Sedam dana i sedam noći
kišilo je nad Parizom.
Dopadljiva neman
s ljušturama od crnih
automobilskih traka, blješteći
očima svjetala, gmizila je
prema četiri strane svijeta.
Potoci sivo-crnih neraspoloženih
Gomila, ulijevali se u rupe
podzemnica.
Kuhari su pripremali tone hrane
za bogate, srednje i siromašne.
Supermarketi su žderali tisuće paleta
robe u ambalažama.
Elektronski novac je tekao
optičkim fibrama,
kase su se punile novcem.
Avioni su slijetali i odlijetali
sa mokrih pista,
Mediji su frenetično urlali
tisućama postaja i reklame
su ulijetale u zjenice, kao ose.
Raskrsća i ulazna vrata u Pariz,
sve avenije zakrčene automobilima,
vozila, gmižući s deset na sat.
Tone smeća odvažane kamionima,
kanalizacije brekćuće, nevidljive,
sjuravale prljavi teret.
Kada je konačno zasjalo sunce,
svi su zazvrgoljili kao vrapci,
srljajući opet bez razuma
u ralje nemani, koja je
blještala u zlatnom ruhu.