile su nekako čudno mirne,kao da očekuju posljednji udarac…Svaki put, kad bi se susrela s njom, gledala sam njene oči,a one bi mi odgovarale, koliko je teško.I nisam trebala ništa pitati, samo ju čvrsto zagrliti.

Obilazile smo frizerske salone, tražeći prikladnu periku, a ja ju stisnutog srca gledala kako se dobro zabavlja, šaleći se i smijući na vlastiti račun.Prihvatila sam to njeno stanje.Toliko smijeha…posve neprirodnog,koji je izvirao iz očaja, kao da smo se rugale bolesti,ne dajući joj za pravo.Da mi je netko rekao da ćemo se s tako ozbiljnim stanjem šaliti, ne bih mu vjerovala.Tek navečer kad sam došla kući i kad sam se susrela s ogledalom, vidjela sam prijevaru u očima.Pokušala sam se suočiti s njenim stanjem prihvaćajući ga kao svoje.Kad god sam pružila prst da se opečem na otvorenom plamenu  nesvjesno sam ustuknula, shvaćajući da ja ipak nisam na njenom mjestu i da ne mogu posve razumjeti što osjeća.Zato kad vam netko kaže da vas razumije, ne vjerujte, on vas  tješi i na svoj način  šalje u  iluziju … poduprtu spoznajom da on nije taj!Odatle taj optimizam.

Izabrale smo zgodnu, poludugu frizuru, boje njene kose.Nije stršala, a to je nešto što je u tom trenutku  trebala.Ne pokazivati se u svojoj ranjenosti!

 Počela joj je rasti njena kosa,oštra, gušća i divlja.Kao da nije njena.Na njoj do tada, ništa nije bilo divlje.Baš suprotno, svi su htjeli uživati u toplini njene putene pitomosti. Dobro se držala,ali nije dobro prihvatila kad su joj rekli da joj moraju odstraniti cijelu dojku.Plakala je danima, a onda ju je Vlado pokušao utješiti:“Ti si osoba, a ne komad mesa,gledaj na to tako.“

“Da, da ti ne razumiješ, što ženi znači taj dio tijela,mislim da bih lakše podnijela da mi odstrane bilo koji drugi dio tijela, ako već moraju!“

Dobila je pomagalo, izvana se ništa nije vidjelo,samo je njena unutrašnjost povrijeđeno kipjela.Mrzila je što su joj ubili  ženstvenost,njen najjači adut. Osjećala se kao da je lopov, kao da je nešto ukrala, a zapravo je bolest ukrala njoj.Mrzila je osjećati se zakinutom. Prilagodba makar je u prvi mah  ostavljala gorak okus u ustima,za nju je bila pitanje opstanka.Uvjeravala sam je da što je prije prihvati da  će lakše koračati.U jednom je trenutku posve potonula, i koliko god smo je svi mi , kojima je bilo stalo do nje, dizali ona je vrtoglavom brzinom padala i nikako da ju uhvatimo, da ju povučemo prema gore…Trajalo je , a ona nam je curila iz ruku.

Jedne subote, kad sam došla k njoj,navratila je i Eva.Kupile smo joj traper odijelo i htjele je obradovati, da konačno može svoju pozadinu ugurati u traperice, a da ne strši, kako se ona uvijek ljutila na sve, što na njoj strši.Lice joj je poprimilo djevojački izraz, kad je bez muke zakopčala traperice.Otišle smo u šetnju, prvu, nakon…Traperice su joj bile poticaj,a Eva i ja smo se pogledavale, shvaćajući, koliko je propala i kilograma izgubila.

„Sin mi se ženi, pa bih te molila, da mi kupiš neku haljinu…“rekla mi je potišteno.

„Kupit ćemo ju zajedno,“odgovorila sam u dahu.

„Morala bi biti što šira, da sakrije moj invaliditet,“odgovorila je snuždeno.

„Ma kakav invaliditet, pa ti nisi invalid!“pobunila sam se, poput starije sestre.

„O jesam, jesam, u kupaoni sam poskidala sva ogledala, ne mogu se gledati tako osakaćenom.“

„Ma daj, pa to se da zakamuflirati, sjećaš se kad smo kupovale periku?A i korektivna medicina napreduje, kad se oporaviš…“

„Da to mi nije izgledalo tako grozno,a i kosa mi je počela rasti, dakle bilo je nešto privremeno.Nije to bilo kao kad ti oduzmu obilježje žene, kad te unakaze, kad više ne znaš ni hodati, jer samo gledaš druge, da li to primjećuju.A i neugodno mi je pred Vladom,mlađi je  i ma koliko on pričao da mu to ne smeta, meni smeta.Sad osjećam i svoje preteško meso na bedrima, kao da je  otežalo, kao da iznutra gnjili i sve se češće pitam, osjeća li to i on?Često ga uhvatim kako gleda za mojom kćerkom.Ona je mlađa  toliko, koliko sam ja starija od  njega. Točno na pol puta.Učini mi se da je taj pogled bijeg ka mladosti ka životu, i tad nalazim opravdanje za njega, znajući da ja nisam na njegovom putu.“

“Mi žene ne razmišljamo na njihov način .“dodala sam, da bih je umirila.

Kupile smo tamno plavu haljinu, posutu sitnim štrasom na strani koja je bila prazna , da bi vizualno sakrili nedostatak.Kad je izašla iz kabine,osmijeh joj je bio od uha, do uha.Ništa nije odavalo da ta žena prolazi teško razdoblje.

Cijelu je noć plesala, a ja sam se bojala, da joj ne pozli.Svaki put kad sam je htjela upozoriti, zaustavljala sam se, bojeći se prekinuti  njenu sreću i veselje.Snagu koju je izvukla iz sebe te noći, nisam nikad mogla razumjeti.Divila sam se toj napaćenoj ženi, s kojom sam prolazila  njene padove i veselila se svim njenim ustajanjima.

Toliko je voljela život, a on joj se smješkajući  otimao.

Onda, kad je ponovno počela raditi, krenule su priče, kako je zgrabila mladog muškarca, kako mu krade dane, kako bi on trebao stvarati svoj život, obitelj.Kako svi znaju sve, čak i bolje od nas samih.Kako gledaju i vide samo jednu stranu medalje i kako vole suditi, kao da su oni toliko ispravni da se u njihovim životima ne bi našlo ništa, što bi mogli osuditi.

Na odmor je otišla sama.Nisam postavljala pitanja, koja sam čula u sebi . Svaki me je dan zvala.Pričala je o lijepom sunčanom danu, bubamari, koja joj je sletjela na ruku, leptirima, koji su joj jedno jutro priredili cijelu predstavu zavođenja.Ni  jednom riječju nije spominjala Vladu ni bolest.Shvatila sam da su te teme,na odmoru.Pustila sam je da priča o onom što želi.Tiho sam strahovala i drhturila, što će se s njom događati, ako on ode.Preplavio me je strah, koji možemo osjetiti samo za one, koje beskrajno volimo.

Vratila se u petak.Iznenadila sam se kad sam ju ugledala pred firmom.

„Pa kaj se nisi trebala vratiti u nedjelju?“upitam grleći je.Ona očiju punih suza, mašući rukama i skakućući, kao da je progutala prevrući zalogaj jedva progovori.

„Mogu li k tebi?“

„Pa naravno, da možeš,“odvratim kratko, gurajući je na drugu stranu.Kad smo  ulazile u stan, ona me uhvati za ruku i pokaže poruku na zaslonu mobitela.

„Ništa ne vidim  bez naočala pričekaj, lako tebi s lećama.“

„Ovo je trideset i treća Vladina poruka danas.“kaže ona tužno.

„Zbog čega poruke?“

„Reći ću ti,“jedva izgovori ona.

Nije mi rekla, a ja sam se trudila, da ne čujem pištanje mobitela i da ju ništa ne pitam.Nije spavala.Čula sam je kako se okreće, kako uzdiše, kako ustaje i gleda kroz prozor, kao da nekog očekuje.Jedva sam čekala da svane. Otišle smo  do tržnice koja je mirisala zrelim plodovima. Vidjela sam kako zastaje da bi udahnula,s osmijehom malog djeteta, kao da je upravo otkrila mirise života. Zaustavile smo  se kod cvijeća i ona kupi veliki buket bijelih ljuljana.Osjetila sam da je umorna,umorna od borbi, pa smo sjele u  vrt i naručile kave.

„Danas se Vlado ženi!“izgovorila je u dahu, suznih očiju, milujući bijeli cvijet.

Gledala sam ju u nevjerici, misleći da se šali.Nisam shvaćala tu rečenicu, kao ni onda, kad mi je rekla da ima rak.Sve mi se zamaglilo i pred očima mi se stvori Vladin lik, kako joj briše čelo, kako joj čita dok ju otrov ubija, a ona se otima da on ne vidi svu muku koja je guši, da ne vidi  patnje koje prolazi.A onda ga vidim u odjelu mladoženje, a nikako da ugledam mladu.Njeno mjesto je bilo zamagljeno, prazno.Nije postojala, bar ne u mojoj viziji.U ušima začujem Bethovenovu Devetu sinfoniju,a ona mi tutne mobitel i ja odlistam nekoliko poruka.Postane mi mučno i ja naglo ustanem, odlazeći u toalet.Kad sam se vratila, ona je i dalje primala poruke, koje su stizale, kao na traci.

„Isključi taj mobitel!“začujem  svoj oštar glas.Ona me pogleda, kao da me prvi put vidi, odmahne glavom, a ja je upitam:“Pa kako to  odjednom, samo tako?“

„Otac ga je teško školovao, našao mu je ženu i tražio da vrati dug!“tiho, kao da govori sebi, opravdavajućim glasom, odgovori.

„Kakav dug?“

„Pa dug, da mu nekako vrati , da dobije unučad, a on mu je rekao, ako nađe ženu, koja će ga htjeti, da će vratiti dug.“

„I našao je takvu koja je spremna rađati?“

„Vidiš da je!“

„I kad je taj sretni događaj?“

„Danas u pet.“

Polako smo se uputile kući, pješice, šećući uz potok. Vjetrić je šuškao kroz lišće vrba, čulo se struganje stopala po izbrazdanom puteljku .Šutjela sam .I ona je šutjela, gledajući u vodu, koja je žuboreći protjecala i odlazila u neka nova prostranstva, u neki novi život.Mila zamahne  buketom i baci ga u potok, gledajući, kako se raspao i kako svaki cvijet plovi svojim putem,kud ga voda odnosi…

Zadnju poruku poslao joj je tog dana, u petnaest do pet.A onda su poruke utihnule, kao da se stroj zaustavio, pokvario.

 Nema više…

Eva i ja posjećivale smo je svakodnevno, čak smo i raspored napravile ili se zvale, ako je nešto iskrsnulo,kad ne bi mogle otići do nje.Dani su bili sve kraći i svaki put kad bih otvorila vrata,u polutami sobe osvijetljene lampom, koju sam joj poklonila kad se useljavala u  stan ugledala sam sve sitniju i sitniju siluetu.Nije  spominjala Vladu, a ja sam po buketima, velikim buketima, znala da ih  on šalje.

A onda su se buketi počeli sušiti, a ona sve teže govoriti.Lovila je dah i zrake života.

 Nazvala je iz bolnice.Po noći joj je pozlilo, pa su je smjestili na odjel.Odjurila sam do nje.Mora na novu operaciju, metastaze su se proširile na pluća...

 Odmah.

Nada je plesala iznad njene glave, a zrake s njene plave  haljine viorile su se, svaki put, kad bi se u taktu okrenula.Makar je teško disala, oči su bile u nekom očekivanju, čuda.Htjela sam vjerovati u to njeno čudo.Svejedno sam svaki put, kad bih je pogledala, vidjela kako  se plesnim  korakom udaljuje.

Operacija je kratko trajala.

Eva i ja virile  smo u sobu intenzivne, kroz mali okrugli prozor, kao da je u podmornici. Prozor s kojeg smo  je vidjele, kako mirno leži, prikopčana na aparate,podsjetio me je na prozor njenog stana u koji se uselila nakon mnogo muke i neprospavanih noći, dokazujući da je samohrana majka, da nema druge nekretnine, da...Tada mi je rekla, ono što je znala.

“Znaš, sad kad sam konačno uselila, ili će biti rat ili ću se gadno razboljeti…“

Dogodilo se i jedno i drugo.

Iz sobe je u žurbi izlazila mlada sestra.Čula sam se:

“Boli li ju?“Ona  je  odmahnula glavom i rekla:“Dali smo joj epiduralnu.“

Za tri dana, premjestili su je na odjel.Oči su joj bile mutne,a sljepoočice žute.Tražila je da joj izvadimo ogledalce iz toaletne torbice.

„A…bolje je da me ne vidi takvu…“prostenjala je tiho,ispuštajući ogledalo, koje se otkotrljalo po nabranim plahtama  i razbilo o pod, dok joj je suza iz jednog oka, potekla  niz ispijeno lice, plavičaste boje.Ni suza nije imala dovoljno da  poteknu i iz oba oka.

Eva i ja razmijenile smo poglede.

„Čemu ti tajnoviti pogledi…sve mi je profesor rekao, otvorili me i zatvorili, previše toga je zahvaćeno.Ništa nisu mogli napraviti, znam da je kraj,“rekla je običnim glasom, kao da govori nešto najobičnije.

Zatečeno smo je gledale, pune tjeskobe, ne znajući što da joj odgovorimo.Ona je nastavila:

„Prvo  si u čudu. Zašto baš ti…Kad se suočiš da se to događa baš tebi ovdje i sada, počneš se suprostavljati, otimati i boriti, vjerujući da si dovoljno snažna da se othrvaš tom podmuklom neprijatelju, koji je baš tebe odabrao.Borba u kombinaciji loših nalaza i muke i boli te izmori, iscrpi sve tvoje nade, svu tvoju vjeru i onda se polako počneš miriti.Prijatelji, djeca i ljubav te dižu, a ti toneš i osjećaš njihovu pomoć, ma koliko ona snažna bila, poput vitaminske terapije.Sad mi ne preostaje ništa do oproštaja i odlaska.Nisam spremna, mislim da nikad neću to ni biti!“

Suton je polako ulazio u sobu, kad su joj došla djeca.Nas dvije smo se oprostile i izašle.Ne sjećam se kako sam pronašla vrata,ne sjećam se ni da li sam sama izašla ili me je Eva odvukla.Morala sam sjesti, jer me je dohvatila nesvjestica. Osjećala sam kako me zapljuskuje val vrućine, pa val hladnoće.Neke čudne hladnoće.Eva me močila vlažnim maramicama  i drmala, a ja sam pobjegla u nepoznata prostranstva.Cijeli  moj život vrtio se na traci.Htjela sam pobjeći od grubosti, a tamo su me čekali prizori sa mojim proživljenim mukama i grubostima…

Nesvjesno sam gledala ljude koji prolaze tupi, bez imalo osjećaja na licima, kao da se i njima upravo događa isto ono što i meni, samo što on još hodaju.

Kad sam se dovukla kući i legla na prvi ležaj, slike su se vrtjele same;kako tražimo periku, kako kupujemo haljinu za vjenčanje, kako idemo u šetnju u novim trapericama, kako pleše na svadbi, kako baca buket u potok i kako se cvijeće raspada iz buketa i kako svaki cvijet plovi sam…

Nisam prihvaćala ulogu žrtve,nisam mogla bespomoćno ležati… ustala sam i otišla k njoj.

Nije bila tužna.Samo je sve teže disala.

Dugo smo se gledale.Nije više bilo onog sjajnog, zelenog pogleda.Htjela sam ju zagrliti,a onda odustajala,bojeći se drhtaja, jecaja i krika.Osjetila sam da je iza stakla, makar je još bila tu.

Obećala mi je da će mi mahati s neba…I ja sam joj vjerovala.