PARO – TRAMVAJ - REFLEKSIJE
Pišući refleksije na suradnju s gospodinom Georgijem Paro, uhvatio sam se u zamku koju sam redovito zamjerao drugima, a to je da kad bi trebalo iskazati počast preminulome, često onaj koji govori ili piše, govori više o sebi nego o onome o kom bi trebalo govoriti. U ovakvim trenutcima minimum kućnog odgoja nalaže da govorimo i iskažemo poštovanje onome kojeg nažalost više nema među nama. A g. Paro je to zaista zavrijedio.
O scensko-umjetničkom opusu gospodina Georgija Paro teatrolozi, kazališni kroničari i kritičari napisali su mnogo i pisat će, i ne osjećam se pozvanim da bih o njegovom umjetničkom radu mogao nešto dodati što već nije napisano. Pristao sam stoga nešto napisati o proteklih nekoliko mjeseci koliko je trajalo naše intenzivnije kazališno druženje.
Posljednja tri mjeseca, radeći na pripremi Williamsove drame “Tramvaj zvan žudnja” imao sam priliku i čast raditi i razgovarati s jednim od najvećih hrvatskih kazališnih redatelja gospodinom Georgijem Paro. Bila su to moja tri najljepša kazališna mjeseca, a da uopće nije došlo do prve čitaće probe. Fasciniralo me stanje duha i uma, volje i želje Žorža iako je tijelo na momente već počelo otkazivati poslušnost .
Kada sam saznao da Žorž želi da igram Kowalskog u “Tramvaju” osjetio sam ono ushićenje koje glumac osjeti valjda samo onda kad pročita da je prošao na prijamnom ispitu na akademiji.
Na prvom sastanku priznao sam mu da sam ga se kao student akademije bojao. Nasmijao se.
Nismo taj prvi put puno govorili o “Tramvaju”.
Govorili smo općenito o kazalištu, o sportu i nešto malo politike. Nekako sam ga najviše navodio da mi priča o iskustvu desetogodišnje intendature HNK-a Zagreb i kako bi zapravo trebalo upravljati kazalištem.
Na drugom sastanku i kasnije počeo je pričati o Tramvaju” i o povezanosti Tennesee Williamsa i Čehova. Kako nismo imali Stellu, puno je govorio kako bi trebala izgledati u odnosu na Hanu (Hegedušić) kao Blanche i mene kao Stanleya. Rekao je da neće raditi ako Jan (Kerekeš) nije s nama u podjeli.
Često me znao nazvati na mobitel i postaviti samo jedno pitanje.
- Pucar, jel pušite? – Ne.
- Pucar, zašto se Hana ne javlja? - Neznam.
- Pucar, jel idete u teretanu? – Idem.
Bilo mi je to zabavno.
Pozvao je Hanu i mene da se moramo naći jer da je napravio štrihove. Kad smo došli ponudio nas je pićem i pokazao stolac Stjepana Miletića. Hana je dobila dozvolu da može sjesti u Miletićev stolac a ja drugi put.
A onda nam je počeo pričati kako bi trebala izgledati scenografija.
Više puta je spomenuo kartaški stol.
A onda do u detalja kako bi izgledao početak predstave.
Počelo bi s Hanom, opisao je kako bi trebala izgledati, kako bi trebala zvučati muzika, kakvo treba biti svjetlo…
Ostao sam osupnut do kojeg detalja i koliko studiozno se Žorž priprema radeći na predstavi.
Kao da nije već izrežirao 200 predstava, kao da mu sve ovisi baš o ovom projektu.
Polako i neprimjetno nas je navodio i uvlačio u uloge. Ipak se, pomislim, cijeli život bavio pedagogijom.
Puno je govorio o sukobu Stanleya i Blanche, dvaju različitih i nespojivih svjetova…
Nikad se nisam osjetio toliko spreman prije prve čitaće probe. Trebao je to biti rad na predstavi u kojem glumac može biti miran jer ima kapetana koji zna kamo upravlja brodom. Nažalost, plovidba je naprasno prekinuta.
Nakon svega, mogu samo reći, da sam tužan, a možda i ljut, jer sam iz prve ruke bio u prilici uvidjeti koliko je Žorž imao želje i strasti na radu na predstavi “Tramvaj zvan žudnja”. Do posljednjeg trena.
Uprkos tome, tako mi se činilo, ma zapravo sam uvjeren, bio je duboko svjestan svega. Svjestan krhkosti svog tijela. A opet, pun duha i volje za nove kazališne pustolovine. Volje da nam prenese svoje bogato znanje i iskustvo. Imao je pogled koji je bio smiren i oči blage koje umiruju. Spreman kada dođe čas. Ali ne da sjedi i čeka, već da radi i stvara do posljednjeg daha.
Zaista, čovjek se osjeti izigrano i prevareno kada vas sudbina odvoji od čovjeka koji vas je toliko nadahnjivao, inspirirao, koji vas je samo svojim društvom činio da se osjećate važnim.
Poštovani Žorž, bila je privilegija raditi i razgovarati s Vama. Nadam se da ćemo jednom, nekad i negdje, završiti ovu predstavu koju smo započeli. Zapravo sam siguran u to.
beskrajno zahvalan Vaš Kowalski,
Ivica Pucar
Ivica Pucar
https://hr.wikipedia.org/wiki/Ivica_Pucar
Ivica Pucar (Zadar, 5. svibnja 1975.) hrvatski je kazališni, televizijski i filmski glumac
https://www.vecernji.hr/showbiz/ivica-pucar-nema-ljepseg-nego-cuti-kada-se-po-kuci-ori-djecji-smijeh-1138281
Ivica Pucar (akademski glumac)
https://www.hnkvz.hr/biografija/ivica-pucar/
Ivica Pucar, rođen je 5. svibnja 1975. u Zadru gdje je završio osnovnu i srednju školu. Zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti upisuje 1994. nakon prethodno odslušane i položene 1. godine Pravnoga fakulteta. Diplomirao je s odličnim uspjehom u klasi pokojnoga profesora Izeta Hajdarhodžića i bio nagrađen s Rektorovom nagradom za studij.
Prvu ulogu odigrao je u Zadru 1982. u crkvi Sv. Ivana u Božićnoj priči. Još kao student druge godine počeo je surađivati s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu u kojemu je odigrao 25 premijera. Posljednjih pet godina surađuje s Glumačkom družinom Histrioni s kojom je odigrao preko 300 predstava. Sudjelovao je na Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu, Zadarskom kazališnom ljetu te u predstavama zagrebačke Komedije, Istarskoga narodnoga kazališta iz Pule, Glumačke družine Grabancijaš. Član je HDDU, a od 2000. ima status samostalnog umjetnika u HZSU. Snima za film i televiziju, a od sezone 2006/2007 pridruženi je član ansambla HNK u Varaždinu.
Uloge u HNK u Varaždinu
Značajnije uloge u HNK u Varaždinu:
Etienne – G. Feydeau – “Buba u uhu” – redatelj: S. Kent
Ugo Tudešak – M. Držić – “Dundo Maroje” – redatelj: V. Senjin
Ray Dooley – M. McDonagh – “Ljepotica iz Leenanea”, redateljica: K. Krčar
Scheffler – M. Von Mayenburg – “Ružni” – režija: Jernej Kobal
Don Jere – R. Marinković – “Gloria” – redatelj: D. Zlatar Frey
Lopahin – A.P. Čehov – “Višnjik” – redatelj: Boris Kobal
Igra u sljedećim predstavama koje su sada na repertoaru HNK u Varaždinu:
Ödön von Horváth, “Hotel Bellevue”
Georges Feydeau, “Gospon lovac”
Michal Lang, “Zmijsko klupko”