Susretali su se na nedjeljnoj misi. Dolazila je tiho, posve nenametljivo i sjedala uvijek na isto mjesto. Čim bi ušao potražio ju je pogledom. Makar nije htio priznati, osjetio je lagano opuštanje prsnih mišića i lahor koji je nesmetano strujao. Kad je ne bi ugledao,nemir poput neizgovorene molitve, napadao je njegove osjete. Poruke s oltara gubile su se u jeci koja ih je posve zaglušila.
Odsutnost duha, harala je njegovim umom.
Jednom je sjeo do nje. Lagano mu se osmjehnula, a on se naklonio. Srce mu je luđački tuklo uranjajući u plavetnilo njihovih pogleda. Razmišljao je o nijansi plavetnila u kojem su se sudarale njihove duše. Treperio je u prostoru, za koji nije znao da postoji. Koliko god se trudio da osvijesti, razumije taj osjet, gubio se u spoznaji truda. Intuitivan osjet govorio mu je o nemogućnosti da ikada priđe bliže od toga. Da je drugi, to doista. Da ona nije u paralelnom svijetu, koji bi se mogao ukrstiti s njegovim, već da je zbog nje bio stran samom sebi.
Onda se opustio, podižući ruke, predajući se sudbini, shvaćajući je kao nešto o čemu ne može i neće donijeti odluku. Pustio je da dah lagano, bez njegova upiranja i volje poteče. Da ne donosi zaključke, da pusti i diše. Mislio je da je dijeljenje blagoslova mira, most koji će ih povezati, koji će mu pružiti priliku. Toplota se izmjenjivala sa zimicom. Strujala je njegovim tijelom, pozivajući na oprez. Povlačenje. Toliko ga je napadala, da je molio Boga da se pojavi netko, kome će ponuditi, ustupiti svoje mjesto. Ustati, pobjeći u svoje dvorište i poput dječačića viriti preko ograde.
Čeznuti, a ne imati jasnu viziju za čime.
Pojavila se poznanica i on je ustao, pridružujući joj se. Stajali su sa strane, a nije osjećao noge. Premještao se s jedne na drugu, pa upirao u pod objema, ne mogavši se ustredotočiti. Znao je da se nešto, što je bilo posve blizu, udaljilo. Gledao je njen miran pogled na oltar, kao da se ništa nije događalo.
Napadala ga krivica s okusom omalovažavanja. Vidio je zeleni komadić šala, koji joj je virio iza ovratnika. Trebalo ga je popraviti, vratiti na mjesto. Ma, što to on misli? Nije se u stanju suočiti s upoznavanjem, a razmišlja o popravljanju šala. Sve nebitno, kao i mnogo puta do tada , odvlačilo mu je pažnju.
Imali su zajednički ritual. Nikad na blagoslov ne bi odlazili među prvima. Čekali su da se gužva malo raziđe, a onda krenuli. Susretali su se u redu, jedno iza drugog, nekad joj je gledao u potiljak i trudio se prodrijeti u misli, a nekad ona njemu. Osjećao je da mu razmiče kosu, da njena pitanja prodiru dublje i dublje, očekujući reakciju, odgovore.
Uh, te žene!? Hoće sve odjednom, i odmah.
Ma koliko iskustava imao, uvijek mu na put iskrsne neka s drugačijim pitanjima, postupcima, koji se ne uklapaju u njegova ranija iskustva, spoznaje. Poput srednjoškolca, ponovno je morao učiti, tražiti prečace, povezivati, spoznavati, da bi se opet kretao u nepoznatim smjerovima, a bio je tako umoran od vina i od žena.
Spotaknuo se i gurnuo je u leđa. Osmijehnuo se s isprikom u očima. Ona se smiješila otvorenim osmijehom, bez glasa. Njen je osmijeh smjestio u portret duge. Osjećao je kako treperi oko njega stvarajući utisak topline majčinog zagrljaja. Ponio ga je kući da ga grli i miluje do iduće nedjelje i novog susreta.
Iduće nedjelje nije došla.
Uporno se pokušavao uvjeriti da ne dolazi zbog nje,a onda se, shrvan pitanjima koja su ga udarala u bolna mjesta obarajući svaki pokušaj razuvjeravanja, predavao. Makar je prevalio polovinu stoljeća, što su njegove sjedine jasno pokazivale, osjećao se mladim. Ne, nije još star!
A što ako je prestar za sve ono što misli da nije?
Nije je bilo ni sljedeće nedjelje.
Zatrpavao je sjećanja na kratke susrete spremajući ih u nove ladice, poput neotkrivenog blaga. Razmišljao o propuštenom.Čeznuo za nekim tko će mu se razveseliti i osmjehnuti, a da ne učini ništa poput njegovog psića Kairosa. Često je morao „zaslužiti“ taj osmijeh, to viđenje njega kao nekog tko je, i tko zaslužuje biti prihvaćen.
Ugledao ju je u društvu sijede žene. Nije sjedila na svom mjestu. Smijala se, otkrivajući nisku bijelih zuba. Ukršten pogled zaledio joj je osmijeh, a njemu je bilo toplo oko srca, osjećajući da nije imuna. Cupkao je očekujući odlazak na blagoslov.
Propovjednik je govorio o svakom od najmanje, najslabije braće,koja zaslužuju biti voljena, prihvaćena…Klimnuo je. Ta jasno izgovorena misao posve se poklopila s njegovim unutarnjim promišljanjem. Kao da je ciljala trenutak. Ganula ga snaga pomiješana s veseljem. To je blagoslov, koji razgrće dileme i kroti strah.
Gledao ju je kako staje u red. Ushit da ne spava na dnu ladice, da je opet tu, netom iza njega, gotovo do njega, trajao je i trajao…Nadovezivao se s vjerom u čistoću iskrene čežnje koja ga pokreće, da se da…
Odlučio je.
S blagoslovljenom hostijom u ustima poslao joj je otvoren, jasan, iskren i nedvosmislen osmijeh. Znao je da ne može ostati nijema.