Velik broj ljudi pati od duboke, sveprožimajuće tuge koju moderni psihijatri nazivaju depresijom. U knjizi Pobijedite depresiju snagom vjere ugledni psihijatar Aaron Kheriaty propituje suvremene učinkovite načine za nošenje s ovom sveprisutnom bolešću i njezinim posljedicama, ujedinjujući ih s duhovnom potporom koju daje vjera.
Dugogodišnje kliničko iskustvo u liječenju pacijenata s depresijom potvrdilo je dr. Kheriatyju da ispovjednici ne mogu izliječiti neuroze niti psihoterapijski kauči mogu osloboditi grijeha. Izlječenje dolazi samo kada ujedinimo legitimna otkrića moderne psihologije i farmakologije s duhovnim vodstvom i vjerskom praksom, dajući posebnu pozornost vjekovnoj mudrosti duhovnih velikana.
U ovoj knjizi , uz stručnu pomoć dr. Kheartyja i o. Johna Cihaka moguće je saznati kako razlikovati depresiju od onoga što joj nalikuje, ali što je fundamentalno različito mentalno stanje poput osjećaja krivnje, duhovne tromosti, tame grijeha ili pak uzvišene duhovne suhoće poznate pod nazivom „tamna noć duše“, a koja je zapravo privilegirana duhovna kušnja poslana dobroj duši kao poseban dar od Boga.
Ova knjiga pomaže i u prepoznavanju različitih vrsta depresije i omogućuje razumijevanje uzajamna djelovanja često mnogostrukih uzroka: bioloških, psiholoških, kulturnih i moralnih. Također, upoznaje sa suvremenim dosezima farmakoloških i drugih medicinskih tretmana, kao i prednostima i nedostatcima psihoterapije. Posebice se pojašnjava važnost koju duhovno vodstvo treba imati u izlječenju osoba koje su vjernici te se ističe presudna uloga nade-kršćanske nade-koja može izvesti iz depresije.
Jedan pisac je ovako napisao o depresiji:“Depresija je poremećaj raspoloženja, toliko tajnovit, mučan i neshvatljiv po načinu na koji ga mi kao posredujući razum postajemo svjesni da ga je gotovo nemoguće opisati.“
Svjetska zdravstvena organizacija stavlja depresiju na četvrto mjesto među deset najvažnijih uzroka bolesti u svijetu. Mi trenutno živimo u tzv.“dobu melankolije“.
Autor tvrdi da je katoličko poimanje čovjekove osobe holističko-otvoreno svim aspektima istine o čovjekovoj osobi.
Po Freudu religijska vjera je „izraz neuroze“ odnosno religija je „univerzalna opsesivna neuroza čovječanstva“.Šest najčešćih riječi kojima se Freud koristio u opisivanju čovjekova nesvjesnoga mentalnog života su: potisnut, aktivan, životinjski, infantilan, nelogičan i, naravno, seksualan.
Freudovo shvaćanje ljudske osobe kosi se s kršćanskim shvaćanjem dostojanstva čovjeka koji je, premda ranjen grijehom i nesavršen, i dalje biće obdareno razumom i slobodno, sposobno znati i ljubiti , stvoreno na sliku i priliku Božju.
Carl Jung , međutim, tvrdi da se Bog samo nastanio u „kolektivnom nesvjesnom“ čovječanstva. Kada se sve dobro razmotri, smatrao je Jung, čovjek je Bog, a Bog je čovjek.
Sljedeći val u psihologiji nakon psihoanalize bio je biheviorizam koji je u psihologiji prevladavao sredinom 20. stoljeća. Za biheviorizam važni su jedino mjerljivi utjecaji okoline i rezultati vidljivi u obliku ponašanja. Sve što se odvijalo u subjektivnom „umu“ bilo je ostavljeno po strani.
Pisci novog ateizma, poput R.Dawkinsa, D.Dennetta i Ch. Hitchensa pokušavaju nas uvjeriti da je sve ono po čemu se čovjek razlikuje od ostalih živih bića, uključujući i religijsku vjeru, moguće svesti na kemijska pražnjenja u mozgu.
Psihijatar i filozof K. Jaspers nas podsjeća da je „svaki pacijent, baš kao i svaka osoba, u osnovi nedokučiv.“
Novije ankete pokazuju da su psihijatri najmanje religiozni među liječnicima.Na kraju ovog uvoda autor kaže da je vrijeme da teolozi i znanstvenici, svećenici i doktori znanosti, pacijenti i liječnici, počnu učiti jedni od drugih.
Prvi dio ove nadasve korisne i učinkovite knjižice nosi naslov:Što sve treba znati o depresiji?, a prvo poglavlje se bavi vrstama depresije i njihovim uzrocima.
Pisac R. Burton je zapisao : „Pomutnja u jezicima Kule babilonske nikada ne bje toliko kao kaos Melankolije sa svim svojim simptomima.“
Poremećaj depresije zahvaća cijelu osobu: njezine emocije, način na koji percipira stvarnost, njezine misli i njezino tjelesno zdravlje.
W.James , psiholog i filozof koji se dugi niz godina borio s depresijom u djelu Raznolikosti religioznoga iskustva, je napisao: „Riječ je nedvojbeno o očiglednoj muci, o nekoj vrsti psihičke neuralgije potpuno nepoznate svakodnevnom životu.“
Kao što naziv melankolija daje naslutiti , drevni i srednjovjekovni liječnici vjerovali su da depresiju uzrokuje prekomjerna prisutnost crne žuči što za posljedicu može imati neku vrstu „grozničava mozga“. Danas psihijatri nastoje razumjeti depresiju s biološkoga , psihološkoga i društvenog motrišta.
Kao prvo i prvo, depresivna osoba ima poteškoće s koncentracijom. Zatim promjene u osjetilnome opažanju. Naime, depresivna je osoba usmjerena samo na jedno, primjećuje samo ono što je negativno i u svemu vidi prijetnju. Nadalje poremećaj spavanja. Uz depresiju često ide neispavanost. Oboljeli od depresije može satima ležati budan u krevetu, iscrpljen, ali nesposoban da zaspi. Postoji podvrsta depresije tzv. atipična depresija kada osoba spava šesnaest ili osamnaest sati dnevno. Po nekim teorijama , dugotrajno spavanje doprinosi depresiji i loše stanje čini još gorim. Niska razina fizičke energije drugo je bitno obilježje velikoga depresivnoga poremećaja. Zatim promjene u apetitu- depresivna osoba ima smanjen apetit, ali kod „atipične“ depresije osoba može imati povećan apetit i može dobiti znatno na težini.
Depresivne osobe obično su usporene i kod njih su spontane kretnje vrlo rijetke (to se naziva psihomotorna retardacija) ili se često mijenjaju i istrzane su; rijetko kada sjede mirno (to se pak naziva psihomotorna agitacija).
Pri depresivnoj epizodi kod bolesnika je često uočljiv pretjeran, odnosno neprimjeren osjećaj krivnje.
Anhedonija. Još jedno tipično obilježje depresije sastoji se u nesposobnosti pronalaženja radosti ili zadovoljstva u aktivnostima koje nas obično vesele. Na koncu, depresivne osobe često razmišljaju o smrti.
Jedna od velikih tragedija depresije jest mučna tema samoubojstva. I na kraju anksioznost. Depresija je u većini slučajeva povezana s manje ili više izraženom anksioznošću. Potrebno je spomenuti i distimiju koja se razlikuje od depresije i to je kronično blago depresivno stanje.
Sezonski afektivni poremećaj oblik je depresije povezan sa smanjenom izloženošću sunčevu svjetlu u jesenskim i zimskim mjesecima. Kod osobe koja tuguje zbog gubitka drage osobe ili razvrgnuta prijateljstva često se mogu pojaviti neki od simptoma depresije. Razliku između tugovanja i depresije uočio je već u 17.st.jedan rabin: „ Slomljeno srce (tuga) pripravlja čovjeka za služenje Bogu dok potištenost (depresija) nagriza služenje Bogu.“
Danas psihijatri najčešće ne vide pretjeranu korist u razlikovanju egzogeze (vanjske) i endogene (unutarnje) depresije.
Zbog razloga koji nisu potpuno jasni žene od depresije boluju dvostruko češće nego muškarci. Od depresije boluju podjednako bogati i siromašni, kao i pripadnici srednjega sloja.
Depresija se može pojaviti u sklopu općega medicinskoga stanja, primjerice nakon srčanog udara ili izljeva krvi u mozak.
Ovisnost o alkoholu i drogi također može pridonijeti depresiji.
Zapadno je društvo danas obilježeno nestabilnošću, zasićenošću medijskim slikama, društvenom izolacijom i raširenim osjećajem dezorganiziranosti što sve pogoduje nastanku depresije.
Drugo poglavlje naslova Depresija i duhovni život započinje riječima svetog Ivana Pavla Drugoga: „ Depresija je uvijek duhovna kušnja.“
Istraživanja među odraslima u pravilu pokazuju da je stopa depresije među izrazito religioznim osobama niža.
Međutim, božanska objava pokazuje da depresija ne pripada izvorno našoj naravi. Kao posljedica istočnoga grijeha čovjekova je narav duboko ranjena. Stari zavjet ne osporava niti poriče postojanje tjeskobe tjeskobe i duboke tuge u ljudskome životu. Tjeskobu i tugu treba razumjeti kao sastavni dio života u palome svijetu s palom ljudskom naravi.Božanska zabrinutost zbog čovjekove tuge i tjeskobe čini kvantni skok u Novome zavjetu. Isusovo božansko i ljudsko savršenstvo omogućuju mu, više nego ikomu drugom, ulazak u najmračnije dubine čovjekovih tmina. Naš Gospodin ne samo što ima iskustvo tuge, već nas o njoj poučava. U drugome blaženstvu najozbiljnije izjavljuje: „Blago ožalošćenima;oni će se utješiti.“
Ova tuga ispunjena nadom-tuga ljubavi-istinska je kršćanska vrlina.
Krist je pretvorio patnju u gramatiku svoje ljubavi.
Sjedinjeni s Kristom nije moguće bez sudjelovanja u njegovoj muci na križu. Križ nam pruža egzistencijalnu radost u najbeznadnijim trenutcima života. Ovu nam istinu na njapotpuniji način otkriva tugu Majke Božje. Paradoks kršćanskog života sastoji se u ovome: koračajući kroz tugu, s Kristom i u Kristu, postajemo istinski makarios, istinski blaženi. Crkveni oci, napose pustinjski oci i kasnije katolički duhovni pisci, raspravljaju o posebnoj vrsti duhovnoga stanja koja na latinskome zovu acedia i koju obično prevodimo kao „lijenost“, jedan od sedam smrtnih grijeha. Acedija je naime moralni nered koji uključuje bijeg od Boga-riječ je o neredu na koji naša volja slobodno pristaje; kod njega je, naime, prisutan element izbora.
Tamna noć osjeta (sv. Ivan od Križa) pozitivna je i normalna pojava koja ukazuje na rast u duhovnomu životu.
Do tamne noći duha koju karakteriziraju duboka duhovna bol i osjećaj praznine , dolazi na naprednijim stupnjevima duhovnoga života. Između tamne noći osjeta i tamne noći duha, međutim, duša osjeća duhovnu utjehu (za razliku od depresivne osobe). Tako je blažena majka Terezija gotovo četrdeset godina živjela u najdubljoj duhovnoj tami, a bila je ispunjena životnošću i nevjerojatnom energijom te je svojom karizmom poticala druge na molitvu i na pomaganje najsiromašnijim od siromašnih. Zračila je upravo zaraznom radošću.
Sv Ignacije spominje tugu, duhovnu suhoću koja pročišćuje čovjeka.Zato trebamo razlikovati duhove-dobar ili zao duh. Ovo poglavlje autor završava riječima: „ Depresija je teška kušnja; ona je križ koji Bog pripušta iz razloga koje ne možemo do kraja razumjeti.
Patnja nas još više sjedinjuje s Kristom;omogućuje nam rast u svetosti.
U trećem poglavlju naslova Depresija i srodni poremećaji, autor navodi bipolarni poremećaj (manična depresija) kojega karakteriziraju depresivne epizode i manične epizode kad je osoba u pravilu euforična i ispunjena kaotičnom energijom.
Nadalje, psihološke i društvene posljedice uzimanja droge i alkohola mogu također doprinijeti depresiji i otežati liječenje ove bolesti.
Istraživanja mozga pokazuju da su depresija i anksiozni poremećaj biološki tijesno povezani.
Pišući o samoubojstvu autor kaže da je samoubojstvo protivno naravnomu moralnom zakonu upisanu u srce svakoga čovjeka.
Žene dižu ruku na sebe triput češće nego muškarci, ali muškarci dvostruko češće uspijevaju u svojemu naumu. Razlog tome je što muškarci posežu za opasnijim sredstvima (puška, revolver, vješanje, bacanje s visine) dok žene posežu za manje smrtonosnim načinima poput rezanja vena i predoziranja lijekovima.
Neudane i neoženjene osobe, udovci i udovice te osobe u čijoj je obitelji netko već digao ruku na sebe izložene su većem riziku od samoubojstva. Najopasniji čimbenik za samoubojstvo bio je osjećaj bespomoćnosti. Crkva kaže sljedeće o samoubojicama: „Ne treba očajavati glede vječnog spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im može, putovima koji su samo njemu znani, pružiti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli život.“
Drugi dio ove knjige nosi naslov: Kako pobijediti depresiju?, a peto poglavlje raspravlja o antidepresivima i drugim biološkim načinima lliječenja. Budući da živimo u „vremenu prozaca“, našu sposobnost mijenjanja raspoloženja manipuliranjem kemijskim procesima u mozgu prihvaćamo kao gotovu činjenicu. Lijekovi koji su se pokazali djelotvornima u liječenju depresije podižu razinu kemijskih procesa u mozgu, posebno monoaminskih neurotransmitera, među koje spadaju norepinerfin, serotonin i dopamin. Nažalost, ni jedan lijek za depresiju ne djeluje odmah. Potrebno ga je uzimati najmanje mjesec dana. Antidepresivi mogu spasiti ljudske živote.
Tako odabir lijekova postaje „umjetnost“ za koju je potrebno kliničko iskustvo, pažljiva evaluacija i promatranje te kvalitetna komunikacija između liječnika i pacijenta.
Pogleda uprta na vječni život kome se svi nadamo, sveta Terezija Avilska opisala je ovaj naš zemaljski život kao „lošu noć u lošoj krčmi“.
Svi mi negdje duboko u srcu osjećamo da ovaj svijet-uza svu svoju neporecivu ljepotu i dobrotu- nije naš konačni dom.
Pišući o načinu prehrane istraživanja pokazuju da prehrana bogata omega 3 masnim kselinama ili dopunjena ribljim uljem pomaže u prevenciji depresije i stabiliziranju raspoloženja kod bipolarnog poremećaja.
Istraživanja pokazuju da redovita tjelesna aktivnost, primjerice aerobičko vježbanje , pomaže u slučajevima blage i umjerene depresije, osobito ako se radi o starijim pacijentima. Nesposobnost da se zaspi i rano buđenje tipični su simptomi depresije. Zbog toga je potrebno zadržati dobru „higijenu spavanja“.
Simptomi depresije često guraju osobu u društvenu izolaciju. Za razliku od lijekova koji djeluju na kemijske procese u mozgu, neuromodulacijske tehnike djeluju izravno na živčane stanice:
na izravniji način mijenjaju njihovu električnu provodljivost, a to su: elektrokonvulzivna terapija, stimulacija vagusnog živca, transkronijalna magnetska stimulacija i električna stimulacija dubokih struktura mozga.
Šesto poglavlje nosi naslov Psihoterapija: njezina korist i ograničenja.Slušanje u psihoterapiji mora biti pozornije i intezivnije.
Dobar odnos između terapeuta i pacijenta temelj je uspješne psihoterapije.
Psihoterapija u biti nije empirijska „stroga“ znanost kao što je biokemija, iako se služi spoznajama tih znanosti. Ona je više kao „primijenjena filozofija života“. Depresivne osobe u pravilu selektivno percipiraju i njihova je pažnja također selektivna. One se automatski usredotočuju na isključivo negativne aspekte određene situacije određenih osoba ili okolnosti. Kognitivna terapija ne svodi se toliko na razvijanje „pozitivnoga“ razmišljanja kao takva, koliko na razvijanje realističnoga i racionalnoga umovanja. Nadalje, kognitivna terapija nastoji zadržati pacijenta usredotočena na ono što je „ovdje i sada“ i ne oslanja se na gledanje u prošlost i prekapanje po prošlim iskustvima.
Kao što je kognitivna terapija sposobna mijenjati raspoloženje uz pomoć promjena u razmišljanju, tako je bihevioralna terapija sposobna mijenjati raspoloženje uz pomoć mjenjanja uvriježenih obrazaca ponašanja. Ako kognitivna terapija započinje korištenjem našega razuma, bihevioralna terapija započinje korištenjem naše volje. Tako rast u snazi karaktera i vrlinama poput hrabrosti, strpljivosti i velikodušnosti pomaže u uklanjanju osjećaja bespomoćnosti uobičajena u depresivnom stanju.
Interpersonalna terapija usredotočuje se na činjenicu da je čovjek u svojoj biti biće odnosa. Bračna i obiteljska terapija slične su interpersonalnoj terapiji u tome smislu što se i jedna i druga usredotočuju na uklanjanje poteškoća u pacijentovu odnosu s drugima.
Psihodinamička ili dubinska terapija nastoji posegnuti nešto dublje i doprijeti do onoga aspekta osobe koji Sveto pismo naziva srcem.
Istraživanja su pokazala da praštanje uklanja depresivne simptome, smanjuje tjeskobu, unosi nadu, pojačava samopouzdanje i smanjuje zaokupljenost osobom koja nam je nanijela nepravdu. Kliničko iskustvo s praštanjem pokazuju da su osobe koje praštaju manje impulzivne i lakše obuzdavaju srdžbu. Terapija praštanjem iziskuje vrijeme i golem trud. Praštanje ima ozdraviteljski učinak i u psihološkom i u duhovnomu smislu. Praštanje je krjepost i ujedno i proces preobrazbe pacijentova karaktera i identiteta.
Netko je jednom upitao Majku Tereziju u čemu je najveći problem suvremenoga svijeta. Njezin je odgovor glasio: gubitak osjećaja za grijeh. Pretjeran osjećaj krivnje i mozganje o krivnji najvažnija su obilježja depresije i jedan od glavnih simptoma ove bolesti. Onaj koji je učinio grijeh, ima krivnju a ne osjeća je, to je sociopatija (antisocijalni poremećaj osobnosti). Sociopatija je duhovna bolest najgore vrste. Glas savjesti je oruđe koje treba ispravno oblikovati.
Osjećaj krivnje je normalan i koristan mehanizam koji nam pomaže u održanju integriteta naše duše. Međutim, depresivci često znaju imati iracionalan i morbidan osjećaj krivnje.
Sedmo poglavlje nosi naslov: Duhovna pomoć u depresiji , a počinje sa riječima Svetog Ivana Pavla Drugoga: „Tko god boluje od mentalne bolesti , u sebi uvijek nosi Božju sliku i priliku, baš kao svako drugo ljudsko biće.“
Čvrst karakter , međutim, nije zaštita od depresije.
Grčki filozofi nabrajaju četiri „kardinalne“ ili stožerne krjeposti o kojima, po njhovu mišljenju, ovise sve druge krjeposti: razboritost, pravednost, umjerenost i jakost. Crkveni oci su dodali još tri „nadnaravne“ ili „teološke“ vrline a to su; vjera, nada i ljubav.
Rast u vrlini i usvajanju dobrih karakternih navika od ključne su važnosti za naše mentalno i duhovno zdravlje.
Jedno od zamki duhovnog života je „mistično priželjkivanje“. To je maštanje ili sanjarenje o onome što bi bilo kada bi bilo. To je traćenje vremena i otpor prema pozivu koji nam je Bog odredio.
Na nama je da, s Božjom pomoću, otkrijemo to „nešto uzvišeno“ upravo ovdje gdje smo sada , u običnim događajima i okolnostima našega života. Druga zamka je naša sklonost prema „radoholizmu“ od čega na kraju sagorimo.
Augustin je formulirao klasičnu definiciju mira. Mir je, kaže on, spokoj koji nastaje kao posljedica reda.
Jedino što ostaje vječno jest čovjekova duša-plod koji ostaje jest stoga ono što smo zasijali u ljudske duše- ljubav, spoznaju: gesta koja je sposobna dodirnuti srce; riječ koja otvara dušu Gospodnjoj radosti- govori „papa u miru“ Benedikt 16..
Na kraju krajeva, Bog od nas očekuje ljubav; ne traži od nas da se kažnjavamo. B. Pascal, znanstvenik, filozof i predani kršćann iz 17. St. Smatrao je da „sve čovjekove nevolje proizlaze iz njegove nesposobnosti da sjedi sam u tišini svoje sobe.“ C. Jaspers je bio uvjeren da se „sve važne stvari događaju u tišini“. Negdje duboko u sebi mi žudimo za tišinom. Osjećamo potrebu za kontemplacijom.
Svoj put prema Bogu pronalazimo samo uz pomoć molitve.
Po nekim istraživanjima petnaest do trideset minuta kontemplativne molitve ili meditacije dvaput dnevno veoma koristi zdravlju jer snizuje krvni tlak, smanjuje stopu srčanih oboljenja , ublažava kronične patnje i pomaže u uklanjanju nesanice. Molitva je milosni dar- nije naše osobno postignuće ;ono je Božje djelo u nama.
Jedan umni voditelj duhovnih vježba opisuje molitvu akronimima ARRR (acknowledge, relate, recieve,respond): priznaj sebi što nosiš u srcu, reci to Gospodinu, primi njegovu ljubav i odgovori na nju. Utišavanje sebe kako bismo bili sposobni za molitvu od ključne je važnosti ne samo za našu svetost već i za naše zdravlje.
Sv. Augustin proslavio se rečenicom : „Za sebe si nas stvorio, Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“
Čitanje dobra duhovnoga štiva pomaže nam da se osjećamo manje izoliranima: dobro duhovno štivo upućuje naše misli prema vječnim, duhovnim i božanskim stvarnostima.
Sakrament pokore ili pomirenja spasonosan je lijek za dušu.
Najvažniji događaj koji bi trebao uređivati naš život i voditi nas kroz naše dane i tjedne jest sveta misa. Primanjem svete pričesti najtješnje se sjedinjujemo s Kristom.
Jedno od najučestalijih i najtežih posljedica depresije je u tome što ona onesposobljuje čovjeka za obavljanje svakodnevnih poslova.
Ali za naše mentalno i duhovno zdravlje općenito je bolje da smo zaposleni nego da smo bez posla. Stara mudrost glasi. Besposlen i lud, dva brata. Odnosno teološki: ako se sam ne zaposliš, zaposlit će te vrag koji niti ore niti kopa. Razlog zbog kojega rad uzdiže čovjekov duh jest u izvornome pozivu nas kao ljudskih bića.
Važnost malih stvari priznajemo zbog ljubavi , zato što nam naš Gospodin kaže da je onaj koji je vjeran u malome vjeran je i u velikome.
Djela milosrđa idu ruku pod ruku s kontemplacijom: ni jedno ni drugo ne dopuštaju nam narcisoidnu usmjerenost na sama sebe.
Plodovi našega rada neko vrijeme ili za sva vremena mogu biti sakriveni našemu pogledu. To nas čini poniznima.
Zadnje poglavlje osmo nosi naslov: Božansko sinovstvo i krjepost nade i ponovo počinje s riječima pape Ivana Pavla Drugoga:
„Krist je uzeo na sebe svu ljudsku patnju, čak i mentalnu bolest. Da, čak i ova kušnja, koja nam se može učiniti najapsurdnijom i najnerazumljivijom, osobu oboljelu od depresije suoblučuje Kristu i čini je dionikom njegove otkupiteljske muke.“
Vrlo je važna još i molitva zahvale. Chesterton na jednome mjestu kaže: „ Zahvalnost je stvorila najradosnije trenutke poznate čovjeku.“ Zahvalnost , prema tome, s jedne strane ublažuje našu sklonost samosažaljenju, a s druge strane našu sklonost narcisoidnosti, uobraženosti i oholosti.
Uporište zahvalnosti jest u poniznosti- u sposobnosti priznavanju vlastitih nedostataka i mana te činjenici da nismo samodostatni. Nada je posljednji obrambeni štit protiv depresije. Osoba bez nade doslovce umire. Nada je, naime, krjepost koja sve preobražava. Bez nade u sadašnjost čovjek ne može imati budućnost. Nada je performativna. Što je nada, zapravo?
„Nada (ufanje) je bogoslovna krjepost po kojoj čeznemo i od Boga očekujemo vječni život kao svoju sreću, polažući svoje pouzdanje u Kristovo obećanje i oslanjajući se na pomoć Duha Svetoga da ćemo ga zaslužiti te da ćemo ustrajati sve do konca zemaljskoga života.“
Dva poroka protivna ovoj krjeposti nade, kaže sv. Augustin su dva: očaj i preuzetnost. Dva su oblika preuzetnosti:ili je čovjek preuzetan po tome što precjenjuje svoje moći ( te se nada da se može spasiti beu nebeske pomoći) ili po tome što neopravdano računa na svemoć i milosrđe Božje( nadajući se da će postići oproštenje bez obraćenja i slavu vječnu bez zasluge). Kada zapadnemo u preuzetnost, gubimo nadu jer pogrešno smatramo da smo već postigli cilj. Posrijedi su svojevrsne samodopadnost i oholost zbog kojih nazadujemo kao osoba. Radost i mir što ih osjećamo u srcu ukorjenjeni su u krjeposti nade.
Krist ipak na kraju reče:“ U svijetu imate muku, ali hrabri budite- ja sam pobijedio svijet!“