Pera kaže da su Locke, Jefferson i Kant, sva trojica, bili liberali, ali su bili i kršćani. I sva su trojica na svoj način antiklerikalni. Nijedan od njih nije bio „laik“, ni „agnostik“ ni „nevjernik“ ni „bezbožnik“ - sve kategorije koje oni ne bi pojmili, odnosno koje bi odbacili.
Pera postavlja razliku između vjernika i laika. Međusobno se razlikuju, ali i jedni i drugi vjeruju, u tehničkome smislu, imaju vjeru.
Vjernik u Krista jest onaj koji ga je susreo, koji ga je doživio, kojemu je prisutan u vlastitoj svijesti. Govori o njemu i On njemu govori.
Ljubi i On ga ljubi. Pati i On ga tješi. Očajava i On ga podiže.To je onaj koji vjeruje u jednu osobu.
Štovatelj kršćanske poruke jest onaj koji zna da je kršćanstvo preobrazilo svijet, da je donijelo moralnu revoluciju ljubavi, jednakosti i dostojanstva kakvih nije bilo, a ta revolucija pokazuje svoje učinke i danas, da bi bez te revolucije svijet bio gori, život među ljudima okrutniji, prava manje zajamčena, nada slabije podržavana.
Taj vjeruje da ta kultura ima vrijednost za sebe i za druge, da je civilizacijsko naslijeđe , da je jedno dobro u sebi.
Kršćanin, po kulturi, znači imati doktrinarnu osnovu, vodstvo u djelovanju, uporište, znak nade.
„Nada počinje tek s vjerom“, govoraše Kant.
Moramo razvijati primjerene krjeposti, vršiti zapovjedi kao obveze, gajiti vjeru kao povezanost, osjećati dužnosti kao etiku.
Drugim riječima može se živjeti kao da Bog postoji velut si Deus daretur, štoviše „moralna je nužda pripustiti Božju opstojnost.“
Drugo poglavlje ove korisne knjige nosi naslov: Europa, kršćanstvo i pitanje identiteta. Tu Pera ponovo naglašava kako je sadašnja moralna
kriza Europe posljedica njegova otpadništva od kršćanstva.
Nemetaforički reći da, za ujedinjenje, Europi nedostaje duša, znači reći da Europi nedostaje europski identitet.
Dana 19. ožujka 1958. pred prvim Europskim parlamentom Schuman, tvorac i pokretač prve Zajednice, reče: „ Sve su europske zemlje prožete kršćanskom civilizacijom. Ona je duša Europe koju joj valja vratiti.“
Europska povelja je kozmopolitska povelja tj. odnosi se na cijelo čovječanstvo, ali Europska povelja ne utvrđuje tko je Europljanin.
Na Europu se implantiralo učenje o tzv. „ustavnom patriotizmu“ što je
primjena na područje načela sadašnjega liberalizma.
Upravo poput političkog liberalizma koji nastoji izgraditi liberalno društvo odvajajući „opće političko poimanje“ od „obuhvatnih učenja o dobru“ ustavni patriotizam želi izgraditi liberalno-demokratsku državu
(modernu ili, preciznije „postmodernu“) držeći političke vrednote i načela koji su upisani u političkomu ustavu, odvojenima od etničkih, vjerskih, jezičnih itd. veza, koje potječu iz povijesti i pretpolitičke su.
Drugim riječima, ujediniti Europu ne postavljajući problem duše.
Zanosna rečenica jednoga znanstvenika, kao pečat Povelje iz Nice, dobro sažima te namjere ustavnog patriotizma : „Nisu Bog, Nacija, Priroda, Povijest, sve izrazi strogo velikim početnim slovom, izvor saveza, nego sam savez, dragovoljan, umjetan, neutemeljen.“
Ustavni patriotizam vuče svoje podrijetlo u Njemačkoj, na ruševinama
nacističkoga nacionalizma kad je Njemačka bila u dvije odvojene države. Ukratko, ustavni patriotizam obećava Europi identitet i s njime naciju koja joj nedostaje za ujedinjenje, bez posezanja za drugim izvorima osim političkoga.
Međutim problem duše, tj krsnoga, pretpolitičkoga, specifično i izvorno europskoga vrela ne može se izbjeći.
Idejni tvorac tog ustavnog patriotizma je filozof J. Habermas.
Ustavni patriotizam jest, u stvari, ustavni pozitivizam: to što su mu načela predstavljena kao diskurzivni i proceduralni aksiomi, ne mijenja bit. U Habermasovoj impostaciji, Pera kritizira, Povelja proizvodi identitet, a ne da identitet omogućuje Povelju.
Dakle, treba ispuniti etičku prazninu ustavnoga patriotizma.
Preambula Povelje iz Nice veli da je Unija „svjesna svoga duhovnoga i moralnog nasljeđa“, ali izostavlja reći u čemu se to nasljeđe sastoji.
Isti izričaj preuzima Lisabonski sporazum koji je propali Ustav.
Radi se, autor kaže, o tzv. laicističkoj kulturi koja vjeru ismijava, ocrnjuje, smatra je „prevladanom“, prema njoj se odnosi kao prema praznovjerju, kao ostatku iz mitološkog doba, kao nasljeđu iz jednog drugog antropološkog razdoblja, kao trag doba intelektualne nezrelosti.
Tako laicizam vodi Europu izvan njene tradicije, izvan njezine vjere, izvan Zapada. Najposlije , s jadnim ili nikakvim identitetom i izvan nje same.
Kršćanstvo je kao more koje sabire vode tolikih rijeka, miješa ih i amalgamira (grčki razum, rimsko pravo, Mojsijevi zakoni i naposljetku Kristova žrtva).
Ispada da je Europa kontinent „snažnih polutana“, a polutanski identitet je nejasan, nesiguran identitet, bez obilježja.
Počinje se shvaćati da otpadništvo od kršćanstva djeluje poput droge:
Najprije stvara opijenost svemoći, zatim izaziva malaksalost, frustracije.
Ako Europa odbaci kršćanstvo, ostaje joj prolaznost, nema više ništa čvrsto na što bi se pozivala, ni trajno oko čega bi se ujedinila, konstatira autor na kraju ovoga poglavlja.
Treći dio Perine knjige nosi naziv: relativizam, fundamentalizam i moralno pitanje.
On piše ovako: ako u nekome društvu postoje skupine različita načina života, kulture, tradicije i vjere, onda kao što se među tim načinima života ne može uspostaviti nikakav hijerarhijski odnos zasnovan na odnosu „bolji od“, te se skupine moraju ostaviti slobodne da svatko obdržava svoj način života, a veće društvo mora prihvatiti sve. To se učenje zove relativizam. I njegova primjena također ima ime – multikulturalizam. I jedno i drugo su rašireni osobito u Europi te imaju vezu s moralnom krizom Europe, a oboje su teorijski neodrživi, a u praksi štetni.
Autor tvrdi da relativizam paralizira, budući da svatko ima vlastite
vrjednote i vlastite kriterije vrijednosti te nema izvanjskoga kriterija koji bi mogao nametnuti nekakvu vrijednosnu hijerarhiju, rezultat bi bilo ustezanje od suda i u slučaju napada odustajanje od bilo kakve obrane. Tako relativist ili postaje nijem ili diže ruke.
Pera zaključuje da je relativizam nespojiv s liberalizmom i s kršćanstvom.
Nedostatak multikulturalnosti jest što je kod Europljana stvorilo i razvilo „sindrom krivnje“. Europa se ponaša poput onih roditelja koji,
u strahu da su prestrogi, čine sve moguće ustupke djeci i ne primjećuju
da ih krivo odgajaju , a sebe lišavaju autoriteta i ugleda. Zato se upravo traži „politički korektan govor“.
Pišući o islamskom fundamentalizmu i međureligijskom dijalogu, Pera kaže kako je fundamentalizam opasnost svake vjere, posebice monoteističke , jer on vjeru interpretira na totalitaristički način, budući da je shvaća kao pobožnost koja apsorbira svaki vid života, i na isključiv način, jer ne dopušta druge jednakovrijedne vjere.
Sredstva Isusa Krista i svakoga kršćanina u širenju te poruke jesu propovijedanje; misijsko djelovanje, svjedočenje; sve do prihvaćanja progonstva i mučeništva. Svrha kršćanske poruke jest „kraljevstvo nebesko“, ne politička revolucija ni društveni poredak na zemlji.
Autor smatra da je sintagma „međureligijski dijalog“ od početka osuđena na neuspjeh. Zato je Benedikt XVI. pisao i govorio o međukulturnomu dijalogu ili, preciznije „dijalogu kultura“.
Tu, slijedeći logiku dijalektičke razmjene, sugovornici mogu razmotriti vlastita početna mišljenja, ispraviti ih ,pa i odbaciti.
Zbog kojih razloga islam mrzi Europu: zbog njezina laicizma, relativizma, multikulturalnosti i obezvrjeđivanja vjerskog osjećaja tako da se u tim uvjetima sve izvrće: razumijevanje islama znači šurovanje, ujedinjenje znači prianjanje , poštivanje, znači podlaganje, natjecanje, znači predaju. Ukratko: integracija Muslimana znači muslimansku ekspanziju.
Pera na kraju kaže:
„Danas nije samo Bog mrtav, nego je i svaka utjeha i pomoć koju vjera može pružiti osobnoj autonomiji nestala, pa je doista sve dopušteno… Živimo li kao kršćani svi ćemo biti svjesniji, pažljviji i spremniji. Nećemo ćudorednost odvajati od istine, niti ćemo moralnu autonomiju miješati s pojedinačnim slobodnim izborom, nećemo se prema pojedincima ophoditi kao prema stvarima, nećemo pristajati da se sve želje pretvore u prava niti ograničavati razum samo u okvire znanosti- naše moralne norme, a s njima i naš suživot i naše ustanove bi uvenule i osušile se ako napustimo kršćanstvo!“
http://en.wikipedia.org/wiki/Marcello_Pera