Iza oblaka pomaljaju se sunčane zrake.Ana sjedi na
klupi i gleda kako se malena djevojčica duge kovrčave kose svezane u rep
prepire s majkom. Opire se napustiti igru s djecom iz pješčanika. Plačnim
glasom prigovara, lupa nogom o pod u znak protesta. Majka joj trese pijesak s
odjeće i uvjerava da moraju na večeru, da moraju dočekati oca, poigrati se s
macom koja ih očekuje. Darka zastane brišući suze i pita:“Ona me čeka?“
„Da dušo, čeka da se vratiš iz parka i da se družite,
igrate…“
„Jučer me je ogrebla,sigurno se ljuti na
mene!“izgovori Darka, dureći se.
„Ma ne, ne ljuti se,to se slučajno dogodilo,znaš da te
maca voli?!“
Umirena Darka korača, okrećući se za djecom iz
pješčanika, mašući im.
Djeca, zabavljena gradnjom dvorca od pijeska, ne
obraćaju pažnju na nju.
Nitko joj ne
maše, ni ne žali što je otišla.
Ana udahne, prisjećajući se kako je varala svoju
djecu, kao što Darku vara njena majka, samo da ne vrište, da ne plaču.Iza
napornog radnog dana nije mogla još i to podnijeti. Toliko ju je posla čekalo;
od kuhanje, čišćenja,provjere sinove zadaće, razgovora sa suprugom, koji su
postajali sve kraći, sve do natuknica, koje je u obliku poruka; „tko kupi Darku
iz vrtića, a tko vozi Ivana na trening“,
ljepila na vrata hladnjaka.
Suprug se borio s politikom i karijerom, a ona
pokušavala ugurati tečaj engleskog, kao oblik cijeloživotnog učenja. Peglajući,
u okvir stare slike obješene na zid umetnula je najnoviju lekciju, trudeći se
memorirati riječi za sutrašnji sat. Kasno je lijegala iscrpljena do krajnjih
granica, s osjećajem uspjeha da je odradila dnevni raspored.
Uzdahnula je prisjećajući se takvih „uspješnih dana“
koji su se nizali u nedogled uvijek s novim izazovima. Nije se žalila, ni
zavidjela kolegicama kojima su majke, none ili tete, pomagale.Nije se žalila ni
majci, naročito nakon primjedbe, da je proljetna kolekcija izložena u šarenim
gradskim izlozima skinuta, a da ju nije stigla pogledati, kad joj je majka na
čudan način rekla: “Sama si za to kriva! To je tvoj odabir…“
Smiješila se spoznaji kako ju je život zapravo
ignorirao.Varao.
Ma koliko se
trudila održati obitelj na okupu; da djeci pripremi jela koja su
najviše voljela samo da nešto pojedu, da ugosti njegove, za blagdane, da izađe
sa suprugom u park, da se djeca mogu igrati, a oni popričati o prošlotjednim
događanjima, da majka bude zadovoljna što joj je makar jedna kćerka ostala u
braku.Uz sve te želje zaboravljala je na svoje.
I tako godinama.
Djeca porasla, suprug je napustio, a Ana još uvijek
nije shvaćala u čemu je pogriješila. I dalje se uvjeravala kako još može ponešto
dati, dok je izvela unučića u park. Da mu se majka malo odmori, da joj ručak
opet ne zagori i da s njezinim sinom može u miru porazgovarati, otići na
kazališnu predstavu…Prisjetila se druženja s dramskim velikanom, nakon proslave
njegovog jubileja, kad ga je u gomili znatiželjnika uspjela upitati: “Koja Vam
je uloga bila najzahtjevnija,najteža?“
Nasmiješio se, nježno je gledajući, i rekao: “Kao i u
životu nema velikih, ni malih uloga, sve su jednako zahtjevne…“Trepnula je
očima sjetno se smiješeći i zahvaljujući mu.
Majka joj je prigovarala što rijetko navraća, što još
uvijek vjeruje da će ju voljeti zato što
se daje…Pokušala je reći „ne“.Sve se u njoj pobunilo kad je odbila sina
da im čuva djecu.Toliko se potrošila sa svojom djecom, da se uvjerila da to ne
može…A svejedno se duboko u sebi krivila i nije se mogla oduprijeti toj
krivici.
U trenutku
slabosti, po prvi put se požalila majci kako je umorna nakon cjelodnevnog
vođenja grupe iz Belgije, kad je već
razmišljala na engleskom, a majka joj dobacila:
„Kako, pa ti ne znaš engleski! U školi si učila
njemački!“
„Da majko, ne znam zadržati muškarca, ne znam odgajati
djecu, ni engleski! Pa kako to da su svi bolji od mene, čak i ti“?
Tiho je zatvorila vrata i lutala ulicama. Sjedeći na
klupi gledala je u oblačno nebo iz kojeg su se pomaljale sunčane zrake,
shvaćajući kako zapravo nema kamo poći, ni nekud doći…