„Kad nam plate,možeš si jednog priuštiti…“začula je kolegicu s druge strane.Virila je između luksuznih pakovanja krema i parfema tražeći njene oči.„Eh, kad bih mogla!Radim da si kupim čizme,ide zima,a na predavanje ne mogu u ovima,stare su i propuštaju.“
„Ne mogu shvatiti život koji nam nameće obične,svakodnevne potrebe, a zapravo bi radeći trebali dobiti djelić zadovoljstva.Nešto što će nam uljepšati dane,a kad posustanemo da nas ohrabri,razveseli,“ polemizirala je Iva.Maja je progutala uzdah uzdignute glave da lakše prođe.
Filip ju je poslije posla dočekao na porti skladišta.Smiješio se grleći je i žaleći se da mu je do polaganja zadnjeg ispita ostalo poslijepodne i noć.Pogledi su im se susreli u razumijevanju.
„Hej, prije no što se rastanemo idemo zamijeniti trenirku koju sam dobio, a ne sviđa mi se.Pomozi mi odabrati.Maja klimne i oni se zagrljeni izgube u vrevi i buci grada.
„Toliko za trenirku?! Ne mogu vjerovati, a nije ništa naročito.“
„Majke pretjeruju i onda kad nemaju…“tiho je mrmljao Filip češkajući se iza uha.
Maja je izabirala trenirke,prislanjala uz lice,a on oklijevao.Ni jedna mu nije bila po volji.Natjeravala ga da isprobava,makar se mrštio.Slavodobitno je stojeći na vratima kabine uzviknuo:“Ma, trenirka mi zapravo ne treba, imam sivu koja je još dobra… Zamijenit ćemo je za košulju i bluzu za tebe.“Maja se branila odmahujući glavom.
„Ne, ne, ne treba!“
„Treba.“
Prodavačica ih je ozarena lica promatrala kako sakupljaju sitniš koji je trebalo nadoplatiti.Ponudila se da dometne razliku.Zabezeknuto su je gledali.Smiješeći se rekla im je kako je u njima prepoznala supruga i sebe prije dvadesetak godina…
Diplome su bile svjedočanstvo jednog uspješno zaokruženog razdoblja.Hrlili su u novo ne dajući se obeshrabriti ni zaustaviti.Snove su pretvarali u stvarnost.Godine se nizale,a Maja svake godine dobivala omiljeni parfem,koji je s uzdahom promatrala na skladišnim policama.Dolazio je u veselim i manje veselim trenutcima:kad su djeca stizala ,kad su se useljavali u stan, a manje veselim u očekivanju neizvjesne dijagnoze i kad je dobila otkaz.Uvijek je parfem imao osobit učinak.Pojačavao je osjećaj emotivnih zračenja i udružen s tijelom govorio njegovim jezikom.
Filip je osjećao razlike.
Odgurnuta na sporedni kolosijek podizala je glavu,a zatomljivala glas sakrivajući bol i strah da prikrije slabost,tražila je samoću.U vlastitoj osudi i samotnom monologu prepoznavala je tamnu stranu svoje osobnosti i njenu ranjivost.Druga joj je strana glasno vrištala o strpljenju, razumijevanju i pomoći, a ona bila preslaba da se osloni na vlastite snage.Da ih uravnoteži.Nada je svakim danom bila sve udaljenija pretvarajući se u točku u nestajanju.Sivilo dana nikako da izbistri sliku i povrati vjeru.Lutajući gradskim ulicama, nadala se da će susresti nekog kome će se moći izjadati,tko će joj pomoći da se vrati i bude ona koja je bila.Kad bi nekoga susrela, sve se svodilo na razgovor u kojem je druga strana dobivala potvrdu da je stabilnija i uspješnija i sa većim samopouzdanjem odlazila u svoj život zatvarajući vrata, zlu ne trebalo.Pognute glave i uzdahom na usnama vraćala se kući jadnija no što je odlazila.U odlasku je bilo nade da će se baš tog dana nešto dobro dogoditi, a u povratku pune ruke opomena pred isključenja, pred ovrhu, pred nestanak svega što su gradili.Čudesne kapljice parfema udarale su u crnilo pečata stvarajući mrlju, pa rupu u koju je nezaustavljivo propadala.Nikog nije bilo da joj pruži ruku, da je izvuče.Hodala je po rubu kad je teškom mukom osvještavala da Filip, ma koliko mislila da su kompatibilnost doveli do savršenstva, sve češće dolazi kući pripit.Svađe su postale svakodnevni rituali. Stan je otišao s vjetrom,a oni se vratili na početak;u svoje studentske sobe.Sve je izgledalo nepodnošljivo nestvarno,a Maja se pitala gdje su dani kad su se zajedno izgrađivali i odgajali, bili nerazdvojni, dijelili i ono što je bilo nedjeljivo.
Kao mnoge žene i majke osviještena trenutkom prihvatila je izazov;odlazila na rad u stranu zemlju kao sezonac.Gurajući u zemlju mlade sadnice osjećala je da ju zemlja magnetično privlači i znala da niže ne može pasti.U sjeni bunila daljina joj je nudila sićušno, treperavo svjetlo koje je signaliziralo da je dotaknula dno i da se sad, baš ovog trena ,mora odgurnuti i vinuti prema gore.
Promijeniti kut gledanja i donijeti odluke.
S Filipom se susrela iza sezone.Predugo je u svojoj ruci zadržao njenu ogrubjelu i od teškog rada ispucalu ruku.Crvenila se ni sama ne znajući zašto.Nisu se razumjeli,kao da je govorila jezikom zemlje u koju je odlazila.Na očigled se nezaustavljivo otiskivao od nje i njihove obale, kad se odlučila na rastavu.To je bio očajnički pokušaj,da ga probudi i prizove u stvarnost trenutka.Plakao je i naricao,tražio vrijeme,molio i preklinjao, a ništa nije mijenjao.Živio je u svom novo stvorenom svijetu, kao da ona i djeca ne postoje.Na zadnju sudsku raspravu došao je posve odsutan.Imala je osjećaj da je otupio,da mu se za sve fućka,da je bez borbe prihvatio da ga život nosi.Lice mu je bilo zarobljeno u maski koju je sam odabrao.
Otišli su u obližnji kafić.Sjedili su bez riječi,tupo gledajući u kišu koja se u tankim mlazovima slijevala po staklu.Iznenada je iz torbe izvadio najveće pakovanje omiljenog joj parfema govoreći:
“Svaki put kad se namirišeš, znam da ćeš misliti na mene!“
Tiho je izašao stapajući se s večeri ispresjecanom svjetlošću reklama i mokrim, šarenim kišobranima.