Kao što se izgube drage uspomene.Natkriveni oblakom sumnje na samom početku, kad su se glasno uvjeravali da je to nemoguće,kad su se nadali da im se to neće dogoditi ni po koju cijenu.
Da će se sačuvati.
Svatko je od njih više htio biti ja, pa tek onda oni.Neiskustvo i potreba da vide dalje, da ne troše sadašnjost u opetovanom prepričavanju prošlosti, gušila je iskorake. U košmarima i nastojanjima da se natječu u svojim bolnim iskustvima, koja sami nisu znali raspetljati, mislili su da je to normalno.Oboje su bili djeca ljubavi, djeca iz razorenih brakova, oštećeni, a to nisu htjeli osvijestiti.
Sve tanja karika ljubavi još je izdržavala.
Mislili su da su obični, a nisu bili.Oboje su nosili iskre kreativnosti, koje su iz kojekavih razloga potiskivali na marginu.Nadali se da ce doći vrijeme da zaiskre u punom sjaju.Ogorčenost i nestrpljenje stvoreno u procjepu očekivanja da se okolnosti poslože, pa da barem jedno od njih krene svjetlosnim putom, postajali su sve očitiji.Žuljali su i stvarali neugodu pri svakom koraku,a koraci su bili sve kraći i bolniji.Osvrti na svakodnevnicu koja ih ni u jednom segmentu nije štedjela,bili su sve jasniji.Svaki na svojoj strani kreveta, sa svojim izdanim nadama i okrenutim leđima.Ljutili se jedno na drugo, a voljeli se.
Odrekli se djeteta.
Odrekli se kuće i dvorišta.
Odrekli se vjere da je sve prebrodivo.
Odrekli se sebe.
Izgubili se u neizgovorenim optužbama.Zaboravili razgovarati i razotkriti uvjerenja koja su iskonstruirali u svojim glavama.Vrijeme im je presudilo na raskršću koje je vodilo u neizvjesnost.Nisu dozvolili životu da , kako je rekao E.Shabatho, stvara buduća sjećanja.
Nakon proteka godina, spoznali su svoje propuste.Oboje su ušli u tuđa dvorišta,a potisnuli u zaborav da je njihovo bilo zelenije i sunčanije.Iskrenije i optimističnije.Raskošnije.Da je trebalo razgovarati,a ne okretati leđa i biti uvjeren u svoju ispravnost.Šta će im 'ispravnost', kad su izgubili puno više!?
Kao što su se rastali, tako su se ponovno susreli na raskršću njihovih sudbina.Umorni i plavi, izudarani od udaraca i povreda koje su ih sustizale i razarale, bolno su se opraštali od svojih bližnjih, koji su ih uvjeravali da su dobro postupili.Kako je lako oprostiti onima kojih više nema!Kao da više nema ni njihovih savjeta koji su ih odveli u muku.
Morali su se suočiti s odlukama koje su im ostale.
Bolno odrasti.
Izgradili su svoja dvorišta, svoju oazu u koju su se sve više i više sklanjali.Osamljivali se iz straha od novih prijevara i povreda.Stvarali imaginarni svijet u koji su sve češće i više ugrađivali sretna sjećanja.Odguravali pogreške i ublažavali poraze.
Tješili se.
Bojali se osvijestiti i prihvatiti da su usamljeni i ogorčeni. Uvaljani u osjećaj izdanih nada i vjerovanja.Imali su svog psića i svog mačka.Nadali se da će im oni nadomjestiti ono od čega su prebrzo odustali,a što im nedostaje-bezuvjetnu ljubav.
Nije kasno!
Ubrzane slike, kao film koji se prebrzo odmotava, pobudio je gorak osjećaj, u kojem su se miješali vremenski tijek s krivnjom.Kristalizirao se osjećaj da su cijelu vječnost radili ono što nije važno, a propuštali bitne stvari.Bili zaglavljeni u vlastitoj priči iz koje ih je mogao izvući netko tko je imao 'jaču priču'.
Nasmiješila se misleći kako nikad nije kasno ako su otvoreni,ako vjeruju,ako su spremni ogoliti se nakon teških povreda zadobivenih u vremenima kad su se to usudili.Kad su bili mladi, a mladost uvijek ima optimističnu budućnost.
Dok smo živi trebamo nekog,nekog na koga se možemo osloniti, a koji put i nasloniti kad nam srce zatreperi nepravilnim ritmom,kad nam duša zatreba slušača,a znamo da smo ostavili prepoznatljivi i neizbrisivi trag.
Pa zašto su još uvijek sami?Zašto još uvijek izgubljeno lutaju?