Sjedio sam posve sam u kutu i gledao kroz prozor.
Mjesec je navirivao ne bi li se bolje zagledao u moju dušu.Odmicao sam pogled, gledajući u sjene i očekujući čudo.
Na oronulom zidu ugledao sam pješčanu uru. Svjetlo s obližnje reklame, čas ju je bojalo u plavo, čas u žuto, stvarajući ljubičasti odsjaj.
Razmišljao sam o užitcima koje sam propustio, o susretima na koje sam zaboravio, o poslovima koji su me zaobišli, o ženama koje su me voljele, a ja grabio dalje u strahu da ne dođe dan kad će to one učiniti.
Morao sam biti korak ispred njih.
Ušle su dvije žene. Jedna riđokosa, druga plava. Obje zgodne. Glasno su se smijale.Riđokosa me podsjetila na Mariju, kad smo se upoznali.Bilo je nešto zagonetno u njenom držanju.Malo-pomalo susretali su nam se pogledi.
Osjetio sam se izazvanim kad mi je uputila otvoren osmjeh.Polagano sam se naklonio i mislio o vremenima kad bih ustao, kad bih prišao, i razgrnuo sve dileme oko toga tko je započeo, a tko nastavio. Smiješeći sam se prisjećao kako me je Marija zarobila, odvojila od svih mojih žena koje su me zvale u sva nemoguća vremena i očekivale, tražile, zahtijevale ono što su htjele.
Puštao sam joj da svaki dan nakon posla, dolazi. Susret bi započinjali na stubištu vjerujući da ni jedan trenutak ne smijemo propustiti. Makar je prošla pola stoljeća, njeni snažni i jedri bokovi , stabilne noge i okrugla prsa izazivali su me. Nisam se dao iako sam znao da odlaze moje žene…Neka odlaze, doći će druge.
Morao sam se uzdignuti iznad sebe da odagnam žaljenje. Da se oduprem dilemama.
Ljubio sam je strasno. Čak i u stopala, gdje nisam ljubio ni jednu. Kad smo počeli bila je na koljenima. Energijski posve prazna od života koji je samo tražio, uzimao. Onda sam je uspravio. Poravnavala je i ona mene. Nitko nije savršen. Bilo bi dosadno da jeste.. Onda se, poput povijuše, izdigla iznad mene i treperavim listovima prekrila nebo. Čuo sam šuštanje i osjetio sjenu. Zasjenila je moj svijet. U jednom sam se trenutku zapitao da li ću i koliko još moći tako i toliko. Što, ako joj to neće biti dosta? Što ako će tražiti dalje? Da, da dobro mi je ujak govorio:“Ono što muči mnoge, tješi sve.“ Sad to razumijem. Da, da.
Pa da, to je upravo to! Eto mi odgovora!
Mučio sam se danju i noću. Zvao je svako malo,prekidao u poslu,mislio kako me ne razumije, ne shvaća. Ta tolike su bile zadovoljne sa mnom, pa zašto nije i ona. Dao sam joj se, predao kao maleno dijete, a sad me zaobilazi. Kupovina s majkom, kava s prijateljicom,razgovor sa sinom…Pa u čemu griješim? Ma ne, ne griješim. Ona je ta koja griješi! Ona me se zasitila, naužila, pa me izbjegava…
E neće moći! Neće ići.
Drago mi je rekao da me zaobilazi, jer ne želi opet i opet slušati ono što je odslušala po ne znam koji put, što ne želi slušati. Zašto je ne poslušam kad mi pokušava pomoći govoreći da si ne upropastim sadašnjost s neizvjesnom budućnošću. Možda je u pravu, ali svejedno me brine…Da sto puta mi je rekla, da se može prilagoditi i da joj tjelesnost nije toliko bitna. Ma vraga joj nije važna, znam ja žene, one govore jedno, a traže drugo…
Ušla je s prijateljicom. Smiješila se s vrata. U očima nije bilo onog žara,one vatre,kojom me je grijala, u čijem sjaju sam se mogao ogledati. Kad sam znao koliko vrijedim. Kad sam znao da zadovoljavam njene nade i ispunjavam njene snove.
Sjele su. Prijateljica je povukla suknju. Nije trebala.
Gnušala me njena hladna, odmjereno-suzdržana otmjenost. Kao da je iznad mene. Kao da me omalovažava. Kao da zna sve o mojim sirovim, tjelesnim strastima, kad te oblije topao znoj, pa se slijeva niz leđa. Kad se gubiš u vlastitoj igri zavođenja i zaborava. Naglo sam ustao i poljubio je u usta. Skamenila se. Ma neće ona mene! Neka se trnci nelagode slijevaju po njenim leđima! Poput namrgođenog policajca, dlanom je zaustavila moj šarm.
„Ne, nećemo tako,nisi ni svjestan kakvu si ženu dobio. Ta ja ću vam možda biti kuma. A kumu se poštuje! Ne dira ju se, ne zbog nje, već zbog žene koju voliš!“ sikćući je izgovorila.
Zbunjeno sam je gledao i osjetio kako mi je trnce vratila. Vražje žene! Kakvih sve ima. I svaki put izroni neka nova, s novim načinima. Uh, treba mi još sto života da ih sve prokužim. Ljubičasti odsjaj zaustavio se na Marijinom licu. Bilo joj je neugodno. Ma u vražju mater, što sam sad opet kriv?
„Slušaj Ana, što bi ti učinila, da ti dajem sve, ama baš sve, a ti nezadovoljna. Mariju ne prepoznajem. Uvukla se u sebe, sašila porub - do kud mogu, ma što se tijela tiče mogu gdje hoću, ali dušu je zatvorila…Ne dopušta da se približim…“
„Pokušaj shvatiti da sam cijeli život sama odgajala sina, brinula o novcu, stanu, preživljavanju, a sad bi htio da sve to odbacim i tebi prepustim…Da uništim svoju osobnost. Sebe. Ne ide to tako!“ branila se Marija.
„Zašto je tako teško prihvatiti da se netko brine o osiguraču, da netko vozi, da netko popravlja stol. Pa, budi makar malo žena, kad ti to već nudim, ma što nudim, dajem!“
„A da malo otpustiš?!“ uplela se Ana.
Prezrivo sam je pogledao, razmišljajući o Marijinim nesigurnostima, skučenostima , tjeskobama. O tome kako sam je razveselio seksi rubljem. Da , da ona je i moje tjeskobe prigrlila. Nije ih osuđivala. Pokušala mi pokazati drugu stranu medalje. Biti prijateljica, ne osuđujući ni jednu moju manu. A kakav je to čovjek bez mana. Imam ih upravo toliko, koliko i drugi.
Nekome je, treskom, pala čaša. Zvuk razbijenog stakla nadjačao je žamor.Dok se Ana okrenula zgrabio sam je za sisu. Šaka joj je poletjela prema mom licu. Spretno sam se izmaknuo, cereći se. Crvenilo joj je udarilo u glavu. Htjela je otići, ali ju je Marijin pogled zadržao.
„Pa što je tebi?“ bijesno je vikala ustajući i dajući mi do znanja da je jača, odlučnija, snažnija. Da se može brinuti o sebi. Koja ženturača!
„Ja to tako…Ako se žena buni , ispričam se, ali većini je drago.“
„Meni nije. Znači neku ženu siluješ i onda se ispričaš? Ne ide to tako!“ vikala je nadglasavajući glazbu, i mašući rukama. Uhvatio sam riđokosin pogled. Kao da je očekivala da nešto krene na njen mlin.
„Pa ja se zekam, zašto to shvaćaš toliko ozbiljno?“ kreveljio sam se misleći koliko je opasna. Ta odmah mi se nije sviđala. Gledala me s visine i nije mi ulijevala samopouzdanje. Ta bi me uništila…Kako se Marija, toliko obična i punokrvna može družiti s takvom hladnom i odbojnom ženom.
„Zbog Marije i sebe,“ rekla je nešto tiše sjedajući i ne propuštajući me zviznuti pogledom.
Riđokosa žena prilazila je našem stolu, njišući bokovima. Trebala je vatru. Koji stari trik, pomislio sam kad je spustila preduge umjetne trepavice. Namignuo sam joj i ispod oka pogledao Mariju.
Bilo joj je neugodno.
Ustala je i rekla:“Kad se središ, javi se!“
Zalupila je vratima oslanjajući se na Anu. Uhvatio sam prezriv Anin osmjeh……