OD SUMNJE DO VJERE U DRŽAVU
Za bolje uočavanje smisla ovog osvrta spomenut ću četiri neraspletljive mreže društvenog utjecaja, kojima se u svakoj političkoj zajednici zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe: državu ili politiku, gospodarstvo, sigurnost i sustav uvjerenja, koji je podloga sustava ljudskih vrijednosti. Za uviđanje moje pobude za izbor predmeta osvrta spomenut ću to, da je Zoran Milanović u izbornoj noći nakon pobjede naglasio potrebu te osobno i u ime pobjedničke koalicije pred narodom preuzeo obvezu „obnove povjerenja građana u politiku i političare“ – u državu. Ipak, ni nakon dane prisege ne treba očekivati obnovu povjerenja Hrvata u vlastitu državu, što je pokazalo prolijevanje svježeg mlijeka, u zemlji koja je na rubu gladi. Takav dojam ostavio je i moj razgovor sa slušateljima Radija Donja Stubica minulog Valentinova. Po prethodnom osvrtu se također vidjelo, da je Referendum otvorio pitanje hrvatske države. (Pogledati i esej „Izgradnja države“, www.konsenzus.com.)
Ako se „po jutru dan poznaje“, obnova povjerenja naroda u državu ne će početi prije novih izbora ili prije mogućeg postavljanja „guvernera“ EU na čelo buduće hrvatske „vlade spasa“. To ne bi bio europski presedan, jer je EU grčkom i talijanskom parlamentu već nametnula premijere umjesto dvojice vrsnih populista Papandreua i Berlusconija, a svaki nacionalni izbori unutar EU donose nove vlade. Ondje gdje se ne može čekati izbore, EU izravno nameće novog premijera.
Po društvenom, ljudskom i sigurnosnom, a ne samo po gospodarskom i političkom stanju, u Grčkoj više ne postoji država u smislu zaštite ljudi i naroda, prostora, rada i vrijednosti rada ili života. Bolnice, ambulante i druge ustanove Liječnika bez granica, koje su se dosad brinule samo za tuđince, koji bi promicali sustavu državne skrbi, sad se skrbe i za Grke, koji čine 30% posjetitelja ustanova, a do kraja 2012. bit će ih 50%. (Za porod u bolnici treba platiti oko €1.000, a tko ne može platiti ne dobije rodni list za dijete.) Liječnici bez granica, koji obično pomažu narodima u ratnom stanju, sad Grcima pružaju pomoć i u hrani. Nezaposleno je 50% mladeži (16-24). Novi izbori donijet će daljnje raspršenje političkih snaga, dok dosad matične stranke, PASOK i Nova Demokracija, imaju samo 11% odnosno 27% potpore u narodu. Političari razgovaraju samo iza zaključanih vrata. Domaće televizijske momčadi ne izlaze na ulice. Tuđe medijske ekipe su rijetke, jer ih Grci napadaju kao „Nijemce“, koji su omraženi kao i 1941. godine. (Grčka je policija nedavno među prosvjednicima suzavcem napala Mikisa Teodorakisa i Manolisa Glezosa, koji je 1941. skinuo s Akropole nacističku zastavu.) Grci su, kao i Hrvati, izgubili vjeru u državu kakva je ona sad.
Ako se misli na revolucije u arapskom predvorju Europe, naglo političko rasipanje EU i sadašnje gospodarsko i ljudsko propadanje Zapada, jasno je, da se nad cijeli Zapad nadvilo sigurnosno pitanje. Zapad više nije gospodar svijeta, nego se našao u političkom, gospodarskom i sigurnosno okruženju svijeta, kojime je dosad vladao. Sad Zapad ne zna vladati ni sam sobom.
Nerješavani gospodarski problemi prerastaju u političke, politički u ljudske, a ljudski u sigurnosne. Zapad potresaju velika nesigurnost i nepredvidljivost daljnjeg tijeka događaja. Države ne rješavaju gospodarske nevolje, jer su za to onesposobljene prepuštanjem svojih ovlasti kapitalu i tržištu. Narode se žrtvuje na oltarima kapitala i tržišta. Države previše čine za kapital, a narodima navaljuju nove terete, koje im ne pomažu nositi, što je pokazalo i hrvatski skandal s otkupom mlijeka.
Narodi su se našli u egzistencijalnoj nevolji. Oni sad trebaju nešto napraviti za se, ne čekajući političare da „obnove povjerenje građana“. Narodi trebaju uzeti države u svoje ruke i držati političare u strahu, koji je „dobar, ako ga je Bog dao“. U sadašnjem vijeku liberalizma, narodi mogu vjerovati svojim državama, samo ako ih drže u svojim rukama ili šakama. Narodi su dovoljno odrasla i iskusna „djeca“, da se mogu sami „hraniti i braniti“ te da ih nitko drugi ne treba i ne može „hraniti i braniti“.
Zbog ugroze država kao sredstva kapitala i tržišta zapadni vlastodršci već traže novo rješenje, svjesni da kapital više nije u stanju „hraniti“ zapadne narode, a da ih NATO nije više u stanju „braniti“. Slabost država ne ćute samo narodi, nego i kapital. Slabljenje država prevršilo je mjeru i već ugrožava sigurnost kapitala. Bez države više ne mogu ni kapital ni narodi. Kapital bi sad htio, jer smatra da mora, prepustiti narodima samo jedan dio vlasti, a njihovim državama samo dio ovlasti, jer su države preslabe i za služenje kapitalu. Kapital sad – kao što je Gorbačov nekad počeo razdoblje „glasnosti i pjerestrojske“ (otvaranja i preustroja) – pokušava politički stabilizirati zapadne države, jer nema drugi izlaz, ako želi spasiti kapitalizam. Narodi su u velikoj stisci i kao živi organizam postaju nepredvidljivima. Stoga kapital nastoji na svoju ruku stabilizirati države – ali ne i narode, kao što pokazuju irski, portugalski, španjolski, grčki i talijanski pokusi – izbornom promjenom vlada ili nametanjem guvernera. Očito je, da nedavni europski izborni pokušaj stabilizacije hrvatske države nije uspio, a uz viđena kadrovska rješenja ne može ni uspjeti.
Sadašnji će pokušaj kapitala da „preustroji“ države doći kapital glave, kao što se dogodilo i komunizmu nakon Gorbačovljevog pokusa „preustroja“. To će pružiti mogućnost da se umjesto liberalističkog svjetskotržnog poretka uvede gospodarski nacionalizam. (Ondje gdje je vladao gospodarski nacionalizam – kao u Njemačkoj i Japanu koncem 19. st. ili u Euraziji između dvaju svjetskih ratova – svježe, pravo domaće, dragocjeno kravlje mlijeko nije se prolijevalo, kao danas u Hrvatskoj.) Stoga se i Hrvati „rame uz rame“ s ostalim narodima moraju aktivno uključiti u svjetski postupak „obnove povjerenja naroda u vlastite države“, a to se može i drukčije nazvati.
Međutim, stanje je uzbunjujuće, jer je Zapad sad pod opsadom, kao što je bio Gorbačovljev Sovjetski Savez u vrijeme Ronalda Reagana u SAD. Promjene u svijetu su nepovratne! Previše je nasumičnih ili stohastičkih promjena, a premalo određenosti ili determinizma. Jedini način da se u svijet unese određenost i predvidljivost je prijelaz na gospodarski nacionalizam, kojime se narodima prepušta briga da se sami „hrane i brane“. Gospodarski nacionalizam je sredstvo uvođenja reda u svijet, u kojem je svjetsko slobodno tržište stvorilo golemu nesigurnost, nestabilnost i neodržljivo stanje, a ne samo neodržljiv razvitak.
Uspostava svjetske vlade ostaje kao i dosad iluzijom, jer su posrnuli ti, koji su mislili da su svjetski gospodari. I oni su se pokazali propadljivima, kao i sve u živom svijetu. Stoga ne će uspjeti ni naivan postupak uvođenja nadparlamentarne demokracije, koji je počeo u Grčkoj i Italiji i koji se može nastaviti u Hrvatskoj, koja će ionako još šesnaest mjeseci biti pod prismotrom.
SAD su izuzetno zabrinute zbog stanja Europe, koja bi mogla dio po dio postati plijenom Azije.