Vesna,djevojka iz gradića gdje svatko poznaje svakoga,odrastala je suočavajući se s predrasudama sredine.
I koliko god joj se nisu sviđale te spoznaje nekako se navikla, prihvaćala ih sliježući ramenima,misleći kako svaka sredina ima svoje običaje, svoju kolektivnu svijest,svoj način pulziranja.
Nije imala životnih iskustava drugog grada, ni poznanika, a ni novaca.Ma koliko se trudila da ga ignorira, on je zapravo nužan.
I ma što drugi mislili o tome, važan.
Svakog se jutra budila i počinjala dan uobičajenim ritualom .Kava s majkom,mladom udovicom,koja se pustila da je rijeka nosi. Ni jedno jutro nije propustila da je pita što je s poslom.
Jel' bila kod susjeda Ive, on bi joj sigurno mogao pomoći. Radi u opštini.
Vesna se smiješila i razmišljala kuda da krene, što da učini.
Nije htjela dopustiti da se jednoga dana probudi sa snenom spoznajom da joj život nije onakav, kakvim ga je očekivala.
Ni da joj majka spočitava, da se nije potrudila da mu da ono što je od njega očekivala.
Uh koji košmar!
Danima se mučila, prezirući svaki trenutak koji je osjećala kao posvemašnu bol. Znala je da se mora otisnuti .
U svijet.
Ma koliko bio opasan, nepoznat, znala je da nema drugi i da će morati krenuti danas, sutra ili prekosutra. Svejedno kad. Ponekad je bježala u lijepe snove, pokušala se uljuljkati da će sve sjesti na svoje mjesto, samo treba strpljenja. Tu je rođena, odrasla, tu joj je dom, majka. Onda se sjetila zime i preživljavanja na margarinu i pekmezu, koji je majka skuhala od ringlovki sa stabla ispred njihovog prozora. Ma, ne to nije život! Majčina učiteljska plaća jedva je bila dostatna za ogrijev i režije.
Odrasla je, mora nekud krenuti!
Proljeće je donosilo dašak olakšanja, računi su bili manji, a novac s kojim su preživljavale činio se dostatnim. Jednoga jutra, kad je išla po namirnice, susrela se s kolegicom iz srednje. Zagrlile su se, a Vesna osjeti jecaj na ramenu. Odmakne je i pogleda upitno. Suze su joj zaustavljale dah, ne dajući da progovori. Mahala je rukama, kao da se opekla. Osjećala je opekotinu, poput bolne rane. Otac joj je rekao da joj je dao kruh u ruke i neka se snađe, on ima još četvoro koje mora hraniti.
„Da se snađe?!“opet je briznula u plač. Rudnik se zatvara, svakoga dana je sve više nezaposlenih i svatko gleda sebe i kako da s onim što ima preživi. “Pa gdje da se snađe?“ Učili su je svačemu, ali nitko je nije učio KAKO da se snađe. I to je najjače boljelo. Vesna je zagrli i povede šetnicom ne primjećujući lelujanje propupalih, vrbinih grana, ni cvrkut lastavica koje su savijale nova gnijezda.
„A da zajedno krenemo u svijet? Mlade smo, zdrave, pružimo si šansu da stvorimo život, a ne da on stvara nas,“ mirnim joj je glasom predložila Vesna. Gledala ju je kao da je izgovorila nešto posve neizvedivo, nemoguće, kao nešto što nitko nikada nije učinio.
Vesna se smiješila.
„Razmisli .Tom mišlju bavim se već duže. Stiglo je proljeće, toplije je, snaći ćemo se nekako.“
Rastale su se na uglu.
Vesna se osjećala kao da lebdi. Ni na nebu, ni na zemlji. Na pločniku je ugledala malog vrapčića prekrivenog vunastim paperjem kako pokušava uzletjeti. Uspio je prhnuti iz gnijezda, ali je bio preslab da se vine u život, da poleti u prostranstva koja su ga čekala. Odrasli vrapci glasno su cvrkutali stvarajući graju, lepršajući oko njega u niskom letu. Vesna ga podigne .Komešajući se u njenoj ruci uspio je uzletjeti do svog gnijezda. Cvrkut i graja su utihnuli.
„Majko, gdje si?“vikala je Vesna s vrata.
Odlučila je. Kad je odluka 'sjela', sve joj se činilo manje zastrašujuće. Znala je da će joj na njenom putu netko pomoći. Tko? Još ne zna. Saznat će. Kad bi sve znali u naprijed, život ne bi bio ono što je. Iznenađenje. Nekad i prekrasno, očaravajuće, zadivljujuće, stvarno. Nekad poražavajuće, razočaravajuće , bolno i nadasve poučno.
„Majko, ajd sjedni, moram ti nešto reći.“Majka ju je netremice gledala, a onda se nasmijala od uha, do uha.
“Dijete moje, da nisi dobila posao? Ma dobar je taj Ivo, on će ti pomoći u svemu, samo se ti osloni na njega.“
„Ne, majko, nisam dobila posao. Odlazim u Zagreb.“
Majka se skamenila. Preko lica su joj prolijetale sjene. Čas se mrštila, na trenutke se smiješila u nevjerici odmahujući glavom. Onda su joj se oči ispunile suzama.
„A ja? Što će biti sa mnom?!“
Vesna ju je gledala ne vjerujući. Zbunile su je gorke i bolne oprečnosti izgovorene u TOJ rečenici. Prisjetila se bake i njene rečenice da ni jedna istina nije ružna. Ružno je što nemamo načina da je popravimo .Stalno je očekivala da nešto učini, da nekud krene, da poleti suočavajući se s izazovima , a sad kad je odlučila, shvaća koliko se majka boji njenog odlaska, samoće. Koliko se bori protiv onog što je prirodno da će se jednog dana dogoditi. Shvatila je da je dobila još jedan uteg. Nije dopustila da jezičak vage zaustavljen na sredini pobijedi. Bila bi to predaja, vlastita izdaja snova, mladenačke snage koja je predodređena da otvara nova vrata, da stvara.
„Slijediti svoje snove ima svoju cijenu,“rekla je sinu kad joj je rekao da ostavlja fakultet i s Anom odlazi u Kanadu. Sve je bilo isto, samo što je prije četvrt stoljeća za nju Zagreb bio svijet, a sad su se granice pomaknule. Prisjetila se vrućeg krumpira kojeg joj je dobacila majka. Nije htjela to isto učiniti svom sinu. Dosta je da nikad nije zaboravila tu rečenicu, da ju je cijeli život kao nešto što joj je stvaralo moru, nosila sa sobom.
Znala je da se snovi mnogo puta pretvore u bol i razočaranje. Znala je da kolika god bila ta cijena, nikad nije ona koju plaćamo zbog neživljenja. Nije mu htjela presjecati put,da na kraju ne žali za onim što nije učinio, a mogao je.