U svakoj životinjskoj vrsti mladunčad se osposobljava za život u vrsti, koja prebiva ili traje na određenim staništima ili u određenom okolišu. U gotovo svim vrstama ponašanje odraslih jedinka je urođeno ili određeno instinktima, koji su posebnost vrste. U svakoj vrsti postoji stupanj „odgoja“ ili priprema za odraslo životno doba, koji se ponajviše sastoje u oponašanju postupaka odraslih pripadnika vrste, obično roditelja ili majke. Odgajanje ili podizanje mladunčadi za život u odrasloj dobi urođeno je „roditeljima“ ili majci. U podizanju mladunčadi njihovim oponašanjem postupaka odraslih pripadnika vrste veliku ulogu ima sposobnost slikovnog razmišljanja.
Za razliku od ostalih životinjskih vrsta u vrsti Homo sapiens ponašanje i postupanje je u vrlo maloj mjeri utemeljeno na instinktima ili urođeno. Djeca u najranijoj dobi oponašaju pokreta i postupaka roditelja, pri čemu se također rabi slikovno razmišljanje. Međutim, kako djeca odrastaju u odgoju se sve više rabi simboličko razmišljanje, pri čemu bitnu ulogu ima govor, koji se u našoj vrsti sastoji od simbola tj. od slogova i glasova, koji se slažu i povezuju u riječi i rečenice. Kasnije u odgoju djece vidnu ulogu dobiva pismo, koje se sastoji od simbola za jezik, ali i za veličine i odnose, koje bira i određuje znanost. Međutim, u našoj vrsti – upravo u vrsti u kojoj je urođeno ponašanje malo značajno i gotovo zatrto – odgoja nema. Zasigurno, nema odgoja ljudske mladunčadi za vrstu. Te tvrdnje se mogu osporavati, ali se to osporavanje lako pobije, ako se traže odgovori na pitanja: „Tko je odgovoran ili što je odgovorno za odgoj djece?“ te „Tko može reći kako će u životu ispasti dijete, koje roditelji i najpomnije odgajaju?“ Jasno i glasno: u našoj vrsti nema odgoja. U njoj nema odgoja za život u vrsti. Mlade ljude se vjerojatno pripravlja za uključenje u dinamično, ali mrtvo tržište.
Raščlamba odgojnog postupka ili nastojanja polazi od toga da se pita, tko ili što odgaja djecu i mlade ljude te za što se ili za koga se djecu odgaja. U odgoju sudjeluju obitelj što god ona sad bila, škola, država, mediji, crkve ili druge zajednice vjernih, vršnjaci djece i starija djeca, tržište, krijumčari i svodnici, sportski učitelji, događaji kao što su ratovi ili gospodarske krize, životna neizvjesnost, moda te drugo i drugi. Pitanje je, odgajaju li se djeca da postanu ljudi odnosno pripadnici vrste Homo sapiens, koji imaju značajke koje ih odvajaju od drugih vrsta. To su, ponovit ću, spretno i radno sposobno tijelo, vrlo složen i osjetljiv imunosni sustav, iznimno razvijen mozak sa sposobnošću simboličkog razmišljanja, raskošan ali nepouzdan um, slabo oslanjanje na urođeno ponašanje, osobnost kojom se ljudi kao osobe međusobno značajno razlikuju, skriven vlastiti iskustveni prostor, baratanje pojmovima prostora i vremena, znanje čovjeka o sebi i o svijetu, pojam svrhe uz koju čovjek veže svoje postupanje, ljudsko iskustvo, doživljaj vlastitog života, izgrađen pojam dobra i ljudski duh koji omogućuje čovjeku da vidi sam sebe. Tko pokušava i tko se usuđuje u njihovoj ranoj dobi odgovorno reći djeci što je čovjek, u dobi u kojoj se odgoj mladog čovjeka još nije preobrazio u samoodgoj? Dok se mladom čovjeku ne pruži ili dok se u nj ne uvriježi pravo znanje o čovjeku kao pripadniku vrste odgoj ne može uspjeti, jer se svrhu odgoja nije odredilo. Implicitna, uključena ili neizričita odredba čovjeka može biti rezultat iskustva, ali se takvu odredbu može višestruko shvaćati i proizvoljno objašnjavati. Tko će izričito kazati treba li čovjeka odgajati ili uvježbavati za zajedništvo u vrsti ili za samoživost? Zar to nije najteža dvojba roditelja koji podižu djecu?
Odgoj za vrstu uključio bi uvježbavanje uspostave bliskosti (s bližnjima), koristan rad za običnu malu životnu zajednicu, nakupljanje znanja i produbljivanje razumijevanja, doživljaj radosti i uviđanje zadovoljstva vlastitim životom, pružanje pomoći, odgovorno postupanje, obazriv i plemenit govor, ispunjavanje dužnosti i obveza, uviđanje posljedica vlastitog izbora, uvježbavanje slikovnog i simboličkog opažanja, stjecanje dojma slobode zajedništva i otkrivanje mogućnosti ljudskog duha. To što čini zadovoljnim zrelog čovjeka mora se okusiti u djetinjstvu.
Ako se tako gleda na odgoj, može se slobodno tvrditi da – imajući u vidu (1) današnje nesređeno stanje zapadnih, ali i ostalih društava, (2) slabo stanje obitelji te njezine oskudne ljudske i odgojne mogućnosti, i (3) navedene posebne značajke čovjeka kao pripadnika vrste Homo sapiens – današnja obitelj nije okoliš, zajednica ili sredstvo za odgoj ili podizanje ljudi. Kakav dojam o ljudskom zajedništvu može imati dijete, koje se podiže u obitelji „2+2+1“, pod čim razumijevam dobro povezane djeda i baku, majku i oca te jedno dijete? (Može biti i obitelj „4+2+1“.) Kakav doprinos zajedništvu može pružiti dijete u takvoj obitelji? Može li dijete iz „prosječne“ obitelji imati zadovoljstvo životom, koje bi bilo potvrdom dobrog i prihvaćenog odgoja. Djeca iz takvih obitelji hrle da uspostave povezanost izvan obitelji. Obitelj kakvu najčešće imamo nije više sredstvo odgoja, iako je potreba za odgojem u vrsti i za vrstu žešća i važnija nego ikad.
Očito je to, da obitelj kao mjesto i sredstvo odgoja ljudi za novo zajedništvo treba biti nadomještena nečim, što bih nazvao odgojnom stanicom ili jedinicom. U jezgri odgojne stanice (ćelije) mogla bi ostati obitelj ili biti više obitelji zajedno, ali bi uloga odgojne stanice prvobitno bila smišljeno i djelatno odgajanje ljudi za vrstu, umjesto da se obitelj brine samo za tjelesne potreba djece i za njihovo stjecanje stručnog znanja uporabljivog na tržištu, pri čemu se odgoj čovjeka u djetetu prepušta drugima, slučaju ili doslovce „ulici“. U odgojnoj stanici trebalo bi biti znatno više djece, nego „roditelja“ ili odgojitelja, kako bi djeca skupno, u zajednici i u zajedništvu, mogla stjecati sposobnost slikovnog opažanja, simboličkog opažanja i simboličkog razmišljanja; stjecati znanje, produbljivati razumijevanje i vježbati prosuđivanje odnosa i stanja, uzroka i posljedica u društvu i Životu; te uviđati posljedice vlastitog izbora i vlastitih odluka. Djetinjstvo i mladost te podizanje djece i mladih ljudi za zadovoljan život u vrsti koja se oporavlja trebaju biti iskušavanje zrelog življenja i ponašanja unutar vrte. Bitna sastavnica odgoja mora biti unošenje u umove mladih ljudi neuklonjive i nepatvorljive predodžbe o čovjeku kao pripadniku posebne i izuzetne (životinjske) vrste – predodžbe, koja je utemeljena na znanju o Životu do kojega je došla znanost. U djecu ne valja trpati „objavljeno“ znanje o Životu.
Jedan od načina da se u odgojnim zajednicama ima više djece nego „roditelja“ ili odgajatelja je da mnogi ljudi odustanu od stvaranja vlastite obitelji i od roditeljstva te da pridonose odgoju tuđe djece pridruženjem odgojnim stanicama unoseći u njih dobro koje će povećavati djelotvornost odgoja u njima i unositi radost u djecu i u odgajatelje. Takvim pridruženim odgajateljima sudjelovanje u uzgoju djece ne bilo obvezom, nego povlasticom. Odgojne stanice time bi postale pravim životnim zajednicama. Mnogi veliki i za vrstu korisni ljudi – kao što se bili Jacob Bidermann (1578.-1627.), René Descartes (1596.-1650.), Pierre Corneille (1606.-1684.), Molière (Jean-Baptiste Poquelin, 1622.-1673.), Ruđer Bošković (1711.-1787.), Michel Foucault (1926.-1984.) i Fidel Castro i drugi – bili su podignuti ne u obiteljima, nego u (isusovačkim) odgojnim stanicama. U sustavu privatnih škola i sveučilišta diljem Europe nebrojeni ljudi odgajani su od rane dobi izvan obitelji. U budućim odgojnim stanicama mladi ljudi će biti odgajani kao životne cjeline, a ne samo kao radno sposobni organizmi razvijena mozga i britka uma sposobnog za simboličko razmišljanje.
Mladi čovjek mora u mladosti – i prije nego što svoj odgoj počne dovršavati samoodgojem – postati svjestan stanja čovjeka i položaja čovjeka u biomu. Posebno je važno da mladi čovjek bude svjestan poročnosti, nepouzdanosti i razmetnosti ljudskog uma, svjestan uloge svrhe u ljudskom životu i svjestan mogućnosti ljudskog duha. Odgoj mora pomoći mladim ljudima da razluče potrebe koje ima sve živo od prohtjeva koje imaju samo ljudi te da pravo vrjednuju rad, znanje i poduzetnost u odnosu na potrošaštvo. Ukupno gledano, odgojna stanica, koja umjesto unižene i skrhane obitelji treba postati „temeljnom stanicom“ društva, treba u mlade ljude usaditi pravo poimanje i vrijednost Života, vrste i jedinačnih ljudi, za čije je zadovoljstvo vlastitim životom presudna uporaba vlastitog života, koju čovjek bira i koja se čovjeku ne može propisati ili nametnuti. Pri odlučivanju o uporabi vlastitog života čovjeku je važno da zna smisao i važnost svrhe u ljudskom životu, koja među drugim životinjama ne postoji. Odgojna stanica ima zadaće koje sadašnja obitelj ne može ispuniti. Stoga se novi ljudi, koji žele da niču i da se podižu drugi novi ljudi, trebaju okaniti obitelji kao slabog mjesta odgoja i nju prepustiti ljudima jednorodnog usmjerenja. Obitelj koju je skrhalo svjetsko slobodno tržište nikomu drugom ni ne može poslužiti.
Pripravljanje u odgojnim stanicama mladih ljudi za život u sadašnjim zahtjevnim okolnostima treba biti utemeljeno na uvjerenju, da je Život jedina prava i prva vrijednost u vidljivom svijetu te da je razmjena Života među bližnjima odnosno unutar vrste sredstvo unošenja pravog života u svakog jedinačnog pripadnika naše vrste. Način pravog uzgoja djece ne treba biti izumljen. Takav način je bio rabljen ranije, ali se on u kapitalističkoj civilizaciji gospodstva tržišta nad vrstom potpuno izgubio i to u vrijeme kad na ljude vrebaju velike društvene ugroze. Danas mladi ljudi nemaju dojam da Život i dalje struji svijetom, jer su društvena pitanja i komunikacijske transakcije potisnule i zasjenile utisak što ga na čovjeka ostavljaju motrenje prirode i tijeka Života u njoj. Ranije su se djeca u obiteljima uključivala u radni postupak, pri čemu su na obiteljskim imanjima sudjelovala u sijanju Života, njegovanju Života i prikupljanju plodova Života u bilju i životinjama. (Ni danas nema ljudske nastambe, u kojoj se ili oko koje se ne može uzgajati cvijeće, koje osim što može uljepšati okoliš i domove svjedoči o nezaustavljivosti Života, koji po istom ključu struji i u ljudima.)
Djeca se mogu i morala bi se zbiljski uvjeriti ili vlastitim uzgojem barem cvijeća ili promatranjem tuđe brige za bilje i životinje, da sve što živi ima potrebe koje se trebaju zadovoljiti, ako Život treba dalje strujati. Djeca bi u ranoj dobi mogla uvidjeti proljetno obnavljanje Života, koji zamire u jesen upravo da bi se mogao obnoviti u proljeće. Uviđanje u ranoj dobi djece važnosti zadovoljenja potreba svega što živi najbolja je obrana od potrošaštva, koje često počiva na prohtjevima. Prohtjevi jednih ljudi onemogućuju druge ljude da zadovolje životne potrebe. Djeca su prije u svim civilizacijama shvaćala starost kao stanje jedinačnog života, koje zapadne svaku osobu i koje je završni dio tijeka svih jedinačnih života. Danas se starije ljude ne poštuje i ne uvažava. K tomu, danas se smrt ili prestanak ljudskog jedinačnog života smatra zazornom za djecu, iako djeca za zabavu gledaju u igranim, dokumentarnim i animiranim filmovima smrt kao redovitu društvenu transakciju u ranoj dobi jedinačnog života.
Djeca u odgojnoj stanici mogu u ranoj dobi, uz vlastito sudjelovanje i uz vlastiti rad dobro uočiti i za sav život zapamtiti razliku između zajedništva i samoživosti. Kćeri (i unuke) jedinice ili sinovi (i unuci) jedinci u obitelji su sami u svom obiteljskom naraštaju i moraju postati samoživi. Djeca u odgojnoj stanici mogu u društvenim igrama učiti da izgubiti ne znači propasti i naučiti da su kućne, obiteljske igre na sreću – kao što su igre s kartama ili igra „Čovječe ne ljuti se“ – napravljene da se u igri čovjek vježba domišljanju i prosuđivanju.
U životnim odgojnim stanicama, kakve su bile samostanske škole, isusovačke gimnazije, predškolske odgojne i obrazovne ustanove Marije Montessori (1870.-1952.), salezijanska prihvatilišta za napuštene dječake Ivana Bosca (1815.-1888.), kvekerske životne zajednice ili metodističke škole, sirotišta, radionice i dinamične župne zajednice bili su pravi rasadnici nove vrste ljudi, koji su se kao djeca unosili u koristan čestit, obazriv, skroman i zadovoljan život odraslih ljudi. Škole se sad nadmeću pred roditeljima da djecu opskrbe „uporabljivim znanjem“, ali ih je malo koje se trse da u djecu unesu životnu mudrost utemeljenu na znanju o Životu. Odgojne stanice mogu pomoći djeci i da se osposobe za stjecanje uporabljivog znanja, ali njih škole ne mogu natkriliti u razvijanju želje za znanjem te u razvijanju posebnog zanimanja za određena područja znanja i za otkrivanje vlastitih posebnih sposobnosti za stjecanje određenih znanja i vještina.
Odgojne stanice kao životne zajednice mogu u dječje umove unijeti znanje, kojim se unapređuje simboličko razmišljanje te znanje potrebno za opažanje, razlučivanje i prosudbu slika i smisla simboličkog znanja, koje su nudi mladim ljudima. Razlučivanje smisla ponuđenog znanja i pronicanja u posljedice novih spoznaja – Ignacije Loyola je govorio u razlučivanju i odgonetanju „duhova“ – bitan je uvjet za stvaranje otpornosti čovjeka na moguće iskvarene proizvode razmetnog ljudskog uma. Pronicanje u smisao i svrhu ponuđenih zabluda, kojima se obasipa umove i osjećajnost mladih ljudi omogućuje lagano odbijanje štetnih ideja. Prepredeni ljudski umovi s jedne strane sposobni su proizvesti laži i zablude, a s druge strane neoprezni i neuvježbani umovi mladih ljudi lako podliježu podvalama lovaca na ljudske osobe. U tom smislu odgojna stanica može u mlade ljude usaditi potrebu provjere nakane nositelja novih ideja – od uzimanja opojnih tvari do pristajanja uz ideje „islamske države“ – i potrebu otkrivanja svrhe širenja određene ideje. Postojanje svrhe u vrsti Homo sapiens i neizbježno vezanje jedinačnih života uz neku svrhu bitna je značajka naše vrste, o kojoj svaki čovjek treba voditi račun. Djeca mogu naučiti da valja imati i da prvo valja birati svrhu, a ne postupanje. Djeca se trebaju odgajati za zreo život u našoj vrsti, a ne samo za sudjelovanje na slobodnom tržištu u ulogama proizvođača i potrošača.
Svaki čovjek treba biti otvoren za prihvaćanje i svladavanje novog znanja, ali se uz to mora opremiti otpornošću na zarazu opakim idejama, koje prate i iskrivljuju smisao pozitivnog znanja, koje nudi znanost. Stoga je prijeko potrebno da mladi umovi budu uvježbani u simboličkom razmišljanju, koje je sposobno i za proizvodnju i za proziranje zabluda, kojih nema u slikovnom razmišljanju, koje rabe životinje, ali kojemu se prepušta znatan broj ljudi. Životinje ne proizvode laži i zablude, ali ih proizvode ljudi. Stoga ljudi moraju biti uvježbani u proziranju zabluda, koje čovjeku mogu zauvijek pokvariti njegov jedinačni i jedini život.
Mladi ljudi mogu u odgojnim stanicama naučiti otkrivati i uviđati što se događa s njima samima te na vrijeme svjesno aktivirati svoja obrambena sredstva i pokazati svoju otpornost. Primjereno znanje, bogatstvo unutarnjeg života i životna skromnost znatno pomažu čovjeku da mimo sebe propusti privlačne, ali pogibeljne ideje koje su uperene u neiskusne mlade ljude. Skromnost pomaže čovjeku da se olako ne zanese ponuđenom idejom. Mladi ljudi trebaju postati otporni i na utjecaje iz matice i na utjecaje s margine društva, koji ih potiču na zloporabu vlastitog života.
Ukratko, odgoj u našem vremenu treba uvažiti pravu, pozitivnu, evolucijsku antropologiju ili poimanje čovjeka. Odgoj za vrstu treba odbaciti sve antropologije ili čovjekonazore, koje patvore ljudskost. Čovjek je to što stvarno jest, a ljudskost je podložna izvrtanju ili izvitoperenju. Čovjeka se može lako iskvariti na mnogo načina upravo zato što jedinačni čovjek nema samo biološku infrastrukturu ili zadan organizam – kakav imaju rode, ovce, dupini ili lavovi – nego ima i nadgradnju ili superstrukturu, koja ga čini nečim što je više od organizma – životnom cjelinom. Čovjekov organizam je otporniji od njegove nadgradnje, koja – ako se rani – može potkopati cijelu životnu cjelinu. Zadaća odgoja je osposobiti mladog čovjeka da zna štititi svoju životnu cjelinu. Smisao uspostave odgojnih stanica je upravo u osposobljivanju ljudi za otpor napadima na njihovu životnu cjelinu.
U ovom odjeljku ne nastojim nabrajati načine i sredstva odgoja djece. Želio sam samo ocrtati smisao odgoja i to što treba postići odgojem mladih ljudi, imajući u vidu bitne značajke koje razlučuju našu vrstu od ostalih životinjskih vrsta. Svrha odgoja je stvoriti otpornu i susretljivu životnu cjelinu, a ne samo samoživ, marljiv i sit ili nezasitan ljudski organizam. Stvarno stanje čovjeka kao vrste čini odgoj zahtjevnim poslom, koji od „roditelja“ i odgajatelja u odgojnoj zajednici traži da i sami budu ili da i sami postaju ljudima punog životnog zahvata.
Temeljni zahtjev koji odgajatelji ljudi punog zahvata – jedino će takvi ljudi s vremenom ostati u vrsti – je da postave i vode odgojni postupak ili projekt tako da njihov odgoj, a time i oni sami budu prihvatljivi mladim ljudima koji trebaju odgoj i prihvaćeni od njih. Znak prijemljivosti ponuđenog odgoja i prihvatljivosti odgajatelja bit će životna radost u mladim ljudima koje se odgaja. Radost u djecu ne trebaju usiljeno unositi odgajatelji, nego djeca sama trebaju jedni drugima nositi radost razmjenom Života, u kojoj se djeca uvježbavaju za vrijeme, u kojemu će već biti odrasla.
Način odgoja u današnjim obiteljima – posebice u obiteljima „2+2+1“ – vodi tomu, da djeca ne prihvaćaju postupanje roditelja prema njima i odgojni režim kojemu su izloženi. Djeca diljem svijeta uvelike odbijaju obiteljski odgoj. Tako je svakako, ako su roditelji zahtjevni prema djeci. Ako su roditelji popustljivi, što vodi odavanju djece potrošaštvu, postupanje roditelja postaje upitnim kasnije, posebno ako se roditelji pobrinu, da djeca imaju zamjeran uspjeh u školi. Djeca stoga traže društveno povezivanje izvan obitelji, kao zamjenu za pobačeno obiteljsko zajedništvo. Mnoga djeca – koliko vidim oko sebe, a to se događa i u većini zemalja – prestanu u najranjivijoj dobi prihvaćati svoje roditelje, a čim mogu ona napuštaju dom. Roditeljstvo ne osposobljuje ljude za dobro obavljanje odgajateljske zadaće. Mnoga djeca ne žele biti ničija djeca. Ispada da se mnoge obitelji samo privremene udomiteljske obitelji.
(Mislim da bi se, ako se nastavi sadašnja poplava dodjele ljudskih prava sve većem broju kategorija ljudi, ljudskim pravom djece ili ljudskog poroda moglo proglasiti odustajanje djece od „djecinstva“: djeca će se moći odreći svojih roditelja. To se može dogoditi, posebice stoga što djeca dolaze na svijet raznovrsnim načinima i postaju nečijom djecom posvojenjem u mješovite ili jednorodne brakove, prirodnim začećem od zakonitih supružnika i rađanjem u obitelji, rođenjem od nezakonitih „ortaka“, rađanjem od samohrane majke, rađanjem potpomognutom oplodnjom, rađanjem od zamjenske majke, rađanjem poslije molekularnih preinaka u rodnoj tvari i slično. Nije teško zamisliti da djeca koja svoje „roditelje“ nisu prihvatila kao odgajatelje mogu te roditelje smatrati samo „biološkim“ roditeljima, što djecu ne čini obveznom da prihvate takve osobe kao odgajatelje. Zašto bi svako dijete bili prepušteno odgoju od bioloških roditelja, koji često nisu sposobni biti odgajatelji ili koji nisu smjeli biti roditelji. Ako se uzme u obzir to, da se i mnogi brižni roditelji brinu samo za biološku ili organsku, a ne i za ljudsku ili životnu dobrobit djece, nije teško zaključiti da mnoga djeca majke mogu smatrati „organskim epruvetama“, a očeve darovatelji sjemena. Djeca će vjerojatno moći steći pravo da naknadno biraju roditelje ili da budu bez roditelja. U tom slučaju djeca bi mogla kao zamjenske roditelje privremeno izabrati i nerodne jednorodne ortake istog ili suprotnog roda.)
Odgoj je u sadašnjim tržišnim prilikama i u općem društvenim okolnostima u kojima traje naša globalizirana vrsta vrlo zahtjevan, osjetljiv i ranjiv postupak s neizvjesnim ishodom za jedinačne mlade ljude ili „gojence“. Ishod odgoja jedinačnih mladih ljudi je neizvjestan i nasumičan kao i rezultati igara na sreću, kao što su lutrija ili tombola. Međutim, novi odgoj za nove ljude punog ljudskog zahvata može donijete dobre rezultate, samo ako se bude zasnivao na uvažavanju stvarnog stanja čovjeka kao vrste. U odgoj mladih ljudi za život u vrsti moraju biti uključene sve evolucijske stečevine, koje su se nakupile u našoj vrsti, a koje su mimoišle druge vrste, a to su u prvom redu nestanak urođenog ponašanja, sposobnog simboličkog razmišljanja koja može biti zlorabljena i iskvarena, pojava svrha i vezanje čovjeka uz svrhe, potreba za svjesnom razmjenom Života među ljudima i povrh svega pojava ljudskog duha, koji omogućuje čovjeku da ocjenjuje stanje vlastitog života i koji navodi čovjeka na bolju uporabu svojeg života, a ne na žešću uporabu osoba, rada i života bližnjih.
Baratanje ljudskim duhom i unošenje dobra u vrstu nisu samo sredstva uređenja odnosa ili usklađenja ponašanja u vrsti, nego i izdašna sredstva odgoja mladih ljudi za življenje u vrsti Homo sapiens.
Ako se nastave neprimjerena i neučinkovita briga roditelja za odgoj djece te odbijanje djece da prihvate uobičajeni obiteljski odgoj stanje u našoj vrsti i stanje jedinačnih života će sve brže slabiti. Ako se ne želi i nadalje tržištu izručivati mlade ljude, koji su nepripravljeni i nepripravni za ljudsko življenje u današnjim složenim okolnostima, treba izvesti zaokret ili preokret u pristupu odgoju. Ljudi koji su nepripravljeni za voljni odgoj djece trebali bi sami odustati od roditeljstva, a ljudi koji vide