Marija se s prijateljem zaustavila na Trgu. Toplina je izbijala iz asfalta, a topao tropski vjetar zadizao lagane ljetne haljine,nosio slamnate šešire. Pregrijani zrak upijao je razigrana i razdragana tijela dok se s pozornice orila pjesma folkloraša . Ljudi su razgovarali, hladeći se bočicama vode, vlažnim maramicama i lepezama, o vunenim nošnjama u kojima plesači svih dobi veselo prenose kulturu i običaje svojih zavičaja.
I ne žale se.
Smješkaju se i podvikuju,šalju veselje bez obzira na užarenu večer u koju unose dašak svoje mladosti i života. Prenose ljubav i ostavštinu njihovih starih, na mlađe naraštaje.
Plešu kao da im je koja više od dvadesete.
Ne posustaju i ne daju se. Žive smješkajući se, dok tamburica svira.
Marija je gledala u plesače, u njihove pokrete nogu prateći misaoni tijek koji je trenutno proživljavala. Prema jednoj metafori, sve mlijeko koje je bilo tko od nas posisao od susjednih majki, bilo bi dovoljno da ispuni oceane. Iz toga slijedi da smo u beskonačnom vremenu uspostavili bezbroj odnosa-roditelja, ljubavnika, partnera, prijatelja, koji nisu bez uzroka u prošlosti, tako da naša iskustva s drugim bićima nisu slučajna. Prema nekima osjećamo privrženost ili odbojnost prema onima kojima bismo bili silno zahvalni, kad bi znali tko su.
„Sjećaš se što sam ti rekla prije tri mjeseca, kad sam preživjela, kad sam se zadnjim snagama izborila za opstanak? Preživljavanje.“
„Da, da, koliko nam treba udaraca da se suočimo sa smrtnosti i počnemo stvarno, zaista biti.“
„Da…“
„Sjećam se, kako se ne bih sjećao; rekla si da kad si ponovno preživjela ništa više nećeš propustiti ni koncerte, ni putovanja , ni druženja, ni dobru hranu i piće, ni seks! Draga moja, nije mi se činilo da si kroz životne pretumbacije išta od toga propuštala. Svojim izgledom i stavovima, bez obzira što ti se događalo, slala si poruke da se ničega ne bojiš ni odričeš, da ti ništa ne nedostaje. Zračila si sigurnošću pred kojom su se i najveći optimisti povlačili. Obarala si ih lukavim osmijehom dajući do znanja da si jača, “smijao se Ante cupkajući. “Pa tko da ti onda povjeruje, da si se „ opet jedva izvukla“? Tko da ti vjeruje da ti je uopće nešto!“
„Da je barem bilo tako lako. Tukle su me bure i oluje,a ja sam ribica, kao što znaš i da nisam postala pirana nemani bi me pojele za doručak. Borbe su bile toliko krvave, da me je često voda zamućena krvlju spašavala.Ponekad sam mislila kako je sve gotovo, kako nema povratka, a onda se dogodilo čudo i ja sam preživjela.Zato sam čvrsto odlučila da ću živjeti i raditi čuda.Tko zna koliko mi je za to prilika ostalo!?“smijala se Marija.
Na pozornicu je izašla grupa iz Anda. Ples sa škarama. Zvjeckali su pokreti, udarci u taktu bubnjeva i sudara metala. Resice nošnji nošene vrtlogom ritma zavladali su prostorom. Sve je u trenutku stalo, postalo preče od misli, bivanja. Stvaralo osjećaj udaljenih goleti, gdje se najlakše susreće s božanstvima. Uhvaćen trenutak božanskog donijeli su nam s Anda na Trg.Nošnje obojene bojama života, prostranstva i sunca obojile su večer . Svojim su nastupom zasjenili sparinu i vrućinu afričkih pustinja.
Zrak uskomešan zvukovima pokreta lepeza, glazbom i ushitom. Žena u plavoj haljini s bezbroj narukvica, zaneseno pleše. Na trenutak se osjetila kazališna atmosfera. Zar sve oko nas nije upravo to; teatar u kojem je netko stigao do stupnja da ga posve živi, da ne dopusti nikome i ničemu da remeti osjećaj slobode. Sve može bito i ovako i onako, a svejedno biti.Ionako sve ono za čime težimo, stvaramo, u nekim trenutcima osvijestimo i spremimo u ladicu s oznakom riješeno, proživljeno s previše muke da tada izgleda posve obično. Za što zapravo nije trebalo potrošiti toliko vremena ni sebe. Ostavlja spoznaju da briga i muka uništavaju i razaraju svaku ljepotu.
Čak i uhvaćenu.
„Kaj ste se tak obukli, to je za mlade cure, a ne za Vas!?I ta frizura, to je za mlade, nikako za Vas!“dopro je glas do Marije.Osvrnula se i ugledala prosijedu ženu u crnini s trajnom. U nevjerici se okrenula oko sebe misleći da žena s trajnom govori nekom poznatom,nekom iza nje.
Ante je stajao zacementirano.
„Kaj Vam smeta?!Ako Vam tak smeta ne morate gledati, gledajte folklor, zato ste valjda ovdje!“smješkala se Marija.
Žena je mrmljala grizući riječi i obrecala se na Mariju obilazeći je i ogledajući. Klimajući glavom.Gestikulirajući.Sijevajući očima. Da je bilo sunca,vlastita sjena bi pobjegla od nje.
„Kaj svojoj snahi ne prigovarate, ako već morate?“
Ante se glasno nasmijao, a žena se udaljavala prigovarajući, vrijeđajući, gestikulirajući rukama. Osvrćući se. Prstom prijeteći.
„Koja drznica s pakosnim pogledom!“dodao je Ante gledajući za njom.
„To su žene koje napadaju bez razloga one za koje misle da ih mogu izazvati, stvoriti konflikt, da se žrtva uzruja, a da ona odradi ono što je naumila. Da se napuni njenom energijom. Zato im ne treba dati gušta. Vidiš kako je podvila rep i zbrisala…Ljuteći se,jer nije ostvarila ono što je naumila.“
Ante je ostao zabezeknut, a Marija se smiješila dodajući: “Još jedna ajkula u nizu…To je potvrda da bi svako trebala ostati JA.Svi ostali su zauzeti!“
„Na pozornicu nam stiže grupa iz Šestina,“ čuo se glas spikera,a ples i igra orili su se prostorom koji je bio užaren…