Kipar oblikuje svoja tijela i zarobljava ih u kamenu.Plesač oblikuje svoje tijelo i oslobađa ga u pokretu . Obje su zadaće dugotrajne i pune sumnje u konačni rezultat. Materijal se izabire dugo , idealan komad mramora ili idealan oblik tijela nikada nisu garancija potpunog uspjeha . Ono „ nešto „ kao začin nužno je za potpuni uspjeh poduhvata čak i onda kada je materijal idealan . To „ nešto „ i kipar i plesač pronalaze upravo u nedostacima materijala te svojim talentom mane pretvore u vrlinu .Rad kipara traje stoljećima . Rad plesača ograničen je vremenom , čovjek je materija koja se troši brže od kamena …Kamene radove čuvamo , o plesaču -manje se vodi briga .Disciplina kojoj su plesači izloženi cijeli život navikava ih da prihvaćaju takav odnos , navikava ih da se brinu za sebe u svim periodima svog profesionalnog života . Pedagozi , koreografi dolaze i odlaze iz kazališta ponekad ostavljajući trag, no, često bivaju njihovi radovi i primjedbe brzo zaboravljene dolaskom novih traženja i novih predstava. Pamet plesača određuje njegov napredak i opstanak na vrhuncu svog zanata. Samo takvi dosežu izvrsnost koja se pamti i tada kada tijelo otkaže danu mu slobodu pokreta , ne zato što ne želi, nego zato što mu se vrijeme odmora približava. Kratko je vrijeme trajanja plesača , duga je priprema za to ,kada se ispune neke godine treba ih obilježiti -ne samo redovitom predstavom , treba obilježiti na način da se okupi vrsna grupa plesača na jednoj pozornici i time izrazi svoje poštovanje profesiji baletnog plesača i plesaču samom .
Upravo to imamo priliku uskoro vidjeti ( 4.09. 2015) na pozornici SNG u Mariboru . Večer obilježavanja dvadeset godina umjetničkog rada Antona Bogova.
Prvi solist toga kazališta započeo je svoje školovanje i završio ga u Almati a usavršava svoj umjetnički zanat do danas ,bruseći svaki pokret, svaku mišićnu nijansu svoga tijela u vječnom traženju savršenstva. Prvi put susrela sam ga u sezoni 1994/95 u HNK u Zagrebu . Gotovo dječak ,nastupio je tada kao Plava ptica u baletu Trnoružica koreografa W. Orlikovskog . Izvrsnog skoka , stabilnih okreta sa naravno zrnom mladenačke nesigurnosti za koju je bilo jasno da će iskustvom nestati , oduševio je publiku i nas kolege. Od tada nebrojeno je puta gostovao na našoj pozornici plešući glavne uloge u predstavama klasičnog baleta. Vedar i poletan , čovjek koji voli plesati i koji voli život , nikada nije zanemario svoje plesačke obaveze , predstava i rad na koreografiji zauzimaju prvo mjesto u njegovom životu . Tijelo koje ima zanimljive krivulje pravi je izazov pedagogu i koreografu ali ne i plesaču . Anton je vječno pun prigovora na svoje tijelo i svoje izvedbe . Možda ga je upravo ta nepotrebna samokritičnost odvela i u druge vrhunske baletne kuće gdje su usporedbe sa izvrsnim plesačima tražile sve više angažmana i upornosti koja mu ne nedostaje.
2003 god. Našla sam se u vrlo teškoj situaciji . Radila sam naime predstavu B.Bjelinskog Mačak u čizmama , po prvi put velika koreografija i to na pozornici mog HNK-a u Zagrebu . Neposredno prije premijere plesač koji je trebao nastupiti kao Mačak, zadobio je povredu . Bilo je pitanje odgoditi predstavu za kasniji termin kojega gotovo i nije bilo moguće naći jer je repertoar bio krcat . Ravnatelj baleta D. Bogdanić i ja vidjeli smo samo jednu mogućnost spasa –Anton Bogov .Ostalo je svega tri dana …što mogu reći , Anton je u tom kratkom roku naučio koreografski tekst i nastupio na premijeri izvedenoj unatoč svemu u terminu najave. Njegova besprijekorna tehnika bila je podloga na kojoj se mogao poigrati čak i ovakvim kazališno rečeno „ upadom „ u dva čina predstave koja mu je bila potpuno nepoznata. Nezaboravni kazališni momenti čiju težinu i rizičnost i plesač i koreograf shvate tek kasnije ….
Tri sezone nakon toga ponuđen mi je rad na glazbu B.Papandopula . Zajedno sa Nedjeljkom Fabriom , našim književnikom i akademikom, načinila sam libreto pokušavajući ispričati priču o kompozitoru , priču o umjetniku i njegovim traganjem za savršenstvom . Nije bilo moguće zamisliti nikoga drugog u naslovnoj ulozi Maestra osim Antona Bogova . Rad u početku nije bio lagan . Anton puno gostuje te termine morate slagati prema njegovim obavezama što ponekad rezultira rascjepkanim probama u kojima plesač ne može dobiti potpunu sliku cijelog projekta . Tada dolazi do „pobune „ plesača , do uzrujavanja koreografa jer se oba osjećaju neshvaćeno . Ta međusobna neshvaćenost potrajala je u našem slučaju do prve scenske probe i tada je sve nekako sjelo na mjesto. Anton je razumio Papandopula a ja Antona …od tada do danas postoji suradnja i prijateljstvo .... prigodom moje proslave 35.god.umjetničkog rada samo smo telefonom dogovorili termin mog dolaska u Maribor a sa ostalim učesnicima susreo se tek na dan izvedbe –naporno i napeto ali Anton to može i u tome uživa .Njegovo oblikovanje vlastita tijela nikada neće biti završeno . Sada , nakon dvadeset godina profesionalnog života ta vitka ,dječačka figura koja pamti mnoge povrede i bolove jer se nije moglo, smjelo, niti htjelo stati, izražava svoj zanat drugim načinima . Samouvjerenost stečena iskustvom , ležernost kretanja , prirođena muzikalnost , razumijevanje dramaturgije omogućuju mu da se još uvijek poigrava baletnim zadaćama , pomaže i uči mlade partnerice a pomalo i mlade plesače. Iskustvo. koje ima, treba preliti u neki novi materijal za oblikovanje No do tada još je pred njim period potpunog predavanja pozornici i publici .Sigurna sam da je ovo tek prva u nizu njegovih umjetničkih proslava rada za koju zaslužuje najveći pljesak . Novi ritmovi za njega tek dolaze …