Kultna knjiga
blagopokojnoga psihijatra i psihoterapeuta M. Scotta
Pecka naziva „Put do
ljubavi“ ili pak „Put kojim se rjeđe ide“ svojevrsna je „antipsihijatrija“.
Knjižica je
podjeljena u četiri djela, a prvi dio se bavi problemom odnosno fenomenom
discipline.
Autor tvrdi da je
disciplina temeljno oruđe s pomoću kojeg se rješavaju životni problemi. Ali
život čini teškim činjenica što je proces
suočavanja s
problemima i njihovog rješavanja bolan.
Tako problemi
prizivaju našu hrabrost i mudrost, a naš mentalni i duhovni rast valja
zahvaliti jedino problemima.
Nadalje; autor dolazi
do spoznaje kako težnja ka izbjegavanju problema i emocionalnih patnji koji ih
prate prvotnim je temeljem svekolikih duševnih oboljenja.
Ili kako to kaže
ingeniozno slavni Carl Jung : „ Neuroza je uvijek nadomjestak istinske patnje.“
Oruđa odnosno tehnike
trpljenja pomoću kojih konstruktivno podnosimo bol što je sa sobom donose
problemi su sljedeći, a ima ih četiri: odgoda užitka, prihvaćanje odgovornosti,
priklonjenost istini i održavanje ravnoteže.
Osjećaj da smo
vrijedni poštovanja kamen je temeljac samodiscipline
zbog toga što će
osoba koja se ćuti vrijednom brinuti o
sebi u svakome potrebnom smislu. Da bi pak djeca razvila sposobnost odgode
užitka, nužno je da imaju pokraj sebe primjer samodiscipliniranih roditelja; da sami sebe poštuju i u određenom
stupnju vjeruju u zaštićenost vlastite egzistencije.
Osim nestrpljivosti i
neprimjerena pokušaja da iznađemo trenutno rješenje postoji još jedna
sveprisutna i univerzalna greška, a riječ je o nadi da će se problemi riješiti
sami od sebe.
Autor navodi jednu
tvrdnju izrečenu šezdesetih godina prošlog stoljeća- Ako ne sudjeluješ u
rješenju onda si dio problema.
Većina nas pokušava
izbjeći bol zbog preuzimanja odgovornosti za vlastite probleme.
Pokušavajući izbjeći
bol što je sa sobom nosi odgovornost, milijuni ljudi dnevno pokušavaju pobjeći
od slobode.
Valja nam naučiti da
je ukupnost života odrasle osobe niz osobnih izbora, odluka. Uspiju li to u
cijelosti prihvatiti , postaju slobodni ljudi.
U mjeri u kojoj to ne
prihvaćaju, zauvijek se osjećaju kao žrtve.
Mi izbjegavamo istinu
ili stvarnost kad su one teške.
Međutim, istinu valja
držati važnijom, bitnijom od vlastita dobra, vlastite lagode. Obratno, osobnu
nelagodu treba nam shvaćati kao manje važnu i zapravo čak dobrovoljno je
prihvatiti u traganju za
istinom. Autor
spoznaje: Duševno zdravlje je neprestani proces posvećenosti po svaku cijenu.
Vježbanje discipline je ne samo zahtjevan već i složen zadatak koji iziskuje
umješnost i razboritost.
Autor Scott Peck u
ovoj knjizi navodi različite slučajeve svojih pacijenata i njihove životne
priče te kaže kako je glavni razlog zašto se ljudi obraćaju psihijatru upravo
potištenost.
Međutim, autor
nastavlja da zbog toga što jednom dokraja prihvaćena patnja u određenom smislu
to prestaje biti.
U drugom djelu knjige
o ljubavi, autor se našao pred dilemom definicije ljubavi, a on ju je ovako
definirao: Ljubav je volja da proširimo vlastito biće kako bismo potaknuli svoj
duhovni rast ili onaj druge osobe. Pritom je ljubav čin volje- naime, i namjera
i čin.
Volja također
podrazumijeva izbor. Ne moramo ljubiti, ali mi smo izabrali da ljubimo. Scott
Peck analizira zaljubljenost koja nije čin volje. Ona nije svjesni izbor.
Zaljubljenost nije širenje granica pojedinca. Istinska ljubav je neprekidno
obogaćujuće iskustvo.
Zaljubljenost to
nije. Mit o romantičnoj ljubavi je strahovita laž, ali je možda i nužna laž s
obzirom da osigurava nastavak vrste.
Iako zaljubljenost po
sebi nije ljubav ona je dio golemoga i
tajanstvenoga obrasca ljubavi.
Ljubav je slobodni
čin izbora. Dvoje se ljudi vole jedino kada su kadri živjeti bez druge osobe,
ali su izabrali da s njome žive.
Jedini istinski cilj
ljubavi jeste duhovni razvoj ili razvoj čovječanstva.
Ljubav nije samo
davanje; ona je razborito davanje, ali isto tako i razborito uskraćivanje.
Razborita pohvala i razborita pokuda; umjereno upuštanje u raspravu, borba ,
suočavanje, nutkanje i gurkanje, a ne samo pružanje lagode. Ona je vođenje.
Autor analizira i
fenomen mazohizma. Mazohist doživljava podnošenje patnje kao ljubav, a u osnovi
je neutaživa želja za osvetom potaknuta mržnjom. Mazohizam vodi još jednom
pogrešnom shvaćanju ljubavi-samožrtvovanje.
Pravu ljubav od
neljubavi ne razlikuje sebičnost ili nesebičnost, već cilj. Pri istinskoj
ljubavi , cilj je uvijek duhovni rast. Kod neljubavi, cilj je uvijek nešto
drugo. Istinska je ljubav prije volitivna
negoli
emocionalna. Osoba
koja istinski voli, voli stoga što je odlučila voljeti. Nadalje, istinska
ljubav nije osjećaj koji nas preplavljuje
.
Ona je požrtvovna,
promišljena odluka.
Ljubav uistinu
podrazumijeva napor- ona je stoga neka vrsta rada ili oblik smionosti. Istinsko
slušanje, posvemašnja usredotočenost na drugu osobu, uvijek je izraz ljubavi.
Poistovjećenje govornika i slušatelja zapravo znači bogaćenje i širenje bića, odakle
u pravilu
proizlaze nove
spoznaje. S obzirom da je ljubav rad, bit neljubavi je lijenost. Najviši oblici
ljubavi neizbježno su posve slobodni, a ne preuzeti postupci. Bila ona površna
ili ne, predanost je temelj, podloga svakoga istinskoga ljubavnog odnosa.
U trećem djelu ove
divne knjige raspravlja se o rastu i religiji.
Scott Peck kaže da
svi imamo neki svoj svjetonazor, neku religiju, ali da nema dobra u preuzetoj
religiji. Odnosno da bi bila životnom, najboljom u skladu s našom mjerom,
vlastita religija mora biti posve
osobne prirode, u
cijelosti izlivena na vatri vlastita provjeravanja i dvoumljenja u talioničkom
loncu vlastita iskustva stvarnosti.
Autor govori o
mogućnosti povezivanja vjere i znanosti u intelektualnom životu sadašnjice i
postavlja zanimljivo pitanje:
„ Je li moguće da
putanja duhovnog rasta, koja iz vjerske predrasudnosti smjera znanstvenome
skepticizmu, najposlije vodi ka izvornoj religijskoj stvarnosti?“
Međuprostor između
znanosti i religije može biti trusno, opasno područje.
Zadnji dio knjige ima
naslov „Milost“ i on obrađuje upravo tu čudesnu Božju milost bez koje bismo
bili kao nerazumne životinje.
Autor spominje
fenomen tzv. serendipiteta kojega
označava kao
„nadarenost
pronalaženja vrijednih ili ugodnih stvari koje nismo tražili“.Proces duhovnog
razvoja je mukotrpan i težak. Ljubav je među ljudima sila koja se opire
prirodnoj zakonitosti entropije.
Bog je cilj
evolucije, Alfa i Omega. Nikad ne možemo reći:-OK.
Moj je posao završen,
sve sam uradio. Lijenost je ne-ljubav dok je zlo
Protu-ljubav.Na tom
životnom putu milost će nam pomoći da ne posrnemo. I preko milosti ćemo znati
da smo dobrodošli. Što još trebamo tražiti?!