„Da bi se molilo Oče naš, treba hrabrosti. Kažem:govorite „tata“ u uistinu vjerujte da Bog jest Otac koji me prati, prašta mi, daje mi kruha, pozoran je na sve što ištem, odijeva me bolje nego poljsko cvijeće. Vjerovanje je i velik rizik: a što ako to nije istina? Usudimo se, usudimo se, ali svi zajedno. Zato je zajedničko moljenje toliko lijepo: jer jedan drugome pomažemo da se usudimo.“
Očenaš je molitva u kojoj su sadržane sve druge molitve, molitva koju je sam Gospodin darovao svojim učenicima kao odgovor na njihov zahtjev:“Nauči nas moliti.“ U ovoj dragocjenoj knjizi papa Franjo jednostavnim i svima razumljivim jezikom objašnjava molitvu Očenaša odgovarajući na pitanja što mu ih postavlja o. Marco Pozza, poznati teolog i zatvorski kapelan. Ovaj otvoreni i prisni razgovor te brojna konkretna pitanja upućena Papi omogućuju svima dublji pogled na dobro poznatu molitvu te njezino sveobuhvatno razumijevanje i primjenu na svakodnevnicu svakoga čovjeka. Tumačeći pažljivo i redak po redak molitvu Očenaša papa Franjo povezuje pojedine zazive molitve sa stvarnim životom te iznosi brojne zgode koje je doživio kao svećenik i kardinal u Buenos Airesu, ali iznoseći i nemire i nade muškaraca i žena današnjice. Sve to ovu knjigu čini vrlo životnom i korisnom svim ljudima budući da ona omogućava da Isusova molitva Očenaš postane vodič za život pun smisla i svrhovitosti.
Moliti Oca
„Oče“: bez izgovaranja, bez osjećanja ove riječi, ne može se moliti.
Koga molim? Boga Svemogućega? Previše je dalek, ne uspijevam ga osjetiti bliskim: ni Isus ga nije osjećao. Koga molim? Kozmičkoga Boga? U naše vrijeme to je u modi, moliti kozmičkoga : to je mnogobožački način, tipičan za light kulturu...
Ti trebaš moliti Oca! „Oče“ je snažna riječ. Trebaš moliti onoga tko te rodio, tko ti je dao život. Svima ga je dao, svakako; ali „svi“ je previše neodređeno. Dao ga je tebi, dao ga je meni. On je i onaj koji te prati na tvojemu putu: poznaje čitav tvoj život, ono što je dobro i ono što nije tako dobro. Ako molitvu ne započnemo ovom riječju, izgovorenom ne ustima, nego srcem, ne možemo „kršćanski“ moliti.
Imamo Oca. Vrlo bliskoga oca koji nas grli. Sve ove muke, sve brige koje nas snađu, prepustimo Ocu: on zna što nam je potrebno. No u kojem smislu „Oče“? Oče moj? Ne: Oče naš!
Jer ja nisam jedino dijete, nitko od nas to nije, pa ako ne mogu biti brat, teško mogu postati dijete ovoga Oca jer je on otac sviju. Moj, svakako, ali i otac drugih, moje braće. I ako nisam u miru sa svojom braćom, ne mogu mu govoriti „Oče“.
Ne može se moliti s neprijateljima u srcu. Nije lako, znam. „Oče“, ne mogu govoriti „Oče“, ne ide mi. Istina je, razumijem. „Ne mogu govoriti „naš“ jer mi je moj brat, moj neprijatelj napravio ovo, ono i ono... Moraju ići u pakao, oni nisu moji!“ Istina, nije lako. Ali Isus nam je obećao Duha Svetoga: on nas poučava, u nutrini, u srcu, kako govoriti „Oče“ i kako govoriti „naš“. Molimo Duha Svetoga da nas pouči govoriti „Oče“ i da mognemo govoriti „naš“ izmirujući se sa svim svojim neprijateljima.
Ovaj uvod papa Franjo završava sljedećim riječima:
„Nadam se da svatko od nas, dok izgovara „Oče naš“ , uvijek sve više otkriva da je ljubljen, da mu je oprošteno, da je okupan rosom Duha Svetoga te da je i on u stanju ljubiti i opraštati svakomu bratu, svakoj sestri.
Tako ćemo imati pojam o tome što je raj.
Na pitanje što osjeća dok moli Očenaš, papa Franjo odgovara:
„Daje mi sigurnost. Polazim od toga:Oče naš mi daje sigurnost, ne osjećam se iskorijenjenim, nemam osjećaj da sam siroče. Imam oca, tatu koji mi je oslonac, daje mi da vidim korijen, čuva me, vodi me naprijed, a i tatu pred kojim se osjećamo kao djeca.
Bog daje sigurnost oca, ali oca koji te prati, koji te čeka. Sjetimo se prispodoba iz petnaestoga poglavlja Lukina Evanđelja: izgubljena ovca, rasipni sin... Sjetimo se oca koji, kada si se pokajao zbog loših putova kojima si krenuo pa se pripremaš što ćeš reći, ne dopušta ti da to izgovoriš, nego te grli i raduje se tvojemu dolasku. Tatu koji opominje-„Pazi, vodi računa o ovome...“-ali te ostavlja slobodna.
Držim da je današnji svijet pomalo izgubio smisao očinstva. To je svijet koji boluje od stanja siročeta. Govoriti i osjećati „naš“ iz Očenaša znači shvaćati da nisam jedino njegovo dijete. Za nas kršćane postoji opasnost da se smatramo jedinom djecom. Ne, ne: svi, pa i oni prezreni, djeca su istoga Oca. Isus nam kaže: grješnici, bludnice, odbačeni, svi će ući u kraljevstvo nebesko prije vas.“
Papa Franjo nastavlja:
„Blaženo otajstvo Božje intime, Otac, Sin i Duh Sveti, koje je Isus objavio, srž je naše kršćanske vjere.
„Otac“ je riječ poznata svima, univerzalna riječ. Ona označava temeljni odnos, stvarnost staru koliko je i čovjekova povijest. Međutim, danas smo došli do toga da bismo mogli ustvrditi kako je naše društvo „društvo bez očeva“. Drugim riječima, izgleda da je danas, posebno u zapadnjačkoj kulturi, očev lik simbolički odsutan, iščezao, uklonjen. U prvi mah to se doimalo kao oslobođenje:oslobođenje od oca-gospodara, od oca predstavnika zakona nametnuta izvana, od oca kao nadzornika sreće svoje djece i kao zapreke za emancipaciju i samostalnost mladih.
Ponekad je u prošlosti vladala autoritarnost, u nekim slučajevima čak i ugnjetavanje:bilo je roditelja koji su se prema djeci odnosili kao prema slugama, ne poštujući njihove osobne potrebe za razvoj; očeva koji im nisu pomagali da slobodno krenu svojim putom- ali nije lako dijete odgajati u slobodi; očeva koji um nisu pomagali da preuzmu odgovornost za izgradnju vlastite budućnosti i budućnosti društva.
Dakako, to nije ispravno držanje; ipak, kako često biva, iz jedne se krajnosti prelazi u drugu. Problem današnjeg vremena, izgleda, nije više toliko u nametljivoj prisutnosti očeva koliko u njihovoj odsutnosti, u njihovu bijegu. Očevi su ponekad toliko usredotočeni na sebe i svoj posao i katkada na svoja osobna ostvarenja da zaboravljaju čak i obitelj. Djecu i mlade ostavljaju same. Još kao biskup u Buenos Airesu zamjećivao sam to stanje siročadi koje žive današnja djeca; očeve sam često pitao igraju li se sa svojom djecom, imaju li hrabrosti i ljubavi za "gubljenje“ vremena s djecom. Odgovori su bili porazni, u većini slučajeva:“Ah, ne stignem jer puno radim...“ Otac nije bio uz dijete koje odrasta, nije se s njim igrao, nije s njim „gubio“ vrijeme.
Dakle, htio bih svim kršćanskim zajednicama poručiti da trebamo više paziti: odsutnost očeva lika iz života djece i ladih stvara praznine i rane koje mogu biti vrlo teške. Zapravo , zastranjenja djece i adolescenata mogu se dobrim dijelom povezati s tim nedostatkom bliskosti, s nedostatkom očinske ljubavi. Osjećaj da su siročad, što ga mnogi mladi ljudi proživljavaju, dublji je nego što mislimo.
Oni su siročad u obitelji jer su očevi često odsutni iz kuće, pa i fizički, ali poglavito zato što se ni onda kada su prisutni ne ponašaju kao očevi, ne razgovaraju s djecom, ne vrše svoju odgojnu ulogu, svojim primjerom popraćenim riječima ne pružaju djeci ona načela, one vrjednote, ona životna pravila koji su im potrebni kao i kruh. Odgojno svojstvo očinske prisutnosti to je potrebnije što je otac prisiljen zbog posla biti daleko od kuće. Ponekad se čini da očevi baš i ne znaju koje mjesto u obitelji zauzeti i kako odgajati djecu. I onda se, u dvojbi, ustežu, povlače se i zanemaruju svoju odgovornost, nerijetko pribjegavajući apsurdnu odnosu „jednakosti“ s djecom. Istina, djetetu trebaš biti „prijatelj“ ne zaboravljajući pri tome da si ti otac! Ako se ponašaš samo kao prijatelj jednak djetetu, to za njega neće biti dobro.
Ovaj problem uočavamo i u društvenoj zajednici. Društvena zajednica sa svojim ustanovama ima određenu odgovornost- možemo reći očinsku- prema mladima, odgovornost koju katkada zanemaruje ili je loše izvršava. I ona ih često ostavlja kao siročad bez sigurnih putova kojima će kročiti, siročad bez učitelja u koje će imati povjerenja, siročad bez ideala koji će im zagrijati srca, siročad bez vrjednota i nada koje će im biti svakodnevna potpora.
Možda će ih se napuniti idolima, ali otima im se srce; tjera ih se da sanjaju zabave i užitke, ali im se ne daje posao; zavodi ih se bogom novcem, a uskraćuje im se istinsko blago.
Svima će stoga biti korisno, i očevima i djeci, ponovno čuti Isusovo obećanje njegovim učenicima:“Neću vas ostaviti kao siročad“.
Naime, on je Put kojim valja ići, Učitelj kjega valja slušati, Nada da se svijet može promijeniti , da ljubav pobjeđuje mržnju, da je moguća budućnost koju će obilježavati bratstvo i mir za sve.“
Koji jesi na nebesima
Papa Franjo veli:
„Nebesa“ označavaju Božju veličinu i svemoć. „Nebesa“ označavaju neizmjernost njegove moći, njegove ljubavi, njegove ljepote.
Bog se objavljuje u slavi, u svjetlosti, u dimu, u oblaku, pokazuje svoje strašno veličanstvo i to je nešto teško shvatljivo- ali ujedno je blizak i s nama hodi!“
Papa nadalje veli:
„Prvenstveno je potrebno upravo to: da otac bude prisutan u obitelji.
No biti prisutan ne znači kontrolirati! Jer očevi koji su previše skloni kontroli sputavaju djecu, ne dopuštaju im da rastu..
Očevi trebaju biti strpljivi; moliti i čekati strpljivom blago velikodušno i milosrdno.
Otac koji zna ispravljati tako da ne ponižava umije i štititi ne štedeći sebe.
Crkva, naša majka, trudi se svim silama oiduprijeti dobru i velikodušnu prisutnost očeva u obiteljima jer su oni za nove naraštaje nezamjenjivi čuvari i posrednici vjere u dobrotu, u pravednost i u Božju zaštitu, poputsvetoga Josipa!“
Jedan od mnogih načina posvećivanja Božjega imena je- osjećati se kao djetešce u njegovim rukama.
Bog ne čeka da pokucaš na njegova vrata, nego on kuca na tvoja, da ti uznemiri srce. On tebe prvi čeka. Na španjolskom se to reče. Bog nas PRIMEREA- pretječe nas.
Pretječe nas. To je milosrđe.
Zazivu „Oče“ Isus pridružuje dvije prošnje:“Sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje!“- kršćanska molitva se sastoji prije svega u tome da se dadne mjesta Bogu, da mu se omogući da u nama očituje svoju svetost i da se pospješuje dolazak njegova kraljevstva, počevši od mogućnosti da svoju vladavinu ljubavi ostvaruje u našemu životu.
Ne može se živjeti bez kruha, ne može se živjeti bez praštanja, ne može se živjeti bez Božje pomoći u kušnjama.
Posljednja molba „ne uvedi nas u napast“, izražava svijest o našem stanju, u kojemu smo uvijek izloženi zamkama zla i izopačenosti.
Svi znamo što je napast!
Molitva je prvo i glavno „oruđe za rad“ u našim rukama! U molitvi nas je dvoje:Bog i ja zajedno se borimo za ono što je važno.
Trebamo moliti da Duh Sveti uđe u nas. On služi tome da živimo čestito, da živimo mudro i s ljubavlju, vršeći Božju volju.
Gospa nam to pokazuje svojim životom koji je čitav bio nošen
Duhom Božjim.
Kraljevstvo je Božje tu, kraljevstvo će Božje doći. Kraljevstvo je Božje naše posjedovanje određene zbilje; dapače, bolje je promijeniti perspektivu: ono je dopuštanje da nas obuzme sigurnost da je on došao.
Povijest se stvara s najsiromašnijima i oni su protagonisti spasenja. Izgovarati „dođi kraljevstvo tvoje“ znači prositi. DIVNO!PROSJAČKO KRALJEVSTVO.
Papa kaže: svakog dana treba pročitati jedan ulomak iz Evanđelja, ulomak iz Biblije! Jer to nam daje snagu po kojoj u nama klija život Božjega kraljevstva.
Božje kraljevstvo zahtijeva našu suradnju, ali je ono poglavito Gospodinova inicijativa i dar. Sjeme dobra i mira klija i raste jer ljubav milosrdnoga Boga čini da pomalo dozrijeva.
Neka nas Presveta Djevica , koja je kao „plodno tlo“ primila sjee Božje riječi, podupire u toj nadi u kojoj se nikada nećemo razočarati.
Vršenje Božje volje znači ostaviti prostora da nas Bog prožme, da nas privuče k sebi.
BOŽJA JE VOLJA DA NA KONCU NIŠTA NE PROPADNE...
Jorge Luis Borges je napisao:“Bog vreba u pukotinama.
Marija je milosti puna- bez sjenke zla! To „FIAT“ njezino je najvažnije u povijesti spasenja – neka tako bude! Svatko od nas neka Bogu rekne svoje „da“.
Snaga Božje prisutnosti danas u svijetu jest upravo za stolom, u euharistiji s Isusom. Za kršćanina kruh je euharistija i s njime se ne igra!
Vjera, ako nema djela, mrtva je u sebi.
„Nahraniti gladne etički je imperativ za sveopću Crkvu.“
Time što hranimo gladne i napajamo žedne, gradimo svoj s Bogom, Bogom koji je u Isusu objavio svoje milosrdno lice.
Jedino onaj tko je svjestan da je njemu oprošteno u stanju je oprostiti!
Papa Franjo kaže da je stid milost. Kod nas u Argentini osobu koja se ne zna ponašati i čini zlo naziva se „bestidnikom“.
Obitelj je važno vježbalište za uzajamno darivanje i opraštanje bez kojih nijedna ljubav ne može dugo trajati. Bez uzajamna sebedarja i opraštanja ljubav ne ostaje, ne traje. Ne može se živjeti bez opraštanja, ili se barem ne može živjeti dobro, posebno u obitelji.
Ako naučimo odmah zamoliti oproštenje i jedni drugima oprostiti, rane zacjeljuju, brak se učvršćuje, obitelj postaje sve jača kuća koja odolijeva udarcima naših malih i velikih zloća. Ne završimo dan u ratu!
OČAJ JE NAPAST!
U napast nas uvodi Sotona, to je njegov zanat.
Nikada se ne smije reći da smo čisti, ako nikada nismi bili napastovani!
Kako je nedokučivo otajstvo Bog koji gaji takvu ljubav prema svojoj djeci!
Bog ne može biti Bog bez čovjeka: veliko je to otajstvo!
Zlo je osoba, Sotona, koja je vrlo lukava.
Sotona je vrlo pristojan, on na vrata kuca i zvoni, ulazi sa svojim tipičnim zavođenjima i sa svojim sudrugovima.
Ne razgovarati sa Sotonom;on je pametniji od nas pa te nadmaši, učini da ti se zavrti u glavi i na koncu si izgubljen. Ne, nego“ odlazi od mene, odlazi!“
Tko se ne moli Bogu...moli se Sotoni!
Prispodoba o dobroj pšenici i kukolju bavi se problemom zla u svijetu i ističe Božju strpljivost.
Bog je, naime strpljiv i zna čekati! Ako mu pristupimo, on nam uvijek oprašta; milosrđe koje budemo iskazivali drugima bit će iskazano i nama!
Papa naglašava kako se kršćanstvo ne smije živjeti u samoći.
Zato je važno vratiti se korijenima. Molitva starih, djedova i baka, dar je Crkvi, ona je pravo blago! Ona je i velika injekcija mudrosti za cijelo ljudsko društvo: poglavito za društvo koje je previše zaposleno, previše zauzeto, previše rastreseno. Potrebni su nam stari koji mole jer starost nam je upravo za to dana. Molitva starih je jako lijepa.
Djedovi i bake tvore trajni „zbor“ velikoga duhovnog svetišta gdje molitva prošnje i pjesma hvale podržavaju zajednicu koja radi i bori se na polju života!
Naposljetku, molitva neprestano čisti srce.
Hvala i prošnja upravljene Bogu sprječavaju da srce otvrdne u ogorčenosti i sebičnosti.
Papa kaže na kraju ovog poglavlja:
Kako priželjkujem Crkvu koja će preobilnom radošću novoga zagrljaja između starih i mladih biti izazov kulturi odbacivanja! To je ono što danas molim od Gospodina, taj zagrljaj!
Kristovi siromasi imaju nanovo osmišljene živote, postaju predstraža milosrđa.