Kad sam prvi put vidjela Enu bila sam
djevojčica, koja je počela čitati ženske časopise. Odmah sam je povezala sa Sofijom Loren.Ena je
bila visoka i otmjena žena dugih
trepavica, koje je naglašavala maskarom.
Dolazila je jedanput do dvaput tjedno uvijek u
drugoj odjeći i obući, a naglasak je bio na torbama.Bože, kako je moja majka
njena vršnjakinja, morala teškog srca gledati svu tu raskoš ovješenu o njene
ruke.To tek sad razumijem, a vjerojatno sam ponešto razumijevala i tada.
Jednom prilikom,kad sam pomagala majci
odnijeti robu u njenu kuću, ostala sam zatečena. Nikad do tad nisam vidjela takvu
raskoš od namještaja, lampi, tepiha.Imali
su vrtlara koji je oblikovao grmlje u
obliku likova iz crtića, da bi se Mikiju,
njenom sinu bilo interesantnije igrati se u vrtu.
“Osjetljivo je dijete, zato smo kupili kuću na Lošinju da se oporavi od silnih
upala grla i uha,“govorila je Ena. A meni se činilo da se zapravo hvali, da pokazuje koliko je bolja i uspješnija .To
nikako nije bila. Moja majka je završila školu za učiteljicu i imala zlatne
ruke,a ona se samo bogato udala.
Često sam se igrajući na ulici zagrebačkog
predgrađa iznenadila kad bi ih ugledala na vrhu naše ulice;nju i njenog
supruga…Ona elegantna, lijepa,uvijek par koraka ispred njega, a on mali, ćelav,
neugledan, poput nosača iza nje.Moje iznenađenje bilo je u njenom iskoraku.Kad
sam promatrala oca i majku i većinu
parova iz naše ulice, uvijek je bilo obrnuto.Muškarac je kročio naprijed, a par
koraka iza njega, ili uz njega hodala je žena.
Trideset godina kasnije, na njen poziv posjetila sam ju.
Iznenadila sam se.Ništa od otmjenosti i ljepote nije ostalo. Dočekala me na
vratima u žutom frotirskom ogrtaču koji je na ovratniku imao kartončić s
deklaracijom i cijenom. Prosijeda neuređena kosa, stršala je u zrak u obliku
očerupane, zaboravljene glavice kupusa na polju.Oči upale, bezizražajne, trepavice
kao da su nestale,a koža siva, pjegava i naborana.Uvijek mi se činila visokom,
ne znam da li zbog toga što sam ja tada
bila malena ili zbog toga što se
povijala, grbila prema naprijed.
Dočekale su me teške zavjese koje su
zaklanjale snježnu bajku i ustajali
miris starog namještaja i starih tapeta koje su
prestale odolijevati vremenu .Gurnula
sam joj vrećicu s voćem u ruke, kao što je ona gurala naranđe u moje tada
premale ruke.
Uvela me u veliki boravak, s visokim prozorima
kroz koje su se vidjeli borovi obješenih grana poput umornih ruku koje vise odmaknute od tijela,
kao da mu ne pripadaju, kao da se brane.Ugasila je radio i ponudila me da sjednem
mičući stare novine, s još starije fotelje.Sjela sam i osjetila kako propadam.Opruge
su tugaljivo škripale.Sjela je nasuprot mene, promatrajući me.
„Pa kako ste?“upitala sam je , razmišljajući
kad sam je posljednji put vidjela.
„A kako bi bila stara, bolesna i
sama?“tugaljivo više za sebe odgovorila je Ena.
„Ne mora čovjek biti star, da bi bio sam,“odgovorila
sam tiho.
Nudila me je keksima i mlakim čajem .Pokušala
ga je natočiti, ali su joj se ruke toliko tresle, da sam je zamolila da ja to uradim.
Klimnula je i polagano spustila umorno tijelo u fotelju.Tijelom mi je strujala
nelagoda,kojoj se nisam mogla oduprijeti.A onda sam se
sjetila,kako sam neki dan ukorila sina, da o starijim ljudima ne smije tako
govoriti,da će i on jednog dana biti star, a on mi je snagom uzavrele mladosti odgovorio pjevušeći:“Da
to će biti kad budem star, ali još sam mlad, još sam mlad i to je sad!“Ulovila
sam se kako razmišljam na njegov način,
makar sam bila bliže tom životnom
razdoblju.
Iz Enine pozicije bila sam još mlada, još
mlada i to je sada!
„Tvoja majka, bila mi je najbolja radnica i
često sam razmišljala kako ćemo nas dvije jednog dana, otići u starački dom,
kako ćemo šetati, pričati o našoj mladosti, igrati Belu, Domino, Čovječe ne
ljuti se, a onda ćemo koji put otići u kazalište. Ti bi nam nabavila karte,
odvezla nas i vratila u našu sobu u domu.Kad bi dolazila u posjetu majci, zapravo
bi i mene posjećivala.Jednom posjetom,posjetila bi nas obadvije i ja se ne bih
osjećala toliko sama.Mi planiramo, a život kroji i reže.E, da je moj sin živ…
sve bi bilo drugačije.On bi se brinuo o
meni!“
„Da, život nas iznenadi obratima,na koje ni ne
pomišljamo da bi se mogli dogoditi. Izaziva nas na borbu, preživljavanje.“
„Da, da samo što sam preslaba i preumorna za borbu, da je moj Miki živ, on bi se pobrinuo
i ne bih trebala tražiti druge ljude da
mi pomognu .“
Gledala sam je i razmišljala o vremenima, kad
je bila mlada i lijepa, kad nije bilo nikog tko se nije okrenuo za njom, nikog
tko nije htio biti kao ona;nasmijana i
zadovoljna.
Netko je pozvonio i Ena je teškom mukom ustala, oslanjajući se na
naslon fotelje. Tek tada sam ugledala silne brave i lance i špijunke, koji su
poput ukrasa na jelki, visjeli s vrata.Pogledala je kroz jednu od špijunki,
odmahnula rukom i polaganim hodom vukući noge, vratila se do fotelje.
“Prosjaci,“ rekla je odmahujući rukom.„Inače
mi nitko ne dolazi. Mogu tu i umrijeti, a da nitko ni ne zna.Uzmi još čaja.“Gledala
sam je zbunjeno.
„Znaš, pozvala
sam te da s tobom popričam. Gledam te kako si prekrižila noge, kako se
smiješiš i imam osjećaj da pričam s tvojom majkom.Kako su samo te godine
iscurile!O jadna ja.“
Lagano se okrenula i s dvosjeda pokušala
dohvatiti roza kutiju.
„Znaš, ovo sam tebi namijenila,učini s time
što god hoćeš,meni više ne treba!“pružila mi je kutiju obljepljenu papirom s nježno ružičastim cvjetovima japanske
trešnje.
„Unutra je cijeli moj život.I pisma i dnevnici
i fotografije. Na svakoj sam označila, datum i mjesto gdje je snimljena, a
sudionike pokušaj sama odgonetnuti.Tako će ti biti interesantnije sklopiti
priču.I još nešto, nemoj prestrogo suditi.Kad sudimo drugima nismo blagi,a kad bi znali
da će istim tim škarama neki drugi suditi nama bili bi blaži.“Ganuto sam je gledala šuteći.
„Znaš, mislila sam to ostaviti unuku Bruni, ali on godinama ne pita za mene,
samo zato što sam se usprotivila njegovoj majci, da ne blati mog Mikija.Nije htjela ni čuti za
mene.Tako je i njega odgojila.
„Žene vole muškarce koje druge žene
priželjkuju, a ne vole kad im se to i dogodi,“prečula je moj komentar i
nastavila:
„Znam da Miki nije bio savršen, ali nije on kriv što su
ga tolike žene salijetale, što su sve htjele biti s njim,što im nije znao odoljeti.E
moj Miki, govorila sam ja njemu, korila ga, ali
žene i društvo bilo je jače.Znao
je da ću sve njegove propuste popraviti.Znao
je za kćerku, ali nije htio ni čuti za njih dvije.Skrivećki sam im
pomagala.Uh, kako mi je teško,još ga i danas vidim u položaju,kako sam ga
zatekla u kući na Lošinju, kad je sam i jadan nakon rastave braka otišao na par
dana da se pribere.Alkohol s lijekovima odradio je svoje…O jadno moje
dijete.Umro je sam , nitko ga nije ni za ruku držao.“Suze su joj lagano klizile
iz njenih upalih zelenih očiju.
Prisjetila sam se da je to bilo davno, a ona je o tome pričala, kao
da se jučer dogodilo.
Još sam bila curetak, kad je u crnom Mercedesu dovezao Enu.Unoseći pakete s
velikim smotuljcima vune, od kojih je moja majka plela haljine za njihov dućan,namignuo
mi je u prolazu.
Osjećala sam zavist, zbog života u kojem mu je sve stizalo na traci. Dok sam se ja za
svaku pa i najmanju sitnicu morala boriti.Onda sam shvatila da nikada za ništa
nije preuzeo rizik ni odgovornost, pa nije ni mogao preći vlastite granice.
“Da barem mogu umrijeti i biti s mojim Mikijem!“Na licu joj
se ocrtavala patnja.
Duboka
i teška.
Sjetila sam se njezinog supruga,strpljivog
čovječuljka i ukrutila se misleći kako sam se zanijela i raspekmezila na njenim
vapajima za sinom, a da ni jednom nije
spomenula supruga, koji ju je obožavao, ni majku koja se brinula za Mikija, dok
je ona putovala, ili bila umorna od trčanja po dućanima.Ni jedne jedine riječi,
a kamoli patnje.
„Ima još nešto što bih te pitala, ali nekako
mi je teško,“nesigurnim glasom progovorila je Ena.
„Pitajte.“
„Znaš, ja svakim danom sve više starim, sve
sam nemoćnija, pa sam te htjela pitati da li bi mogla, htjela preuzeti brigu o meni?“tihim,
jedva razumljivim glasom izgovorila je Ena.
Osjetila sam bockavu hladnoću pahuljica, koje su mi se zalijetale u lice i
sjetila se noći kad je moja majka
pogrbljena nad mašinom plela za bijedan novac s kojim je jedva prehranjivala
brata i mene.
„Morala bih razmisliti, ne mogu Vam odmah
odgovoriti,“čula sam se kako govorim, a znala sam odgovor.Znala sam da mi sav
njen novac ne treba. Zgrtala ga je na leđima moje majke i mnogih majki, koje
su bile sretne da mogu raditi i prehranjivati
djecu.
I danas nam govore o toj sreći…
Odložila sam
kutiju, obljepljenu ružičastim papirom u ormar.Nisam bila spremna
suočiti se sa Eninim istinama .
U proljeće je preminula.I nitko ju nije držao za ruku.
Otužan posljednji ispraćaj žene, za kojom
nitko nije plakao.U kapelici su poput mumija stajali ljudi, koje nisam
poznavala.Kad sam im prišla u jednom sam čovjeku prepoznala Enine oči.Oči njene mladosti.Odrasli ljudi koji su imali
svoju, odraslu djecu, Eninu praunučad, koju nije poznavala.Samoću si je sama nametnula,
negirajući sve osim iluzije koju bi netko mogao uništiti.
Nakon pogreba, s kojeg sam se vratila posve prazna, shvaćajući koliko možemo
biti zatupljeni i zavedeni vlastitim mislima i sebičnošću, potražila sam ružičastu
kutiju.
Sve sam istresla na pod.U moru
fotografija,ugledala sam lice slično Mikiju,misleći da je to on,gurnula sam ju
u stranu.Svejedno mi je odvlačila pogled.Na poleđini je pisalo:“Eni od samo njenog Tonija, Opatija
1964 god.“
Zagledala sam se u opatijsku šetnicu i začula
njen glas:
„Toni ,ljubavi, donesi mi kavu znaš da ne mogu ustati bez čokolade i kave!“
Snop pisama zavezanih trakom boje jorgovana, privuklo mi je
pažnju .Nešto mi je govorilo da sve
vratim u ormar. Dvoumila sam se .
A onda mi je pod ruku došla fotografija Tonija
s dvije djevojčice.Gledala sam u
fotografiju, ne shvaćajući.Na poleđini je pisalo; Zagreb 1968.
Ponovno sam uzela snop pisama svezan vrpcom boje jorgovana.I
pomislila:“Bože, smijem li ja to?“
Istog trenutka,osjetila sam njeno prisustvo.Svejedno
sam iz snopa izvukla pismo.Još je uvijek
mirisalo po muškarcima tog vremena, borovim iglicama…Za oko mi je zapelo pismo napisano crvenom olovkom, koje se kad sam
istresla kutiju odvojilo.
Draga Ena,
Shvaćam te, znam da ti je suprug sigurna luka,
a znam da Tonija voliš,koja ga ne bi voljela, zgodan mladi arhitekt…da, da
rekla si da ima obitelj, a šteta. Ne znam što da ti odgovorim…Ja bih dvaput odvagnula.Ti
si naučena na jedan drugačiji život,a Toni?Može li ti on to pružiti?Razmisli i da se razvedete,
svatko iz svog braka, njemu opet ostaju susreti sa ženom, uzdržavanje djece,
stalne trzavice…Nikad ne ćeš biti mirna kad ih bude išao posjećivati…No veselim
se što ćeš mi biti kuma, još da je Toni pored tebe, vau!
Pusa.Veronika
U pismu
je bila i fotografija njih dvije u širokim haljinama s velikim cvjetnim
uzorcima, priljubljenim uz struk,kakvu je Gaby nosila te godine na zagrebačkom festivalu.
Pogled mi je odvukla razglednica, čije su mi se zgrade činile
poznatima;Canes, pročitala sam.
Osjećala sam se kao uljez, koji kopa po tuđim
životima.“Pa ona mi je sama ponudila tu kutiju…“pomislim opravdavajući se.
Pokušala sam spremiti svu tu gomilu pisama, razglednica, čestitki,
fotografija i opet me nešto zaustavilo.Otpuhnula sam težinu i otvorila novo pismo koje mi se izvana učinilo posve običnim.
Draga Ena,
Šećem terasom, moji svi spavaju, a ja
šizim.Znam da sam si za sve sam kriv.Ma što kriv, nitko tu nije kriv, takve se
stvari događaju…Žena osjeća da sam odsutan,
misli da je to zbog posla.Djevojčice me obožavaju i večeras, kad sam ih
otišao poljubiti za laku noć,osjetio sam silnu navalu ljubavi.Ne mogu zamisliti
život bez tebe, tvog osmijeha, pogleda, a ne mogu zamisliti ni da one odrastaju
bez mene.Koji sam ja dvoličan čovjek!Ispravi me ako misliš da nije tako.Silno
mi nedostaješ.Ljubim tvoje oči.Toni.
Uzela sam drugo pismo s hrpice i otvarajući ga
osjetila da je deblje.Unutra je uredno presavijen list papira s nacrtom neke
kuće.
Ena,draga, što kažeš?Jel ti se sviđa?Jučer sam
sjedeći u uredu zamislio kuću u kojoj bi bili sretni.Volio bih osjetiti tvoj
dodir na vratu.A ti?Što bi ti voljela?
Hrpica me je sve više i više privlačila,a ja
postajala sve više i više dijelom njihovih života .
Draga moja,
noćas sam te sanjao.Bilo je toliko savršeno,
da me žena probudila i rekla kako buncam o nekoj Eni…
Vodili smo ljubav i ja sam osjetio silinu emocija, kojom je moje tijelo poniralo
u tvoje.A… koji dobar osjećaj. Kad mi je brat jednom prilikom rekao“ da je sve
to isto“,samo sam se nasmiješio i znao da nije.Toliko želim da se sretnemo,da
ne mogu dočekati kraj tjedna.A da se vidimo u četvrtak?Evo u četvrtak, mislim
da ću uprijeti i raditi cijelu noć, da se prije vratim.Da, da svakako se vidimo
u četvrtak.Voli te Toni.
Draga Ena,
Da, da shvaćam, tvoju bojazan, tvoj strah…Nakon
toliko godina braka da se desi , kad smo nas dvoje zajedno!? Sve ću posložiti,
na najbolji mogući način.Ne boj se, puno te volim.Toni.
Jedina moja Ena,
kad smo se sreli, mislio sam da ću poludjeti
od siline ljubavi, koju osjećam za tebe.Ne ne nemoj me krivo razumjeti, imam neodgodiv put,zato sam ti rekao da se ne
bojiš, da budeš strpljiva. Sve će ispasti dobro i za tebe i za moje djevojčice.Pomisli
sad vas u srcu imam tri.O kako volim žene!Toni.
Draga moja,
nisam ti se mogao javiti, znam da sam ti rekao
da ću obaviti razgovor s Mirom i da ćemo
se razvesti.A onda su se stvari toliko iskomplicirale, da ti se tek sada javljam.Završio sam u pritvoru, znaš već u kojem vremenu živimo…, pa 1971.god je…
Draga,
dobio sam tvoje pismo, znam da je dijete na
putu, da ono ne može čekati, sve znam, ali i ti mene razumi,u zatvoru sam i sad
ne mogu ništa učiniti.Još uvijek sanjam naše šetnje uz more, naše susrete,
putovanja, naše rastanke…To mi daje snagu da ne poludim.Toni.
Začula sam ključeve u bravi i poput lopova, na
brzinu gurnula pisma pod krevet.Izašla
sam iz sobe i ugledala supruga kako
skida cipele.U mom pogledu osjetio je nelagodu i pitao:“Što ,opet imaš migrenu?“
Klimnula sam glavom.Cijelo večer sam bila odsutna,koliko god sam se trudila da
zvučim normalno, to nisam bila ja.Stalno mi je odvlačila misli.
Bože, kako volimo viriti u tuđe živote.Ma što
me je spopalo.Neću više pogledati ni jedno pismo.
Ne zanima me!Imam svoj život!
Nisam mogla zaspati,koliko me vuklo u kutiju
obljepljenu ružičastim cvjetovima japanske trešnje.Ustala sam na
prstima.Mjesečina je obasjavala sobu.U staklu sam ugledala Enu.Gledala je ravno u mene.Stresla
sam se.Tiho, najtiše izvukla sam kutiju.Iz kutije se odvojilo pismo drugačijeg
rukopisa.
Dragi Antune,
Veselim se što si mi oprostio, i sam kažeš da
smo već dugo u braku i da nismo mogli imati djece, a djeca su dar od Boga.Hvala
ti što prihvaćaš ovo dijete, kao svoje…Ena.
Znao je
da Miki nije njegov!
Pred očima mi se stvorio čovječuljak s
predugim rukama i piskavim glasom. I pitanje:“ Kako je pronašao snagu i smisao
u svemu tome?Zar svi ne želimo bar na tren biti Narcisi , gledati vlastito
dijete i tražiti dio sebe u njemu?Vidjela sam ga onako sićušnog kako je
prebacio ruku preko Mikijevog ramena,kad je Miki bio dječarac…Odlaskom Ene iz
njegovog života, život bi mu bio prazan.Smisao je pronašao u obitelji koja nije
izgledala onako, kako većina nas zamišlja da bi trebala izgledati.
Zar
mnogo tog zamišljenog u našim životima ne izgleda drugačije?
Nisam saznala
je li Miki znao da mu on nije otac.
Dobila sam poziv odvjetnika da dođem na čitanje Enine oporuke.
Kad sam ušla u otmjen odvjetnikov ured, za
stolom su sjedili njeni nasljednici.Žena sa šeširom plijenila je pažnju.Posve
se uklapala u sliku Crnčićeve morske obale, koja je prekrivala cijeli zid iza
nje.Do nje je sjedio čovjek srednjih godina.Po očima sam prepoznala Mikijevog sina.Na suprotnoj
strani stola sjedila je mlađa žena, izrazito crvene kose.Muškarac koji je
sjedio do nje stalno se s njom došaptavao. U kutu je sjedio sijedi starac u
smeđem odijelu i širokoj kravati iz
prošlog vremena.Kad nas je odvjetnik pozdravljao, pogledi su nam se susreli.Malo
je ostalo od Tonija, kojeg sam poznala sa fotografija.
Šuškanje koverte, koju je odvjetnik otvarao,
bio je jedini zvuk.
„Prvo ću pročitati pismo.“
„Dragi moji,
ne želim vas uvjeravati u pravednost oporuke.Niti se opravdavati.Nastojte
je prihvatiti. Nitko od nas nije jednoslojan.Svi imamo svoja lica i naličja, sa
svojim vrlinama i manama.Svatko od nas ima svoj put, koji u
konačnici vodi istom cilju. Ena.“
Odvjetnik se nakašlje i počne čitati oporuku.
Kuću u Zagrebu, ostavljam unuku Bruni.
Kuću na Lošinju i nakit ostavljam unuci Mariji.
Mercedes, old tajmer, kojim smo prokrstarili najljepše obale svijeta, ostavljam Toniju,
muškarcu kojeg sam istinski voljela...Starček u kutu se promeškoljio.
Novac ostavljam gospođi Vesni. Jedino nju poznajem
od sve djece svojih radnica koje su to zaradile, a ja im uskraćivala misleći kako će faliti mom
sinu…Znala sam da to moram učiniti, onda kad je moj sin preminuo….“
Sjetno
sam se prisjetila svih onih torbi, koje
je moja majka kao mlada željela imati.
r