Struja svijesti
Osvrt na balet Solaris
U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu održan je od 12. do 17. rujna XIII
Međunarodni festival „Sanktpeterburške kazališne sezone”, kao nastavak kulturne suradnje Zagreba
i Sankt Peterburga, započete još 2016. Festival je osnovan 2007, s ciljem jačanja i razvijanja odnosa
između Sankt Peterburga i raznih europskih kazališnih centara, putem razmjena ideja i održavanja
važnih kulturnih događaja. Festivalske predstave do sada su gostovale u Pragu, Helsinkiju, Milanu,
Marseilleu, Beogradu, Tallinnu i drugdje, a u Zagrebu su izvedene tri dramske – „Taras“, „Ludi
novac“ i „Tartuffe “– i jedna plesna – „Solaris“; uz njih je postavljena i izložba fotografija Pavela
Frančišina „Peterburg u zrakama sunca“.
Kao najveća atrakcija najavljivan je upravo „Solaris“, kojeg je kao baletnu dvočinku
koreografirao i režirao Jurij Smekalov, dugogodišnji istaknuti solist Marijinskog teatra, a unatrag
desetak godina i koreograf. Djelo je rađeno za Državno dramsko kazalište „Prijut komedianta“
(premijera je bila 3. ožujka 2018), u kojem je od 1995, od kada mu je na čelu Viktor Minkov,
uveden novi model rada, te je ono postalo prvo kazalište u Rusiji bez stalne postave – neka vrsta
spoja ruskoga repertoarnog i europskog ugovornoga kazališta.
„Solaris“ spaja dramsko kazalište i balet, a također i plesačke zvijezde triju teatara: Boljšoja,
Marijinskog i Mihajlovskog. Balet je osmišljen kao nastavak razmišljanja započetih u istoimenom
romanu Stanislawa Lema: ,,Koja sila prethodi čovjeku i određuje njegovo postojanje? Radnja se
odvija na stanici ’Zemlja‘ i u svemirskome prostoru. Odlazeći na međuplanetarno putovanje, čovjek
neizbježno uranja u istraživanje vlastitog, unutarnjeg svemira. Možda u njemu leži sila, neizbrisivo
svjetlo. Šestero je likova predstave istovjetno: oni su dijelovi jedne osobe, otisci sjećanja njezine
podsvijesti. Prateći likove, gledatelj shvaća da je zapravo on glavni lik predstave.”
Osnovni je, međutim, problem takve koncepcije što se za razliku od romana, koji se odlikuje
kompaktnom strukturom, jasnom narativnom linijom i vještim ispreplitanjem (ne)otkrivene
materijalne i mentalne zbilje, njegov baletni nastavak svodi uglavnom na nizove vizualno snažnih,
no značenjski teško odgonetljivih slika, iz kojih se jasno može razabrati jedino
znanstvenofantastični predznak tekstualnog predloška, ali ne i (barem) približni obrisi njegovoga
kompleksnog sadržaja, a time i možebitnog smjera njegovog razvoja. Umjesto toga, Smekalov
gledatelja prezasićuje gomilanjem scenskih efekata, boja, rekvizita, promjena kostima i osvjetljenja,
čime samo površinski nadograđuje roman, dok stvarnom pravcu, stanicama, razlozima i smislu
poduzetog putovanja – ionako konfuzno postavljenima – dodatno oduzima na jasnoći. Autorove su
zamisli naprosto odviše hermetične, a njihova provedba odviše kaotična, što u konačnici rezultira
krajnje inkoherentnom strukturom, koja ostavlja dojam da nije puno više od autorove vlastite „struje
svijesti“.
Velikim dijelom za to je zaslužna i posve nenadahnuta, gotovo „nevidljiva“ koreografija –
prvenstveni razlog zbog koje balet ne uspijeva zaživjeti kao samosvojna, uvjerljiva i prepoznatljiva
cjelina. Napravljena kao preplet neoklasičnog i suvremenog stila, u njoj je previše praznog hoda,
iteracija i simplifikacija na svakoj razini (elementi, kombinacije, formacije), čime su baletu kao –
poželjno – originalnoj i upečatljivoj cjelini izmaknuti sâmi potporni stupovi, i čime se angažman
nekih od najuglednijih imena europske baletne scene – Viktorija Litvinova (Mua. Žena), Georgij
Gusev (Dječak. Prošlost), Igor Kolb (Depučin. Budućnost), Aleksandr Čelidze (Voron off. Tama),
Ekaterina Čebikina (Kepler Puanso. Svjetlost) te sâm Smekalov (Čovjek. Sadašnjost) – u najmanju
ruku pokazao nepotrebnim, odnosno ničim opravdanim.
Najuspjeliji segment predstave je glazba Bhime Junusova, čije boje, ritam i melodija idealno
prianjaju tematsko-sadržajnoj odrednici, a dojmljivi su također i maštoviti kostimi Nine Šterenberg,
impresivna scena Andreja Sevba (premda osjetno smanjena u odnosu na standardnu Kazališnu),
video projekcije Sergeja Rylka te šarolika rasvjetna rješenja Konstantina Binkina.
Međutim, sve to nije dovoljno da prikrije činjenicu kako je „Solaris“ u suštini zbrkana,
nedorečena i difuzna cjelina, koja previše toga prepušta shvaćanju i doživljaju gledatelja, a za to mu
u čak dva i pol sata trajanja nudi krajnje neinspirativnu osnovu.
Marija Živković