Kao što se izgube drage uspomene, pa onda doživotno s uzdasima žalimo za njima.Natkriveni oblakom sumnje na samom početku, kad su se glasno uvjeravali da je to nemoguće,kad su se nadali da im se to neće dogoditi ni po koju cijenu…
Da će se sačuvati.
Svatko je više htio biti on, pa tek onda oni.Neiskustvo i potreba da vide dalje, da ne troše sadašnjost u opetovanom prepričavanju prošlosti, gušila je iskorake. U košmarima i nastojanjima da se natječu u svojim bolnim iskustvima, koja nisu znali raspetljati, mislili su da je to normalno.Oboje su bili djeca ljubavi, djeca iz razorenih brakova, oštećeni ljudi.Mislili su da su obični, a nisu bili.Oboje su nosili iskre kreativnosti, koje su iz kojekavih razloga potiskivali.Nadali se da ce doći vrijeme da zaiskre u punom sjaju.
Sve ima svoje vrijeme!
Nestrpljenje stvoreno u procjepu očekivanja da se okolnosti poslože, pa da jedno od njih krene svjetlosnim putom, postajalo je očitije.Žuljalo je i stvaralo nelagodu pri svakom koraku,a koraci su bili kraći i bolniji.Svakodnevno su se mirili s odustajanjem, jer je sve izgledalo neizvjesno i preteško.Osvrti na svakodnevnicu koja ih ni u jednom segmentu nije štedjela,bili su jasniji.Svaki na svojoj strani kreveta, sa svojim izdanim nadama i okrenutim leđima poput čvrstog zida nekog zamka,ljutili se jedno na drugo, a voljeli se.
Odrekli se djeteta.
Odrekli se kuće i dvorišta.
Odrekli se vjere da je sve prebrodivo.
Odrekli se sebe.
Izgubili se u neizgovorenim optužbama.Zaboravili razgovarati i razotkriti uvjerenja koja su iskonstruirali u svojim glavama.Prkos im je presudilo na raskršću neizvjesnosti.Nisu dozvolili životu da , kako je rekao Ernesto Shabatho, stvara buduća sjećanja.
Okretali si leđa i trčali u nepoznato, loveći utišane zrake koje su ih doticale uvjeravajući se da su strasnije i snažnije.Činile im se izazovnijima i opojnijima.Nakon proteka godina,i muka oko prilagodbe, spoznali su svoje pogreške.Oboje su ušli u tuđa dvorišta,a potisnuli u zaborav da je njihovo bilo zelenije i sunčanije,iskrenije i optimističnije.Raskošnije.Da je trebalo razgovarati,a ne okretati leđa i biti uvjeren u svoju ispravnost.Šta će im 'ispravnost', kad su izgubili mnogo više!?
Kao što su se rastali, tako su se ponovno susreli na raskršću sudbina.Umorni i plavi, izudarani od udaraca i povreda koje su ih sustizale i razarale, bolno su se opraštali od svojih bližnjih, koji su ih do posljednjeg daha uvjeravali da su dobro postupili.Kako je lako oprostiti onima kojih više nema!Kao da više nema ni njihovih savjeta koji su ih odveli u muku.
Morali su se suočiti s odlukama koje su im ostale.
Bolno odrasti.
Izgradili su svoja dvorišta, svoju oazu u koju su se sve više i više sklanjali.Osamljivali se iz straha od novih povreda.Stvarali imaginarni svijet u koji su sve češće i više ugrađivali sretna sjećanja.Odguravali pogreške i ublažavali poraze.
Tješili se.
Bojali se osvijestiti i prihvatiti da su usamljeni i ogorčeni, a budućnost beznadna. Uvaljani u osjećaj izdanih nada i vjerovanja udomili su psića i mačka.Vjerovali da su njihovi, samo njihovi.Nježno se o njima brinuli dajući im nabubrene emocije, znajući da neće biti prevareni, ni izdani.Nadali se da će im nadomjestiti ono od čega su prebrzo odustali,a što im nedostaje-bezuvjetnu ljubav.
Nije kasno!
Nije kasno da se prestanu klanjati i moliti onima gore,ni onima dolje.Trebaju pogledati u ravninu očiju da vide nekog stvarnog i dostojnog njihovog drugog pogleda,da vide čovjeka. Ubrzane slike, kao film koji se prebrzo odmotava, pobudio je gorak osjećaj, u kojem su se miješali vremenski tijek s krivnjom.Kristalizirao se osjećaj da su cijelu vječnost radili ono što nije važno, a propuštali bitno, samo zato što je bilo teško.
Bili su zaglavljeni u vlastitoj priči iz koje ih je mogao izvući netko tko je imao 'jaču priču'. Tko je pritisnut tjelesnom odumiranju osvijestio da su lomljivi i prolazni…Njena je priča bila sablasnija,jedva je izvukla živu glavu.Ležeći okružena aparatima koji pište i ne obećavaju, ali straše, pitala se čemu sav taj prkos, sva ta uvjeravanja i potvrđivanja tko je od njih više griješio, tko je manje volio i bio samouvjereniji.Odabiri su, a da to nisu osvijestili ,ogolili njihove živote strahujući od samoće!
Od njih im se kosa kostriješila i hrbat mreškao…
Nasmiješila se misleći kako nikad nije kasno ako su otvoreni,ako su spremni pokloniti se povredama zadobivenim u vremenima kad su se usudili vrijeđati i prkositi misleći kako brane nešto jako važno, a zanemarivali da im budućnost ne otvara previše putokaza.
Da se krugovi sužavaju.
Dok smo živi trebamo nekog,nekog na koga se možemo osloniti, a koji put i nasloniti, kad nam srce zatreperi nepravilnim ritmom,kad nam duša zatreba slušača,a znamo da smo u nečijoj duši ostavili neizbrisiv trag.Čemu opiranje i bijeg u samoću?!
Ostavimo iluzije da nas iza ugla čeka prekrasna duga…
Tko ne bi volio da je zaista tako!?A da i je tako što će s tom prekrasnom, nestalnom i trenutnom dugom, kad su se od nje udaljili četvrt stoljeća.Što bi ona s njima u sudaru generacijskog jaza i preteške prtljage?!
Nije lako odustati od vlastitih uvjerenja da još ima nade…
Mogu, ali uz koliko napora, muke i stresa?I u konačnici koliko dugo?
Imaju li vremena i snage za sve te sanje i sanjarije?Iluzije?