Miješala sam pekmez od šljiva da odagnam povrijeđenost i izdaju. Šljive sam ubrala u šljiviku koji smo Ante i ja zajednički kupili misleći kako ćemo započeti posao sa šljivama.
Da, mislila sam. Uh kako sam naivna!
Šljive još nisu sazrele,a on je otišao s mlađom,atraktivnijom i trudnom. Njen zadatak je bio završen, danom utvrđivanja trudnoće. Ostvarila se kao žena, koja zna što i koga hoće, i kao buduća majka…Pa što bi još trebalo?!
Gotovo. Sve njene želje i htijenja bili su ostvareni. Ona ne mora više ništa;ni davati, ni odricati se.
I ja sam ostvarila svoje želje da kao dijete bez oca završim agronomiju.Mnogo puta na koljenima sa suzama u očima i očajem u srcu, nisam znala kako ću taj dan preživjeti.O sutra se nisam usudila razmišljati.Trenutak je ionako bio pretežak,da bi ga opteretila užasom sutrašnjice.Onda bi se dogodilo to sutra i ja sam ustajući stjecala samopouzdanje.
Zahvaljujući Bogu i majci.
Na puteljku prema fakultetu susrela sam Antu.Nije bio lijep, ni atleta,ali je imao šarma.Donosio mi je topla peciva,koja je njegova majka rano ujutro pekla i punila čvrstim pekmezom od šljiva. Ponosno ju je hvalio, da je to pekmez bez šećera, od pretprošle godine.Prošlogodišnji još nisu načeli…Druženje uz njegova topla peciva s pekmezom od šljiva, koji put me je spašavalo da preživim dan.S njegovim osmijehom i nadom u nova jutra i nove pobjede, pobijedila sam sve nedaće.S diplomom u ruci obijala sam pragove,a muka je postajala sve strašnija.Lijegala i budila se s neizvjsnošću, za koju sam primajući diplomu vjerovala da je ostala iza mene, da sam je pretekla, a onda spoznala da je to bila moja iluzija.
Iluzija odricanja i rada za neko bolje sutra.
Prvo čvrsto uporište bio je šljivik, u koji sam uložila očevu ostavštinu, za 'zlu ne trebalo'.Dok sam sređivala prijenos,mlađa se uplela.Nalijepljenih trepavica i noktiju,s frizurom kao da je upravo izašla iz salona, s minjakom i štiklama od dvanaest centimetara opravdavala se što nije stigla učiti i što je jedva upisala drugu godinu.I tamo ostala.Znala je ono što ja nisam znala,dodvoravati se i laskati muškarcu pod krinkom 'razumijevanja'.Nikad me nitko tome nije podučio,a nju očito je.
To bi bio preveliki talent!
Dok sam oblizivala prst,nešto je grunulo,zatreslo kuću.Pomislila sam da je potres,a onda vidjela auto u sobi,bolje rečeno dijelove prepolovljene karoserije.Navirivala sam se s nevjericom kroz nakrivljena vrata i zid koji je prijetio da će se pretvoriti u prašnjavu hrpu cigli.U oblaku prašine nazirala se krvava glava naslonjena na volan.Zid se srušio i zatrpao prolaz do auta.Zapomagala sam iz sveg glasa,jedino sam to mogla.Kao ukopana stajala sam kraj štednjaka i zurila u pekmez, koji se u mjehurićima nadimao.U ušima mi je sve glasnije kucalo srce unesrećenog.
S ulice se čula graja, pa sirene vatrogasaca i hitne.
Sve se ubrzano odvijalo.Netko me je izgurao van zajedno s bubrećim pekmezom.Šok je bio toliko jak,da sam liječnici rekla godinu rođenja u prošlom stoljeću.Klimnula je smiješeći se.Ugurana u hitnu s unesrećenim,kojem sam vidjela plavu tenisicu oblivenu krvlju,izgubila sam svijest.
“Jel' preživio?“Sestra me smirivala i govorila da smo oboje dobro.Spavala sam cijeli dan.Tek predvečer sam osvijestila da se u kući može poginuti.
Tražila sam da me odvedu k unesrećenom.Bio je na operaciji.Kad su me otpuštali,potražila sam ga. Pogledi su nam se ukrstili.Osjetila sam neizvjesnost i skoro se povukla.
„Uđite, samo uđite, ionako mi nitko ne dolazi…“Predstavila sam se, a on se očiju punih suza, počeo ispričavati.Zaustavila sam ga odmahivanjem glave.Rukom mi je pokazao stolicu pored kreveta.Sjela sam poslušno.Rekao mi je da su mu amputirali obje noge i da ne zna što će.
Vozač više neće biti.
Svakodnevno sam mu dolazila u bolnicu.Makar na kratko.Znao je da ga sažaljevam,a sebe tješim. Prijateljstvo je postalo opipljivo.Dnevno napredovalo…Bilo je dana kad smo šutke razgovarali, a bilo ih je ispunjenih smijehom.
Otpremili su ga u toplice.
Dolazila sam autostopom,jer nisam imala za autobusnu kartu.Oduševljeno je pričao da dobro napreduje i da će uskoro dobiti proteze.Upoznala sam mu oca i mlađeg brata.Majka mu je preminula kad je imao deset godina.Otac se pred njim dobro držao,ali kad smo izašli,shrvan očajem,morao je sjesti.Toliku bol, u namreškanim očima,nikad nisam vidjela.
Ante se istog dana ženio i krstio dijete. Svi su se divili njegovoj ženi, a kad su pogledali dijete,lica su im se zaledila. Dijete se rodilo bolesno.
Moja je patnja bila utišana nesrećom mladog čovjeka, kojem sam imala potrebu pomagati. Majka mi je govorila, da se okrenem oko sebe, dok je vrijeme. Zgranuto sam je gledala i nastavila po svom;onako kako sam u duši osjećala.Vjerovala sam da će Željko sve prevladati i prohodati.Pobijediti samog sebe i razmišljala da će moja misija tek tada biti završena, i da ću onda misliti o sebi.
Trebao je moju potporu. Mnogo godina kasnije, shvatila sam; i ja njegovu.
Majka me preklinjala, a ja sam ponosno i veselo koračala uz Željka. Nikome nisam dopustila da ga proglasi invalidom. Mnogo je oko nas većih invalida od njega. Najveći od svih je Ante, koji je napustio ženu i bolesno dijete i zbrisao.
Željko i ja zajedno smo radili i ulagali u naš mali obrt. Najprodavaniji je bio pekmez od šljiva, u koji smo sve više ulagali i osvajali nagrade. Posao se širio. Danas smo zadovoljni što smo upornim radom, u kojem je bilo preteških dana od kojih se nismo uplašili, stvorili.
Uz pekmez od šljiva ostvarili smo i svoje živote.