OSOBA, SLOBODA I ODGOVORNOST

OSOBA, SLOBODA I ODGOVORNOST

Došli smo do mjesta na kojemu valja spomenuti razliku između jedinačnosti života u vrsti homo sapiens i jedinačnosti u ostalim životinjskim vrstama. Jedinka u vrsti homo sapiens je osoba. Hrvatska riječ „osoba“ naglašuje tu razliku. Jedinačan čovjek nije samo nedjeljiv životni organizam, nego su i svi ljudi međusobno različiti i nisu samo razlučena sijela života; ljudi su po ponašanju svaki za se posebni, osobiti, osobni. Sve životinjske jedinke ostalih vrsta međusobno su različite, ali one se razlikuju samo po tijelu odnosno po genima. One nisu osobe. One unutar vrste ipak imaju – za okolnosti u kojima traju i uz tjelesne posebnosti koje ih razlikuju – prilično ujednačeno nasljedno i naslijeđeno ponašanje.

Jedinačan čovjek stječe ponašanje odgojem ili ga sam bira ovisno ne samo o okolnostima, kojima se možda nastoji prilagoditi, nego i ovisno o idejama, načelima, počelima i u stanovitoj mjeri o sustavu uvjerenja, kojemu je svrha upravo ujednačivanje ponašanja, ali to ujednačenje dolazi u ljude izvana. U običnim životinjskim vrstama jedne jedinke očekuju od drugih određeno ponašanje što stvara povjerenje unutar vrste. U ljudskoj vrsti ponašanje je često nepredvidljivo i nepredviđeno pa se povjerenje se mora jačati odgojem za zajedništvo, zakonima ili sustavom uvjerenja. Jedinačan čovjek ne treba se prvobitno prilagođivati vanjskim, prirodnim okolnostima, nego društvenim prilikama, jer on izravno više ovisi o društvu, nego o prirodi. U tome poslu čovjek ima znatnu slobodu ponašanja, ali budući da čovjekovo ponašanje dolazi od njegova uma ili od sustava mišljenja, sloboda ponašanja ili izbor postupaka čovjeka ovisni su o njegovu umu.

Stoga razlike u ponašanju ljudi – koje ipak slijedi određene, ali nužno različite umske „programe“, a ne „ožičenja“ u mozgu kakva se nalaze u životinja – stvaraju vidljive, očite razlike među ljudima. Ljudi imaju različite „osobnosti“, koje uglavnom sastavljaju elementi ili proizvodi čovjekova uma i njegova govora, a ne tjelesni pokreti ili izražaji čovjekova lica ili očiju. Kad u čovjeku ne bi bilo osobe ili kad čovjek ne bi bio osoba, osobnost bi bilo sve što bi čovjek unosio u društveni opticaj. Ipak, u čovjeku postoji osoba, koja je „sijelo“ duha u čovjeku. Čovjekov duh je daleko „netvarniji“ od čovjekova uma, jer je duh druga izvedenica ili „derivacija“ aktivnosti čovjekova mozga. (Kinetičkim jezikom bi se reklo da, ako se izuzme čovjek, životinje nemaju drugu derivaciju moždanih aktivnosti odnosno da su jednolike u opticaju ili u ujednačenom trajanju.)

U latinskom jeziku riječ „persona“ (hrvatski „osoba“) označivala je masku ili ulogu u drami, iza koje se skrivala osoba glumca. (Hrvatska riječ „uloga“ ima primjerenije značenje od tuđice „rola“, jer uloga označuje ulog što ga netko pruža u drami ili u drugoj kazališnoj vrsti. Filozofija i pravna znanost pod osobom smatraju nositeljicu ili nositelja odgovornosti u ljudskoj jedinki. Pred zakonom ili u obveznim odnosima nisu odgovorna ljudska tjelesa ili osobnosti koje su maske osoba, nego osobe. U sudbenim postupcima se razgoljuju osobe, a u istražnim radnjama se prvobitno traga za „motivima“, pobudama ili nakanama počinitelja kaznenog djela, a nakane, namjere ili svrhe su posebnost vrste homo sapiens i njih nema u ostalim životinjskim vrstama.

lobodno čovjekovo ponašanje – koje nema „ožičen“ predložak u čovjekovu mozgu kao što je u mozgovima životinja, nego je ovlaš društveno uvjetovano ili programirano – izuzetno je rizična, nepouzdana i dvojbena značajka čovjeka. Nije prvobitno riječ o dolaženju čovjekove osobe u „sukob sa zakonom“ ili o tegobama u „obveznim odnosima“, nego o kvarenju, nakaženju ili u izrođivanju čovjekove osobe, koja – kad je iskvarena – teško biva sijelom duha dobra, kao pojave u čovjeku. Čovjekov duh koji sam od sebe proizvodi dobro teško podnosi „gostoprimstvo“ iskvarene ili teške ljudske osobe. Duh se u čovjeku buni, ako ne može doći na svoje, a to je nadilaženje kakvog god zadovoljenja životnih potreba organizma i ispunjavanje prohtjeva uma. Duh se pojavio kako bi se obnovilo izgubljeno zajedništvo u vrsti homo sapiens. Duhom se čovjek može vratiti vrsti ili se postupno pretvoriti u novu vrstu homo consideratus. Duh je sredstvo kroćenja uma i uklanjanja njegovih proizvoljnosti, koje su osnova slobode ponašanja.

Čovjekovo društveno vladanje se mora usklađivati, a budući da čovjek nema „ožičen“ um i ne nasljeđuje ponašanje, um treba krotiti ne upečenim shemama vladanja, nego svjesnim, namjernim, imperativnim usklađenjem ponašanja u službi ljudskog zajedništva. Duh je spona u vrsti homo sapiens. Um jedinačnih ljudi razvio se iz potrebe opstanka i zadovoljenja potreba, ali je prešao na ispunjenje prohtjeva jednih ljudi, čime se ograničuje zadovoljenje potreba drugih ljudi. Duh po svojoj naravi nema jedinačne potrebe, nego skupne. On prelazi granice jedne osobe ili jedinačnog života, jer je pojava i gibanje. Duh sam ima i u ljudima stvara potrebu skupnosti ili zajedništva. Duh se pojavio iz potrebe očuvanja zajedništva, koje je postalo ugroženim proizvoljnostima uma. Duh je sredstvo transcendencije preko granica jedinke ili osobe.

Kao što se um razvio iz potrebe opstanka i s vremenom počeo unositi razdor u vrstu, tako je duh nastao iz potrebe jačanja, čuvanja ili spasa zajedništva. Stoga je duh izvor odgovornosti, koja se očituje u spremnosti ili nastojanju da se spriječi zlo, a najveće zlo je razbijanje zajedništva. Duh je sredstvo stvaranja i njegovanja unutarnje odgovornosti ili osobne odgovornosti ili odgovornosti osobe. Duh ne navodi osobu da traži, nego da pruža i da tako promiče zajedništvo nasuprot razdoru. Dobro je u zajedništvu, jer je zajedništvo medij ili mjesto zadovoljenja životnih potreba, koje se ne mogu zadovoljavati jedinačno i u izolaciji, nego samo u zajedništvu ili suradnjom s drugim ljudima. Radi toga i postoje vrste u biljnom i životinjskom svijetu, a zajedništvo ili vrstnost u vrsti homo sapiens iskvarena je proizvoljnošću uma. Skokovit razvitak ljudskog uma pojačao je potrebu za zajedništvom kao načinom opstanka vrste.

Stoga je odgovornost namjeran i potreban komplement ili dopuna proizvoljnosti uma ili mogućnosti slobode u ponašanju ljudi. Odgovornost je plod duha, a proizvoljnost je proizvod ili poremećaj uma. U životinjskom i posebice u biljnom svijetu ima malo slobode, jer su vrste potpuno ovisne o okolini koja je zadana. Tako primjerice, iscrpljenost prirodnih izvora za jednu vrstu u slučaju njezina prekomjernog množenje oduzima toj vrsti čak i „slobodu“ množenja. Zašto bi samo jedinačan čovjek imao slobodu, ako je ni vrsta homo sapiens nema? Svojatanje slobode od vrste homo sapiens u odnosu na prirodu već se vrsti sveti. Treba li i čemu jedinačnim ljudima sloboda ili proizvoljnost ponašanja prema drugim ljudima? Liberalizam je podmukla, subverzivna doktrina proizvoljnosti ljudskog ponašanja, a ne samo poremećaj uma jedinačnih ljudi.

Čovjekov duh je vrelo odgovornosti čovjeka, koja je sredstvo umnažanja života u jedinačnim ljudima. Odgovornost je sredstvo jačanja zajedništva koje štiti život, koji se sam nastavlja i množi. Isus je za se rekao da je došao da svi imaju život, a njegov način umnažanja života bilo je zagovaranje zajedništva. Osoba svoju slobodu ostvaruje samo putem zajedništva i zato mora biti odgovorna za obnovu i jačanje zajedništva. Um je neodgovoran, a duh je obazrivost i odgovornost čovjeka. Vrsta homo sapiens će po duhu prerasti u vrstu homo consideratus ili homo responsibilis. Duh je plod potrebe za obazrivošću i sredstvo obazrivosti nakon što je čovjekov um razvio sposobnost nakane, koja je samo proizvod jedinačnog, a ne „skupnog uma“, kojega ni nema. Čovjekov duh je zamjena za skupni um. Duh je mjerilo skupne dobrobiti.

Nastajanje ili pojava ljudskog duha je odgovor, odziv ili odvrat na pojavu zla kao razdora u vrsti homo sapiens koje je upereno u zajedništvo. Pitanje je, koliko dugo će naša vrsta živjeti sa zlom unutar sebe, s unutarnjim neprijateljem, koji gospoduje „unutarnjim okolišem“ ili prilikama u njoj samoj? Kad će i kako će duh, svijest, savjest ili suvjest nadjačati um i ukrotiti njegovu sposobnost proizvodnje zla razdora u vrsti? Tad, kad se pojavi dovoljno ljudi „gladnih duha“, kako je rekao Isus. Evolucija je donijela duh poslije snažnog razvitka uma, koji je svojim razdiranjem vrste stvorio potrebu pojave duha. Da će se to dogoditi najavio je, kako sam spomenuo, Pierre Teilhard de Chardin: „Za motritelje budućnosti najvažniji događaj bit će nagla pojava skupne svijesti i ljudskog posla koji treba obaviti.“