Autor: Maja Bezjak
Datum objave: 08.06.2017
Share


OVACIJE ZA 'GLEMBAJEVE' U VRTLOGU PLESA

Dojmovi s baletnog uprizorenja velebnog Krležinog djela na pozornici HNK u Zagrebu 30. svibnja 2017

Mnogi od nas starih Zagrepčana,koji su odrastali uz Krležinu sagu o Glembajevima pratili sva njezina uprizorenja i pamte čudesne glumačke kreacije njenih protagonista, danas već pokojnih velikana zagrebačke scene,svaku izgovorenu krležijansku frazu,a posebno tešku atmosferu sumraka jedne agramerske porodice, s opravdanim smo podozrenjem isčekivali početak baletnog uprizorenja antologijskog dramskog djela hrvatske književnosti.


Leo Mujić,koreograf,redatelj, je i autor libreta u kojem je spretno predstavio porodično stablo Glembajevih,razradio ga u niz povezanih scena,koje logično teku čak i na dvije razine scene istodobno, povezuju prošlost i sadašnjost,uspone i tragiku glembajevskih likova, opterečenih suicidalnim nagonom i sirovim strastima preljuba,pohlepe i prijevare što kola u njihovim genima i dovodi ih do logičnog sloma.Ni jedan detalj iz Krležine drame nije propustio,sve je najvažnije momente i scene spretno spojio i pretočio u plesni korak snažne izražajnosti i visoke tehničke zahtjevnosti,modelirajući likove i skupne scene s fenomenalnim osjećajem za psihološka stanja protagonista i dramatičnost situacija u kojima se isprepliću njihovi životi.


Odabir glazbe koja diktira i iz koje zapravo izviru svi ti vizualni doživljaji svakog pojedinog lika,njihovi međusobni odnosi i situacije,sve to obilje plesne naracije,zaustavio se na djelima Ludwiga van Beethovena i Sergeja Rahmanjinova.Prvi od skladatelja Beethowen na prijelazu klasike u ranoromantičarsko glazbeno razdoblje naznačene  dramatike u svojim simfonijskim djelima, a drugi Rahmanjinov,skladatelj naglašene kasnoromantičarske emocije melodijskih linija istančanog sentimenta,bili su koreografov izbor i inspiracija na kojima je gradio svoje čudesno tkivo plesnih pokreta i jasno profiliranih likova.Iz dramatike Beethowenove glazbe on crpe inspiraciju za njenu vizualizaciju plesnim pokretom pa i onda kada ta glazba svojom klasičnom formom zahjeva i neuobičajenu duljinu plesnih brojeva.Iz tog dubokog poniranja,poštivanja i  isčitavanja glazbene strukture svih odabranih glazbenih brojeva,nastao je plesni vrtlog zapanjujuće inspiracije pokreta i osjećaja,iz njega izlazi čitko ispričana tragična porodična saga o Glembajevima.


Uz tmuran,vrlo reduciran dekor,kojim dominira u Prologu i Epilogu u pozadini scene vrlo simbolično hrastovo deblo, ispred kojeg poput skupne familijarne fotografije svih protagonista,počinje teči u reminiscencama povijest njihova porodičnog stabla do jubilarne svečane večeri.


Životni put Charlotte barunice Castelli-Glembay,od smucanja po trščanskim ulicama, ta siromašna djevojčica sa ofucanom lisicom oko vrata,preko mnoštva ljubavnika koristeći se svojim erotskim sposobnostima,postaje barunicom Castelli,i rastavljena upoznaje bogatog bankara Ignjata Glembaya.Postavši njegovom ljubavnicom,postaje uzrokom tragičnih familijarnih događaja.Ulogu barunice Castelli,Leo Mujić je povjerio Nataliji Horsnell,plesačici prirodnog temperamenta i glumačkih sposobnosti s podosta erotičnog zračenja u svakom svom plesnom koraku,u svakoj sceni,pogotovo u sceni zavođenja mladog Leonea Glembaya svojom „Mondscheine sonatom“,kao njenim lajt motivom.Ta scena sa klizećim i vrtećim glasovirom kako raste vrtlog prvog erotskog iskustva Leonea u kojem ga je svojim nogama smotala Castellica,jedna je od ne samo sjajnih plesačkih već i sjajnih koreografsko režiserskih rješenja Lea Mujića.


Sjajan Takuya Sumitomo u ulozi Leonea,plesač ne samo virtuozne plesne tehnike,već i snažne glumačke izražajnosti i izdrživosti u podosta s plesačkog stanovišta dugim plesnim brojeva,donio je svog Leonea u velikom rasponu.Od prvog vatrometa strastvenog zanosa s Castellicom, do nježnog i poetskog dueta njegove prave ljubavi s Beatrice-Angelikom,koju je vrlo produhovljeno donijela Catarina Meneses.


Od mnoštva glembajevskih likova treba istaknuti,

Andrea Schifano, 

ocrtan lik familijarnog odvjetnika Pube Fabriczya,

čiji ples u sceni sudnice,dominira tim prostorom krugovima reskih,brzih skokova,poput poznatog Pubinog monologa u drami. 


Treba istači pomno donesen lik odgojitelja Silberbrandta nakon otkrića njegove ljubavne veze s dragom Charlottom,njegova lakajska poniznost i bijeda pred Leoneom, koji drži u svojim rukama njegovu sudbinu,a odlično ga je odigrao Balint Raushner.


Konačno sjajan plesački i glumački Guilherme Gameiro Alves kao Ignjat Glembay,dominantan u širokom rasponu svojih scena,od bogataške raskalašenosti do spoznaje svojih sentimentalnih zabluda spram Charlotte i deprimantne scene smrti,bili bi oni glavni akteri ove baletne drame,koja je poput vihora proletjela našom scenom i gledala se suzdržanog daha.


Od mnoštva pomno razrađenih prizora s Irene Basilides-Danielli-Glembay,Ivanom i Alise Glembay do Fanike Canjeg i mrtvačkih povorki  na funkcionalnoj i detaljima obogaćenoj sceni, proširenoj čak i izvan proscenija, mašta koreografa Muića suvereno je dočaravala svoj doživljaj „Gospode Glembajevih“.Odlični kostimi Manuele Paladin Šabanović u kroju i bojama epohe djela,sjajna scenografija Stefana Katunarića, pogotovo pri kraju plesne drame,kad se urušavaju dijelovi stropa simbolično kao i glembajevski svijet i sve tone u mrak i tamu iz koje izranja oslobođen lik Leonea i Beatrix sa svojim malim sinom i kreću prema osvijetljenom hrastovom deblu...


Ovacije zagrebačke publike i burni dugotrajni aplauz svima sudjelujućim u ovoj izvanrednoj baletnoj predstavi, bili su više nego zasluženi!

               

   

118
Kategorije: Kolumna
Developed by LELOO. All rights reserved.