Petar Orlić, slikar metafizičkih vizija u mini-formatu i vješt crtač intimnih susreta,

Vremeplov istražuje svetokriški dvorac,

Glas Zagorja br. 111, 2013

Petar Orlić, slikar metafizičkih vizija u mini-formatu i vješt crtač intimnih susreta, moderan i drugačiji od svojih suvremenika, negda novost za kritiku, danas tema za vremeplov

Petar Orlić hrvatski slikar, rođen 1893. godine u Krapju na Savi, nakon završenpg studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu 1917. godine bio je upućen u Osijek da kao nastavnik crtanja nadomjesti premilog profesora Dragana Melkusa. Orlić se odmah uključio u umjetnički život Osijeka. Godine 1920. sudjeluje na skupnoj izložbi osječkih umjetnika, Impresivnim opusom zagasitih boja i neobičnih tema privukao je veliku pozornost javnosti i kritike. Nadahnut mitološkim i biblijskim motivima Orlić marljivo stvara slike malog formata koje 1924. godine izlaže u društvu osječkih slikara G. Antolkovića i R. Turkovića. Tematikom i slobodom rukopisa posve drugačiji od svojih kolega bio je novost u onovremenim likovnim krugovima. Kritika suvremenika (K. Rac, I. Kršnjavi, V. Lunaček) pozitivno ocjenjuje njegovo djelo. U likovnom životu Osijeka Orlić je bio samo prolaznik. Već 1925. godine mladi nastavnik crtanja premješten je u Zagreb. Za Orlića je premještaj bio prigoda da se odmah po dolasku samostalnom izložbom predstavi zagrebačkoj sredini. Uz pedagoški rad bavi se grafikom i ilustracijama, crtežom bilježi svoje susrete, slika za svoje zadovoljstvo, a s vremenom i za sve brojnije naručitelje. Godine 1929. godine priređuje novu samostalnu izložbu. Oslikao je crkvu u Gornjoj Reki (1939). Njegova freska Navještenje krasi apsidu župne crkve Sv.Barbare u Carevdaru. Zaokupljen temom Navještenja Orlić slika i oltar u kapeli Sjemeništa na zagrebačkoj Šalati. Orlićevo djelo odraz je snažne i uzbudljive imaginacije. Njegovo tonsko slikarstvo malih figura u velikim prostranstvima svjedoči duhovni naboj i zanatsku perfekciju. Ono otkriva senzibilnu, meditatitvnu i introvertnu umjetnikovu narav. Povučen i gotovo zaboravljen u poratnim desetljećima umro je u Zagrebu 1965, godine. Prošlo je 120 godina od Orlićeva rođenja i možda bi nestao u hrvatskoj provaliji zaborava da znatiželjni « Vremeplov » u svetokriškom dvorcu nije otkrio da je Petar Orlić mnogo svojih slika i crteža darovao dragom prijatelju profesoru Maksu Melkusu pa njegovo djelo štovano živi u obiteljskom Muzeju baštinjene kulture i sjećanja. (Te slike je povijesničar umjetnosti i kustos Petar Stošić bio posudio za izložbu koju je priredio 1987. godine u Zagrebu.)

Vremeplov istražuje svetokriški dvorac,

Glas Zagorja br. 109, 2013

Ivanu Lovrenčiću na spomen

Velikani ne umiru – oni žive u svom djelu

Ivan Lovrenčić rođen je 1917. godine u Sv. Križu Začretju. Cijelog je života ostao odani sin svog živopisnog Hrvatskog Zagorja. Nakon pučke škole u rodnom mjestu nastavio je gimnazijsko obrazovanje u Krapini i Zagrebu. Oduševljava se književnošću, glazbom i kazalištem. 1936. upisuje se na Visoku školu za umjetnost i obrt učeći od O. Mujadžića, K. Hegedušića, Lj.Babića i T. Krizmana. Od najranijeg djetinjstva crta i druži se s kazalištem. Nakon diplôme bavi se scenografijom splitskog, sarajevskog i zagrebačkog kazališta. Mobiliziran 1943. u domobranstvo, prelazu već 1944. u partizane.  Nakon II. svjetskog rata radi u Jadran-filmu, od 1950. djeluje kao slobodni umjetnik, a od 1972. do umirvljenja 1978. izvanredni je profesor crtanja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Uz veliku podršku Bože Biškupića brojna Lovrenčićeva djela umnožena su raznim grafičkim tehnikama u različitim edicijama. Lovrenčić je umro je u Zagrebu, u siječnju 2003. godine

Svojim osobito bogatim i raznovrsnim, uvijek izvornim i prepoznatljivim opusom Lovrenčić je dojmljiv hrvatski velikan moderne likovne umjetnosti. Ostvario je oko 6000 crteža, 13 ciklusa po nekoliko stotina slika, 12 grafičkih mapa, 21 mapu likovnih prepjeva poezije, freske, dekorativne panoe i tapiserije, keramiku - teško da je moguće sve pobrojiti. O njegovu djelu objavljene su dvije velike monografije (V. Tenžera 1980. i L. Paljetak 1992.) i mnogobrojni kritički tekstovi uglednih povjesničara umjetnosti i književnika u katalozima samostalnih izložbi. Kroz sve te tekstove struji toplina suosjećajnosti s djelima umjetnika koji svojom darovitošću, izvornošću i tankoćutnom iskrenošću nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

            Odolijevajući nemiru vremena, nadahnut sačuvanim obiljem dojmova svog djetinjstva,  prebirući po riznici srca, Lovrenčić je stvarao svoj vlastiti mikrosvijet, poetičan, tajnovit i bogat, ponekad nevin i lirski, ponekad groteskni i gorki, alegoričan i realističan, strastven, a ipak samozatajan.

U Lovrenčićevom svijetu stvari imaju dušu, ptice su slobodne, zaljubljene i raspjevane, prepoznaju se zakrabuljene laži, oživljuju tajne skrite u dubini srca pa mačku uspijeva upozoriti na neostvarene želje. Lovrenčić slika nadahnut ozračjem zavičaja koje u tlu čuva njegovo korijenje, dok na površini vrve bube, vrludaju ljudi, niče ili vene cvijeće. Premda demoni u bezbroj pojavnih oblika vrebaju od kolijevke do smrti putnika na domaćim raskrižjima bodri poruka Krajputaša koji poziva na dobrotu i po cijenu žrtve. To drago zavičjano tlo izvor je i uvir punine slikareva života, neukrotiva snaga njegove svedodirne crte.

            Reprezentativni izbor svog opusa Lovrenčić je poklonio svom Sv. Križu Začretju koje je tim povodom obnovilo "Žitnicu" negdašnjeg vlastelinstva za «Galeriju Ivan Lovrenčić».

            U svetokriškom dvorcu izložena su djela kojima je Lovrenčić nagrađivao obiteljsku uzajamno poticajnu mnogogodišnju suradnju, od dvostruke uzvojnice DNA koja u sebi krije tajnu života do ilustracija Cesarićeve poezije, naslovnica knjiga i keramičkog tanjura sa slikom dvorca. Ne čudi stoga da je Ivek u svom Začretju trajno prisutan ne samo u Žitnici nego i u dvorcu-muzeju baštinjene kulture. 

            U godini vjere dvorac potsjeća na Iveka i knjižicom «Uz Jezuša Krajputaša i likovne zapise Ivana Lovrenčića». Isus na križu cijelog je života Iveku bio drag sugovornik s kojim je vodio svedodirni intimni dijalog koji je upisivao u svoj dojmljiv i poetičan likovni dnevnik.

Vremeplov istražuje svetokriški dvorac,

Glas Zagorja br. 108, 2013

 Gauemann ili trag Hrvatske u Europi i Europe u Hrvatskoj

„Muzej baštinjene kulture i sjećanja“ smješten u svetokriškom dvorcu prepun je povijesnih zanimljivosti koje svjedoče umreženost Hrvata s kulturnim životom u europskom okruženju. U stalnom postavu muzeja izložene su dvije slike na kojima umjetnik vrhunskim umijećem predočuje dva prizora iz života alpskih seljaka. Naslikao ih je Friedrich Gauermann, ponos općine Miesbach, koja je kolijevku slikara podno ruševine Scheuchenstein preobrazila u atraktivnu turističku destinaciju u Donjoj Austriji.

 Friedrich Gauermann rođen je na obiteljskom imanju u  Miesenbachu 1807. godine kao mlađi sin cijenjenog slikara krajolika Jacoba Gauermanna. Premda je otac namijenio starijem sinu da bude slikar, a mlađem da se uz djeda bavi gospodarstvom na imanju, Friedrich je uz brata počeo slikati i uvjerio oca u svoj talent pa se nakon djedove smrti posve posvetio slikarstvu. Zimu je provodio u Beču na Akademji i dvorskoj knjižnici kopirajući majstorske slike životinja, a ljeti je putovao Štajerskom, Tirolom i Salzbugom i slikao nadahnut prirodom. Proslavio se sudjelovanjem na bečkoj izložbi 1824. godine i dobio prve narudžbe princa Metternicha i francuskog amabasadora Caramana.

Nakon bečkih izložbi 1829. i 1834. godine Gauermannove slike Oluja i Poljodjelac privukle su pozornost bečkog dvora, koji ih je otkupio. Odmah potom ugledni kupci su se umnožili. Među njima su se našli barun Rotschild te kneževske obitelji Lichtenstein, Schwarzenberg i Esterhazy.

Gauermann je često putovao po Njemačkoj, gdje je svojim slikarskim umijećem stekao veliki ugled i privukao mnoge kupce u Leipzigu, Dresdenu i Berlinu. Združenost ljudi i životinja s krajolikom na istom platnu bila je posebnost njegovih slika i novost u likovnom svijetu.

    U Gauermannovoj ostavštini našlo se više od tisuću uljanih slika koje su nakon njegove smrti prodavane na aukcijama diljem Europe i Amerike, često uz vrlo visoke cijene.

    U obitelji Flögel generacijama je njegovano zanimanje za umjetnost, pa ne čudi da su se u obiteljskoj kolekciji našle i dvije slike Friedricha Gauermanna. U svetokriškom Muzeju baštinjene kulture one danas na svoj način svjedoče povijesnu prisutnost Hrvatske u Europi i Europe u Hrvatskoj, a posjetiteljima dvorca radosno su otkriće. Uz mnoštvo zanimljivosti koje Sveti Križ Začretje nudi turistima Gauermannove slike atraktivna su pojedinost za promidžbu tranzitnog, izletničkog i kulturnog turizma u baštinom bogatom Zagorju.

Radoznali Vremeplov nastavit će izvještavati o zanimljivostima u dvorcu, a nakon otrkića Gauemannovih slika zapitao se zašto sjajni svetokriški slikar Ivek Lovrenčić ne dovodi turiste u Začretje kao što to čini  Gauermann u Miesbachu?