Dragi prijatelju,mjesec sam se dana borila da ti ne napišem ovo pismo. Ne želim opterećivati one koje volim! Ne mogu više,ali ni manje šutjeti!
Ne funkcioniram kao žena,kao misaono biće,otkad mi je sestra upala u kandže pravosuđa. Ne,ne nije ništa napravila,nikoga povrijedila,uništila…
To su njoj napravili.
Prije dvadesetak godina bila je jamac. Htjela vratiti uslugu,a dobila moru dugu dva desetljeća.Da moru, bila bi to mala kazna! Otplaćivala je bankovni nemar,ili svjesnu prijevaru u vrijeme kad je trebala školovati djecu Sam Bog zna,zašto.
Odrasla je u sustavu koji nije davao tolike,ni takve ovlasti bankarskoj oligarhiji. Ni kad umre,neće biti spokojna,ili će biti,ako joj za života posve ogule kožu,unište i zgaze kao kukca. Pretvore u beskućnicu. Još jednu jadnicu s ispruženom rukom u svijetu koji ih prezrivo zaobilazi. Cjeloživotna stečevina manja joj je od kamata koje su godinama obračunavali, znajući da će ih već netko platiti…Oni ni u kom slučaju ne mogu biti krivi, ni na gubitku. Zakoni su na njihovoj strani, i onda kad rade manipulacije,koje su nametnuli visoko obrazovani činovnici, školovani novcem jadnika,kao što je ona. Težeći pristupiti i biti dio globalnog svijeta u kojem je kapital veća faca od čovjeka, gdje znanje i rad uvrštavaju u kalkulaciju proizvoda kao trošak,uvjeravali su nas da ćemo pridruženi velikoj skupini sjajnih zvjezdica, bolje i sjajnije živjeti.
I umirati.
Za one koji su uskočili u vlak posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća, kad su entuzijasti branili prag svog doma i domovine, i preko noći postali 'poslodavci' i 'poduzetnici' sa otetim nekretninama, koje je narod pola stoljeća stvarao, ima života. Možeš se ljutiti, koprcati, dizati glas; što vrijedi, kad te nitko ne vidi, ni ne čuje. Gmižeš po zemlji, očekujući da će se pojaviti ČOVJEK, koji je će ti pružiti ruku, podići te. Ništa od toga! Svatko gleda sebe i brzim se koracima udaljuje,da ga ne povučeš bliže crnoj zemlji, jer tamo nikako ne pripada. A onda ga vidiš, prije no što zaokrene iza ugla,kako posrće,kako mu je netko veći i snažniji postavio nogu. Urla, viče, ali nitko se ne obazire. Jučer se oglušio na vapaje,a danas se drugi oglušuju na njegovo zapomaganje. Domino efekt se nastavlja i vodi u deveti krug pakla sve većeg broja ljudi,koji nisu dočekali da budu slobodni građani pod okriljem moćne dame. Dočekali su otkaze i ovrhe. Za to nisu presiromašni ni premalo obrazovani. Otimaju im slobodu,oduzimajući im dostojanstvo,pokretnine i nekretnine. Pretvaraju u robllje, gušeći duh i osobnost. Ne daju da misle, kreiraju i stvaraju.
Za njih će biti dostatno…Ćaća im je dosta ostavio!
Kapital nisu mogli steći u sistemu u kojem je postojala društvena imovina,u kojem se sudilo u ime naroda,a sad mi sestri sude u ime kapitala. On je' gazda nad gazdama' mnogima koji su odavno glavom ispod vode. Zrak i hranu već dugo uzimaju na slamčicu,da ne izdahnu dok podmladak ne odgurnu u spiralu utrke, gdje ni sebe ne vide. Gdje glodaju granu na kojoj vise i jednom se rukom pridržavaju da se ne sunovrate u oganj.
U svakodnevnoj i bespoštedno nametnutoj borbi, da ih vjetar ne otpuhne,ne daju im predaha da osvijeste, da odavno piju preskupu vodu i jedu meso s isteklim rokom upotrebe, obogaćeno salmonelama i ešerihijama. Pitanje je dokle im se organizam može odupirati, a zdravstvo samo što nije 'odapelo'.
Rade se analize,ekspertize,kalkulacije i preslaguju prioriteti, dok krovovi prokišnjavaju,a aparati koji su odavno trebali biti otpisani, nekim slučajem još uvijek rade, ali nitko ne zna da li su rezultati koje izbacuju dobri. Ni lijekovi koji bi mogli pomoći nisu na listama,a zdravlje bi trebalo biti dostupno svima, jer eto nisu oni krivi, da jedu zagađenu hranu i piju kontaminiranu vodu. Da ih svjesno truju, kao što su mnoge umirovljavali, da se ograde od pobuna, štrajkova i sačuvaju svoje teškom mukom osvojene položaje i imovinu, kupujući socijalni mir.
Trgovački su lobiji jači od vlada. Unište cijelu proizvodnu granu,otpuste tisuće radnika,da se za sitan novac dokopaju atraktivnih zemljišta i otvore trgovačke centre, u centru grada…
Nisu oni,kao ni moja sestra dio svijeta,koji treba uživati blagodati dugogodišnjeg rada,već dio koji treba dokrajčiti...Ionako nas ima previše! Zašto kupujemo jeftino meso,jeftinije od salate?!Svatko, imalo razuman,zna da tu nešto smrdi!
Mnogi nemaju i bolje da umru od salmonele,nego od gladi...
Što će se biti,od koga će naplaćivati izmišljene kamate,sporne švicarce, kune,kad unište posljednjeg mohikanca? Hoće li izjedati jedan drugog ili se upustiti u ratna razaranja,da potroše nagomilane zalihe zastarjelog oružja, konzervirane hrane i lijekova s izbljedjelim datumima? Hoće li za ratovanje morati imati plaćenike i kriminalce,koji će biti dovoljno drski da im presude,da ih unište na brutalniji od njihovih načina?!
Znam, dragi moj prijatelju, da sve to znaš, da ti nisam napisala ništa novo,samo potaknula razdražljivost i spoznaju bespomoćnosti. Dio smo 'potpalublja' koji nikome ne treba,koji ni u najpesimističnijim projekcijama nije mogao sagledati dokle sežu monstruozni planovi razaranja društva. A razaranje se ne može stiskom dugmeta zaustaviti. To je proces, koji su 'vladari svijeta'zamislili, ne uvažavajući da imaju svoj rok trajanja. Da će i njihova guzica doći na red…Ne, nije to utjeha većini opelješenih i upropaštenih; za moju sestru, ni za druge patnike izbljedjelih ljudskih obrisa. Samo konstatacija.
Dragi prijatelju,oprosti mi što glasno mislim, što ti pišem. Nije mi bila namjera da te iznerviram, već da ti kažem da je nešto (da nešto…..),trulo u 'državi Danskoj!'