OLIMPIJADU VALJA UKLONITI S OLIMPA

 OLIMPIJADU VALJA UKLONITI S OLIMPA

rganizatori Olimpijade 2012 bili su iznenađeni prazninom na većini gledališta tijekom natjecanja vrhunskih svjetskih športaša. Mnogi gledatelji se nisu pojavili u gledalištima, iako su brojni poslovni pokrovitelji Igara kupili ulaznice od Organizatora i poklonili ih ljudima, za koje su mislili da će se pojagmiti za besplatnim gledanjem. Usto, izostalo je očekivano zagušenje gradskog prometa, jer su se turisti, kojih je uvijek London krcat u svakom godišnjem dobu, preplašili očekivane olimpijske prometne gužve. Oni su, vjerojatno, mislili da će se London pretvoriti u svjetski Stradun, ali su se prevarili. Za mene je to znak, da je nekadašnji Olimpijski pokret, koji se pretvorio u olimpijsko poslovanje, izgubio izvornu svrhu, a vjerojatno i svaku svrhu.

Olimpijski pokret utemeljio je Pierre de Frédy de Coubertin (1863.-1937.), koji je potekao iz velikaške obitelji, koja je stekla plemstvo za vladavine Louis XI (1461.-1483.). Otac mu je bio uspio i priznat slikar. Coubertin je pohađao isusovačku gimnaziju, u kojoj je prihvatio isusovački način odgoja, iako se u obitelji kao dječak nije slagao ni s ocem ni s majkom. Umjesto političke ili vojne karijere on je izabrao akademsku i posvetio se studiju obrazovanja, povijesti, književnosti i sociologije. Politika je u drugoj polovici devetnaestog stoljeća u Francuskoj bila turbulentna, s posebno teškim posljedicama za školstvo. Coubertin je još dok je bio u školi shvatio i znao cijeniti ulogu športa u obrazovanju mladih ljudi.

Stoga je Coubertin utemeljio Olimpijski pokret i obnovio Olimpijske igre da bi „oplemenio i ojačao šport te zajamčio njegovu neovisnost i trajnost, kako bi šport mogao ispuniti svoju odgojnu zadaću, koja ga je zapala u suvremenom svijetu“. Govorio je, da „u životu nije važna pobjeda, nego borba; nije bitno pobijediti, nego se dobro boriti“. Kao povjesničar Coubertin je znao koju je životnu ulogu šport imao u drevnoj Grčkoj.

a Olimpijdi 1912 u Stockholmu američki atletičar indijansko-europskog podrijetla James Francis „Jim“ Thorpe (1888.-1953.) osvojio je zlatne medalje u atletskom petoboju i u desetoboju. Medalje su mu bile oduzete 1913. godine, jer se dviju ljetnih sezona prije toga poluprofesionalno bavio bejsbolom. Medalje su mu vraćene trideset godina nakon smrti. U anketi redakcije ABC Sport izabran je za najvećeg športaša svih vremena.

o Međunarodnom olimpijskom odboru (IOC) olimpizam je filozofija koja spaja šport kulturu i obrazovanje putem uspostave u čovjeku skladne ravnoteže tijela, volje i uma te promicanjem triju ključnih vrijednosti: izvrsnosti, prijateljstva i poštovanja.

IOC naglašava da je on neprofitna udruga. Ja bih dodao, da je to neprofitna udruga, koja promiče profesionalno profitno bavljenje športom. Naime, po današnjem poimanju olimpizma svrha športske izvrsnosti je osim zarade novca stalno postizanje sve boljih i boljih rezultata u pojedinačnim športskim disciplinama ili neprestano „obaranje rekorda“. Za postizanje rekorda, svijet ne čeka da se rodi koji novi i bolji Jim Thorpe ili nova i bolja Blanka Vlašić. Mlade ljude se navodi, nagoni, mami, privlači ili navlači da se proizvedu u prije neviđene športaše. Mnogi mladi ljudi postignu uspjeh u umjetno stvorenom okolišu, koji nema nikakvu svezu sa stvarnim životom. Taj okoliš se danas zove svjetskim slobodnim športskim tržištem. IOC je tvorac virtualnog svijeta.

Mladi ljudi koji zađu u taj virtualni svijet prisiljeni su postići uspjeh. Nije nikako dosta da se „dobro bore“, kako je govorio isusovački đak i veliki edukacionalist Coubertin. Oni se moraju boriti do pobjede, uz pristup kakav su imali i gladijatori u rimskim arenama, kao što je bola Pulska arena. Gladijator je morao pobijediti, jer je to značilo opstati. Tako je i danas s profesionalnim športašima. Moraju pobijediti da opstanu. U suvremenom olimpijskom poslovanju nije ostao ni trag od Coubertinovog načela da „nije bitno pobjediti“. Danas je za športaše bitno da pobjeđuju, jer ih bavljenje športom ne osposobljava za život kakav žive drugi ljudi. Danas je profesionalnim športašima život šport. Olimpijski šport nema ni najmanju ulogu u obrazovanju, jer samo vrlo rijetki vrhunski športaši imaju i osrednju naobrazbu.

Usprkos nastojanja IOC da uspostavi „skladnu ravnotežu između tijela, volje i uma“ – što je neskladna ravnoteža? – ostaje činjenica, da je za minulih Igara bilo pripravno 6.000 znanstvenika i stručnjaka da provjeravaju rabe li športaši nedozvoljene tvari. Očito je da postoji pogibelj, napasti ili „volja“, da športaši uporabe tvari ili supstance, koje i sâmo njihovo tijelo izvodi iz ravnoteže ili, kako bi biokemičari kazali, remeti ustaljene odnose u radu organa njihova tijela. IOC se zapravo pretvorio u športsko svjetsko pravobraniteljstvo i visoko športsku sudište, jer zna da u vrhunskih natjecatelja, njihovih trenera i menadžera nisu usklađeni um i volja.

Stječe se dojam, da je nekadašnja istočnonjemačka bolest političko-znanstvene proizvodnje vrhunskih športaša nakon provale Berlinskog zida zarazila cijeli športski svijet i olimpijski pokret.

Očito je, da je svjetsko olimpijsko poslovanje davno napustilo načela, životnu filozofiju i ljudsku brigu koji su resili velikog Pierrea de Coubertina.

zvorna svrha Olimpijskog pokreta bila je okupiti mlade ljude, kojima je šport trebao biti pomoć u stvarnoj budućoj životnoj borbi. Danas IOC okuplja profesionalne športaše, kojima je šport svrha života, koja ima vrlo kratku trajnost. Vrhunski profesionalni šport ne treba pomoć IOC-a. On je uništio smisao olimpijskog pokreta. IOC nije pokrovitelj takozvanog školskog amaterskog ili rekreacijskog športa, nego sluga profesionalnog športa.

Opravdano se postavlja pitanje: „Čemu i kome služe Olimpijske igre, kad u njima sudjeluju športaši, koji su na smrt umorni od neprekinutih lanaca natjecanja u pojedinačnim športovima?“ Zar par tjedana prije Olimpijade 2012 nisu svršili europsko nogometno prvenstvo i vimbldonski teniski turnir? (Olimpijada je pomogla Britancima da se dokopaju velikog teniskog naslova u Londonu, ali na nesreću Englezima Andy Murray je Škot.)

Zar nije već tjedan dana od svršetka igara počela takozvana Dijamantna liga? Osim toga, svjetsko usredotočenje športskih natjecanja u svim športovima onemogućuje da natjecanja izravno prati bilo koji čovjek ili čak medijska kuća. Slab i stoga pozitivan odziv gledatelja na olimpijsku športsku ponudu pokazuje, da su ne samo gledatelji, nego i cijelo društvo zasićeni promatranjem športskih natjecanja. Zar nije previše športa i športaša u svijetu?

Olimpijski pokret je pretvoren u olimpijsko poslovanje u liberalističko vrijeme žudnje za neograničenim rastom. IOC iz obijesti generira nepotreban gospodarski rast. Danas je svijet iz mnogo razloga prisiljen na najmanji mogući gospodarski rast. Olimpijsko i općenito športsko svjetsko poslovanje kradu rast onima koji bi ga morali imati – siromašnima. A, tko u današnjem svijetu nije siromašan?

Došlo je vrijeme, da IOC s Olimpa siđe na zemlju, ako ne želi da olimpizam ostane velikom iluzijom.