Pauk

                                               PAUK

Teško dišući  i dlanom brišući lice jedva sam napipala prekidač noćne lampice.Svjetlo koje me je obasjalo,zaboljelo je.Oči su me pekle,a trepavice sam osjećala kao  spržena leptirova krila… Glava mi se otkotrljala natrag na jastuk poput pokošenog snopa.Čvrsto sam stiskala oči,bojeći se ponovno susresti sa svjetlom.Osjećala sam jaku mučninu.Rukom sam prešla preko tijela,bilo je mokro kao da sam se upravo izašla iz vode.Htjela sam dozvati Romanu,ali usta se nisu otvarala,  postala su premala za bilo koju riječ.

Uvijek sam se bunila protiv onih koji su me ušutkavali.Htjela sam izgovoriti sve ono što me tištilo i nikom nisam dala da me ušutka, ni da progutam nepravdu kojom su me gađali.Prkosno sam ju vraćala,  da se sami nose s njom.Neka si ju samo zadrže…Prvi put sam se zamislila nad mogućnošću, da možda nisam uvijek bila u pravu.

Nisam mogla ni usta otvoriti da dozovem prijateljicu, a kamoli ispraviti svoje pogreške.

Jedva sam gutala slinu,kad sam na jedno oko škiljeći ugledala tanku crtu svjetlosti koja se provlačila ispod   vrata.  To je bio znak, da Romana  još ne spava.Kroz širom otvoreni prozor ulazio je još uvijek topao zrak i ja pomislim, kako sam mokra od  nesnosne vrućine.Ali zašto ne mogu ustati, ni vikati?U glavi mi se sve uskomešalo,vidjela sam mutnu želatinastu vodu, koja me je povlačila u neizvjesnost.

Onda sam ga ugledala,ulazio je nonšalantno hodajući u moju sobu.Plava košulja lepršala je oko traperica.Na nogama je imao plave sandale na remenčiće.Osmijeh koji mi je to jutro podario,poput pečata zalijepio se za moju dušu.Nervozno sam ustala od stola i srušila  fascikle.Sagnula sam se da ih dignem i susrela s dva plava oka, koja su me prodorno promatrala.Cijela je  soba poprimila plavkasti sjaj.Drmao me je glasom koji je odzvanjao. Cijelim  tijelom odašiljao  je signale, glasnije od grmljavine.Buka me sve više paralizirala.Pokušala sam uvući antene.

Osjetila sam kako plešemo po prostranstvu, bez doticanja  tijela.Lebdjeli smo nad pustinjom. Jaka žeđ  tražila je oazu u pustinji, nadajući se vodi.Onda sam se ponovno našla pred nepremostivom želatinastom vodom, koja me je opkolila.

Tjeskoba me je sve više napadala.

Pokušala sam se probuditi, misleći, kako sanjam.Prvo sam se uštipnula za podlakticu, a potom za bedro.Imala sam osjećaj,  da štipam tuđe tijelo.Uvjeravala sam se da je sa mnom sve u redu , da se samo moram probuditi.

Onda sam čula cvrčke i shvatila da sam budna.A zašto ne mogu razbistriti misli, kad sam budna i zašto mi se majica  zalijepila za prsa i zašto teško dišem.Pokušala sam se osloniti na podlakticu.Sve je ostalo na želji.Silan napor, koji sam upotrijebila,nije urodio plodom.Onda sam u glavi koja mi je bila prenapučena sa stotinu misli, razabrala da se nešto gadno sa mnom događa.Pa neću  se valjda ugušiti  samo tako, ne , ne to se ipak meni, zapravo ne događa.

Ja to samo umišljam!

Sigurno se nisam posve razbudila…Ma jesam,ah ne mogu udahnuti…Ne, tu nešto ipak nije kako treba!Možda je to neka mora, koja se događa u polusnu?

Iz vana, kroz širom otvoren prozor  čuo se žamor isprepletenih glasova.Dubljih, pa  piskavijih, a onda sam razabrala poznati bariton.Milovao mi je uho i ja na trenutak zaboravim što mi se događa.

„Hej,tu sam,nemoj se praviti da me ne vidiš!“čula sam ga iza vrata.

Udaljila sam se  hodajući na prstima.Kroz prozor sam ugledala treperavi zalazak sunca i odmahnula rukom, bojeći se svoje unutrašnjosti.Bojeći se upasti u bezdan emocija, koje bi trebale slušača.Obećala  sam si da me neće  povući u toplinu , koja u konačnici ledi.Ljudi koji se vole,svašta ružno učine,misleći kako to mogu opravdati svojom ljubavlju.Ona ne traje dugo, ako se  ukloni vrijeme svađa.

Lomila sam se, gledajući kroz prozor, razmišljajući, kako je najteže pobijediti sebe.Telefon je prekinuo moja razmišljanja.Mislila sam da su svi već otišli i da me on samo iskušava, da vidi koliko ću odoljevati.E neću se javiti!Neće mu proći ta igra…Zgrabila sam torbu i ogrtač i istrčala u predvorje.Lift je bio na zadnjem katu i  sekunde koje sam nestrpljivo cupkajući čekala da prođu, trajale su vječnost.

„O Vi ste na odlasku, a ja sam Vas upravo zvao…“začula sam šefov glas.Okrenula sam se na peti, popravljajući kosu,zbunjenog izraza.Nesigurno sam treptala.

„Molim Vas ako imate još koju sekundicu, da mi potpišete zadnji izvještaj, zaboravili ste…“Nisam ga  slušala, jer se iza njegovih leđa pojavilo nasmiješeno lice.Hodajući iza šefa, osjetila sam kako me njegove oči  miluju.Okrenula sam se i  u ljubičato -žućkastoj pozadini zalaska isčitala, da on nije moja istina.

Odjednom je svega nestalo u grču upiranja da dođem do daha.

Pokušala  sam ustati…Nije išlo.Ne to nije moguće,  pa zar se to zaista meni događa?Zar ću se samo tako predati i ništa ne uraditi?

Sad je dosta!

Budna sam.

Ne mogu vikati, teško gutam, a i disati mi  nešto ne da.Ustati ne mogu.A joj što ću?Gdje je izlaz?Uvijek sam vjerovala da se iz svake situacije mogu izvući.Doduše Ivan je stavio na kušnju to moje uvjerenje, ma svejedno mora postojati neki način…Privlačio me je nekom nedefiniranom snagom i očima, u kojima se zrcalila požuda.Stajala bih kraj prozora i  u  svom prenapučenom svijetu,vidjela kako mi se zavodljivo smiješi i kako gura papire sa stola, kako me bez  pitanja gurka k stolu, kako me  u paničnoj brzini skida ljubeći me iza uha.Netko bi ušao ili bi zvonio telefon, prekidajući  moju  maštariju i odmičući me od iluzije da  se sve neproživljeno pretvara u žudnju.

 Uh, jednostavno je teško biti jednostavan.

U paničnom strahu, da ću se ugušiti, a da neću nikog moći dozvati, sjetila sam se knjige, koju sam odlagala na drugi jastuk.Teškom mukom počnem panično pipati,  bojeći se otvoriti oči.Onda osjetim  kako mi se želudac buni i kako  se mučnina u vrućim valovima penje prema ustima.U glavi osjetim malaksalost i uplašim se da ću izgubiti svijest.

Znala sam da ne sanjam!

Osjećala sam, da sam u teškoj situaciji i ako ništa ne učinim, ne mogu ništa ni očekivati…Mahnito sam pipala tražeći knjigu,nastojeći što pliće disati.U vratu osjetim snažnu bol, kao da mi je netko zavrnuo glavom.Pokušam je vratiti u prethodni položaj, nadajući se da će bol popustiti.Uplašim se da je to kraj.Slike iz mog života izlistale su se u trenu.Nisam ih sve mogla  ni dobro raspoznati.Onda sam shvatila da se bol savladava strpljivošću.Ni u ovom trenutku nisam imala vremena za nju.

Vidjela sam Ivanove ispružene ruke.Ne, ne, to nije istina…neću umrijeti!Ne još!O Bože, zar to tako izgleda?

„Da to je zato što se uvijek kockaš, s prilikama koje se ne ponavljaju…začula sam Ivana .

“Da si tako važan i sudbonosan  u mom životu, sad bi mi pomogao!“

“Ha, ha,sad bi ti bio dobar?Prema tebi sam uvijek bio toliko dobar, koliko nisam bio ni prema jednoj ženi, a ti si me svejedno gurala od sebe, pa što sada još hoćeš?“

Bol  u prsima me prepolovila.Nije se čuo vrisak.Samo sam ga ja čula.

Romana je u sobi pored mene,još ne spava!Moram je nekako dozvati!Znoj me oblijevao, kao da me netko šprica toplom vodom.Glavu sam osjećala kao užarenu kuglu, koja prijeti da će eksplodirati.Noge nisu u području osjeta.

Pa što mi je?Legla sam zdrava?Što mi se zapravo događa?

U bunilu od pitanja,uspijem napipati knjigu.

Spašena sam!

Ma još nisam, moram je nekako upotrijebiti, lupiti po zidu ili stranici kreveta, moram!

Moram…

U tom trenutku osjetim kako mi se grlo grči i zadebljava jezik. Pa da, zato ne mogu ni disati, mora da je neka alergija!Da, da to je alergija, a joj, nisam uzela Claritine.Tko bi na sve mislio?

Teškom mukom podigla sam ruku i probala  lupiti po zidu iznad glave.To je predstavljalo nemoguću misiju.Jedva sam imala snage da glavu držim iznad vode.Tijelo se kočilo od borbe…A zraka je bilo sve manje.Čeznutljivo sam poluotvorenih  očiju gledala u širom otvoreni prozor i mjesec, koji se treperavo navirivao.Kao da  želi vidjeti  moju muku.

Ugledam se u obrubu, koji ga je uokvirivao, kako  balansiram da ne padnem u beskrajno prostranstvo. Sve je oko mene poprimilo mistično srebrnasti sjaj.S kreveta, s rukama ispod glave smiješio mi se Ivan.I ja sam se smiješila,osjećajući prolaznu treperavost njegovog zagrljaja.Toplina koja je strujala mojim venama,podigla me do oltara.Nešto nadzemaljsko, gotovo sveto,okruživalo me je u trenutku kad sam se okrenula i uhvatila kvaku. Sjaj mjeseca obasjavao mi je put, baš kao i sada…

Zadnjim snagama uspjela sam lupiti po stranici kreveta.Činilo mi se da će svaki tren Romana uletjeti i pitati me zašto lupam.

 Nije se ništa događalo.

I dalje sam se bojala pomaknuti vrat i glavu, da  ne izgubim svijest.Koprcala sam se poput ribe na suhom.Onda sam se sjetila da sam rođena u znaku ribe i da zapravo nikad nisam razmišljala kako je ribama na suhom, kako se  poput mene bore za malo kisika.

Za život,bez onog  velikog pitanja o smislu života.

Grlo mi se sve više stezalo, a srce luđački udaralo,  sve sam manje mogla disati.Posve izmorena u  borbi za malo zraka, nisam se mogla pomiriti s time, što mi se to događa;da ću se ugušiti  i da nikog neću moći dozvati.

Iz susjedne sobe, čula sam Romanu kako lupa suđem.Sigurno je kuhala sutrašnji ručak.Kako je to čudno,život nekima  teče  dalje…do njihovog trenutka.

Osjetila sam mokru plahtu ispod sebe.Pa ja sam se pomokrila!A joj, nisam ni osjetila, da mi se to događa. Mokra toplina, probijala se do mojih leđa. Uh, fuj!Posve izmorena od napinjanja da udahnem još malo zraka osjetim silan umor i odjednom mi više ništa nije bilo važno, kao da su mi osjetila otupila, kao da sam odustala od borbe i od sebe.Kao da sam se odjednom suočila sa  stvarnošću i pomirila.

Umor i samo umor .

Mirno sam  se opustila, misleći kako se  nešto mora dogoditi, kako je to samo intermezzo…Nada me nije napuštala ,iako je sve izgledalo pogubno.Bojala sam se trošiti preostali zrak bilo kakvim naporom.

Ma neću se predati!Ne samo tako!Sjetila sam se bakine omiljene rečenice:“Nevolja je prilika za hrabrost.“Moja je nevolja bila veća od hrabrosti.

„Da, da tako svi govore..Uvijek je njihovo stanje najgore“,čula sam majku, kako me potiče.

Razmišljala sam o svim onim nepotrebnim prepirkama, grubim riječima, ružnim postupcima,koje sam kao osoba od krvi i mesa ,u bijesu uputila onima koji su me izazvali, poljuljali moj ego, stali mi na žulj,uvjeravali me kako imam krivo!Ah , čemu sve to?Kako je iz ove pozicije sve to  zapravo suvišno,nevažno i smiješno.

Ma važno je dok sam živa,  ako preživim pokušat ću  manje griješiti.

U kojoj sam zabludi živela!

Osjetila sam kako tonem u neki bezdan, kako se gubim i kako samo povremeno čujem glasove.U daljini ugledam  prijateljicu…Trčala je raširenih ruku preko velike livade, dozivajući me.Onda se u bunilu prisjetim da je preminula.

Ne, ne prilazi mi!Bježi!

Posljednjom skupljenom snagom volje,bacila sam knjigu.Nisam čula da  je pri padu stvorila  buku.Nestala sam, izgubila se u nekoj paučinastoj magli.Kroz nejasno sivilo  čula sam majku kako me doziva, a onda opet nisam bila sigurna, da  je to njen glas.Zadnja misao koju sam uhvatila bila je toliko čudna, da sam bila sigurna, kako ću poput Mona Lise imati  zagonetan osmijeh.

Odjednom osjetim, kako me netko podiže i kako se opuštam, kako se prepuštam...Kako mi više ništa i nitko nije važan.

Kako se gušim i ne pružam nikakav otpor.Kako se mirim.

Kako umirem.

Ivan me je grlio posve nježno,pružajući mi crveni cvijet, koji se rastvarao do neslućenih veličina.Crvenilo poput krvi posve me je opkolilo i napravilo razdor između naših tijela,Stajali smo svatko na svom dijelu crvene podloge s nepremostivom udaljenošću, poput ponora koji se ispriječio među nama.Onda sam osjetila kako me zapluskuje  njegova ljubav.Čista i iskrena,posve neoskrvnuta, kakvu do tada nisam isčitatala.Crvenilo se počelo povlačiti, a udaljenost vrtoglavom brzinom smanjivati i ja osjetim kako me je  zgrabio za ruku.

Bol je bila slatkasta.

„Ne neću te više ispustiti!Ona je otišla, ostavila me.Govorio sam ti, da nisi kriva što nismo uspjeli,to se dogodilo prije nego  što si ušla u moj život…ne optužuj  me da sam ti lagao! Ili me ne voliš dovoljno ili  se bojiš ljubavi?“

„Ne, nemoj me  mučiti!“

„Ti si druga žena , koju beskrajno volim, a koja me je odgurnula, napustila.Prva je moja majka.“

„Da, pa si me htio kao zamjenu?A ja nisam bila spremna biti majkom, kao što ni sada nisam spremna umrijeti!“

Dobacio mi je crvenu krpu u lice, koja mi se zalijepila za nosnice .Sjetila sam se Veronikinog rupca.

Najednom više ničeg nije bilo.

Mrak i tišina.

Sve je nestalo i ja sam plovila plavetnilom, posve oslobođena tereta svog tijela, lagana ko perce i gledala  one stvari, koje sam željela vidjeti, imati…Nisu mi  ništa značile.Bile su toliko nebitne, da sam se čudila, kako sam ih uopće mogla željeti!

Stresla sam se osjećajući, kako me netko podiže.Mogu li  zadržati osjećaj dodira?Pa to je nešto novo.Nisam o tome nikad razmišljala!Ivan me je čvrsto držao u naručju, poput malog djeteta.Nisam se branila, za to je trebala snaga.

„Ovdje sam…tu sam…vidiš da sam ovdje.Nisam te napustio!“

Nešto jače od mene,unutar mene,  i dalje se bunilo.Iako na rubu, nisam mogla drugačije, nisam  se mogla oduprijeti svojim životnim uvjerenjima.

Nisam se mogla izdati.

„Kako si mi mogao prešutjeti svoju djecu? Kakav si ti to čovjek?Odlazi!“teškom mukom sam govorila, dok me je on tako snažno stiskao, da sam se bojala, da će me prepoloviiti.Osjećala sam ga poput velikog pauka, koji me obuhvatio svojim dugim dlakavim nogama i koji se sprema da me pojede.Drhturila sam kad sam osjetila da stisak popušta i sva zajapurena i ogrnuta strahom izgubila  se  u ništavilu.Gledala sam ga s visine,udaljujući se i uvjeravajući da je tako najbezbolnije za sve…Neću da  poput mene, njegova djeca odrastaju bez oca.

Neću i gotovo!

Sve sam to proživjela i ne želim da ta djeca prolaze isto!Smračilo se i ja ga  više nisam vidjela. Izgubio se u mnoštvu naguranih glava,koje su se navirivale.

„Uspjeli smo!Sestro gurnite tu bocu s kisikom bliže krevetu.“

Osjetila sam kako čudan, hladan zrak struji mojim nosnicama. Kako mi netko briše čelo i kako mi vlaži usta.Duboko sam dahnula,osjećajući kako je lako prihvatiti dar.

„Doktore,hoće li se uskoro probuditi?“jasno sam čula Romanu.

„Mi smo učinili sve što smo mogli.Sad treba biti strpljiv.Dali smo joj sve raspoložive koktele protuotrova.Svakim danom te su beštije sve otrovnije!Važno je da diše!“

„Živa sam, a ja to ni ne znam!“pomislila sam, kad sam ponovo osjetila kako mi Romana briše čelo.

Otvorila sam oči i susrela se s tamom.Treperavo svijetlo dolazilo mi je s lijeve strane.Brzo sam ih zatvorila, bojeći se da ću ponovno prolaziti sve one grozote od kojih sam naučila koliko smo  krhki i nemoćni.Kako smo stalno na rubu.

Na ruci sam napipala kanilu i znala da sam se vratila.Znala sam da u svoj toj  neizvjesnoj muci nisam žalila za ničim što sam učinila.

Žalila sam  samo  za onim što nisam učinila.