Autor: Marija Biljak,dipl.bibl.
Datum objave: 30.12.2016
Share


POETIKA ENESA KIŠEVIĆA

Pjesnik je po struci i naobrazbi zapravo glumac, ali se kao pjesnik već desetljećima nenametljivo izborio za jednog od ponajvećih na ovim prostorima!

POETIKA   ENESA KIŠEVIĆA

Poznati naš domoljubni pjesnik Ante N. Tadić Šutra često bi znao krasnosloviti na svojim nastupima sljedeće:“Orator fiat, poeta nascitur.“

Eto, mene je dopala čast i lijep zadatak da se raspišem o poeti Enesu Kiševiću, koji će zasigurno  u narodu ostati u uspomeni po nemirnoj, bujnoj kosi kao i po milom, poniznom i fotogeničnom licu te vedrom i bezazlenom osmijehu.

Pjesnik je po struci i naobrazbi zapravo glumac, ali se kao pjesnik već desetljećima nenametljivo izborio za jednog od ponajvećih na ovim prostorima!

Baš kao i blagopokojni Ujević, poeta Kišević neumorno stvara, nastupa, pjevuši, recitira, govori glasno ono što i većina nas osjeća, zna i sluti.

U kratkoj pjesmi PJESNIK, Kišević veli:

Ne sanjaj o zlatu,

o moći i slavi.

S razumne distance vladaj svojim egom.

Bolje je da riječ ti

citira siromah

nego da ju vojske pronose pod stijegom.

Matoš reče: „Jer nisu najjači koji najviše mogu i znadu, nego oni koji najviše slute i vjeruju.“

Ujević kaže o pjesnicima na jednom mjestu:
Oni su sveti bolesnici

A svaki jad se njih prima

U osjetljivoj žici

Vrućici i nedoumici.

A njihov živac svima

Sav svijet i jad u slici.

Nadalje, Ujević transcendira:“Umjetnost sa svoje strane, gdje se stradanje priključuje stradanju, vrši neku ulogu Spasitelja. Ljudska suza biva uzveličana i pročišćena, tu postaje pananačelom Vjere i Umjetnosti; bezimena stradanja se obraćaju u Ljepotu i Svetinju.“

I završava sjetno: „ Toliko smo mi malo ono što bismo htjeli da budemo.“

Iščitavajući Kiševićevu poeziju spontano sam ušla u telepatiju sa njegovim stihovima, a sama telepatija se često definira kao „psihičko usklađenje s višim razinama svijesti izvan sputavajućih granica prostora i vremena.“

U jednoj svojoj pjesmi poeta Kišević nagovještava smisao svoga postojanja pa veli:

Od sveg što diše na tom svijetu

Najviše od života ja bih imao

Kad stigao bih podijeliti ljudima

Sve ovo što Bog mi je dao.

I opet kaže za sebe:

Prestao sam živjet

Od zemaljskih čuvstva.

Ja ljepotu pijem

Iz nebeskih usta.

Reminiscencija i digresija na ove predivne stihove:

Ako je čovjek u srcu pravedan, on je utoliko Božji. Božja zaštita, Božja besmrtnost, Božja veličajnost s pravom prožimaju takvog čovjeka.

Međutim ako, pak, čovjek hini, vara, on vara samoga sebe, pa prestaje poznavati vlastito biće...

Zato: Govori istinu i sve će ti, živo i neživo, biti jamcem, a i samo korijenje trave pod zemljom kao da će se uskomešati i pokrenuti da svjedoči u tvoju korist.

Jer sve nastaje iz istog Duha, koji se u svojim različitim primjenama, naziva različitim imenima ljubavi, pravde, umjerenosti, baš kao što se oceanu nadijevaju različita imena na mnogobrojnim obalama što ih oplakuje...

Poeta Kišević je duboko religiozan čovjek, a kako je vjera zapravo najzdraviji oblik misli tako su i njegovi stihovi odraz duševnog zdravlja i bogatog duhovnog života pjesnikova.

Inače, stanje vjere se definira kao „prirodan psihički kompleks kojeg je organska posljedica samilost.“

Sv. Ivan od Križa, veliki pjesnik i mistik, a mistik je Amicissimus Dei („Prijatelj Božji“) kaže sljedeće:

Kad se na nečem zaustaviš

Odričeš se da ideš k svemu,

Jer, da dođeš od svega k svemu,

Moraš se odreći svega u svemu;

A kad dođeš do toga da imaš sve,

Moraš ga držati ne tražeći ništa,

Jer, ako tražiš da imaš nešto u svemu,

Nemaš čisto u Bogu svoje bogatstvo.

Bog je neophodan, apsolutan, sveprisutan, jedan i beskrajno savršen, vječan, spiritualan, nepromjenjiv, golem i bezgraničan, zatim svet, dobar i pravedan, sveznajući, svemoguć...

Kiševićeva pjesnička riječ odlikuje se jednostavnošću („sancta simplicitas“) i spontanošću.

On kao da pjesme piše u hipu, ali opet sa začudnom lakoćom stvaranja. Pjesnik je zapravo poeta igre, „poeta ludens“, i to igre riječi, kalambura.

Mnoge pjesme Kiševićevog nemalog opusa su gnomičke. Poeta nije fatalan čovjek, pa i kad progovara o čovjekovu usudu i prolaznosti, on je van tragičnog osjećanja života, upravo nalazeći utočište u Bogu, koga ne ograničava vjerom, i u moralnim vrijednostima obične svakodnevnice.

Sveti Ivan Pavao 2. bi znao često reći da kad sve napravimo po svojoj savjesti („glas savjesti, glas Božji“), na kraju bismo trebali kazati:

„Sluga sam beskoristan“.

Baš tako veli i naš pjesnik:

NASMIJAN SLUGA

Ne dođoh na svijet uživati život,

Nego mu dođoh služiti-

Nasmijan sluga životu biti.

Stari Latini su osmislili uzrečicu : „In vino veritas“, a mi bismo ha, ha to znali prevesti kao „U vinu je spas“, pa ni pjesnik Kišević nije zaobišao tu top-temu pjesništva, i, kaže on nonšalantno i spretno o toj temi:

Vino je zapravo tekuća žena

Za koju se mora imati stila.

I još kaže:

Nikada ne kudi vino

Tko s vinom zore čeka.

Vino i najlošije kad je

Bolje je od lošeg čovjeka.

Evo još jedna paralela s Ujevićem; tako se Tin u jednom svom proznom autografu pita, rekli bismo „lirozofski“:

„Pa kad ću biti tamo u svojoj biti?!“,

Pjesnik Kišević kao da mu odgovara narednim stihovima:

Kako je teško biti

Ako me ima,

Ako jesam,

Prihvati me u biti.

Ako te ima,

Znaš i sam

Kako je teško biti.

Izgleda, osim toga, da je pjesnika mimoišla i „delectatio morosa“, „ćudljiva naslada“, tako tipična za mnoge pjesnike.

Slijedi potvrda u mudrim i razboritim stihovima:

Trenutak

Nas donese

Trenutak i odnese.

Živjeli ko

Planina

Ili list

Što se trese.

Misaone i bremenite smislom su sljedeće pjesme:

DANI KRUHA

Kakav si kruh na zemlji jeo,

Takav će te kruh

Tamo gdje svi idemo dočekati.

PLJESAK JEDNE RUKE

Bolje je s mirom u sebi

Gazit i pustinjskim pijeskom

Negoli čitav život

Biti okružen pljeskom.

U zbirci pjesama „Snijeg u očima“ izdanoj u ratnom vihoru 1993. pjesnik nije zaobišao temu ratnog stradanja našeg naroda.

Tim povodom napisa ovih nekoliko besmrtnih stihova:

VEĆIM OD ŽIVOTA

Dobiti život svatko može;

I lopov, i krvnik, i pjesnik

I sirota...

Al dati ga za obranu zemlje,

Mogu samo veći od života.

A ovi naredni stihovi kao da bi mogli popratiti početak kakvog ratnog, povijesnog romana:

Za koju mi zemlju je pasti

Kad ja sav pripadam zemlji.

I sve nedužne žrtve

Sahranjene su u meni.

Ovoj temi ću pridodati i pjesmu- PALESTINSKI DJEČAK

Pogođen granatom

Palestinski dječak

Krvavih usta ječi:

Samo da znate,

Ubojice moje,

Sve ću Vas Bogu reći.

Kiševićevi stihovi odišu životnošću, svježinom i vedrinom. On uistinu ima afirmativan odnos prema životu i ne boluje od proturječja, sumnji ili pesimizma. No, to ne znači da bježi od patnje, smrti ili bolesti.

Pjesnik se divi prirodi, cvijetu, vodi, rađanju novog života, svojoj ljubljenoj Bosni. Obraća se ocu, majci, braći, kćeri, supruzi i sinovima.

Posvećuje svoje pjesme, pune zahvalnosti, svojim učiteljima, kolegama glumcima, a zna se da zahvalnost stvara i proizvodi najljepše osjećaje za koje smo ikad znali.

Najprije ću navesti djelove pjesme PRED PARTITUROM MORA (SONETNI VJENAC) gdje poeta Kišević pokazuje svoje zavidno pjesničko umijeće ( „ars poetica“) pišući u vezanom, klasičnom sonetu. Pjesma je, inače, posvećena njegovoj ljubljenoj supruzi Asjutki:

Budi to što jesi-to što bit si dužan.

Što ti vrijedi lice i od sijeda sjaja

Kad je bez ljepote i bez osjećanja?

A što ti je pjesnik, ako nije dijete?

Srcem zaigrano-igrom oživljeno.

Vojska na zemlji sva, pred crvom ništa je.

I od svega blaga što od svijeta traje-

Ćutim, sve što misli, nježnijim postaje.

Pjesnik Kišević jest i veliki prijatelj mojih Kaštela. Tako u posveti gđi Mariji Tadin kaže i to čakavicom:

Posnih drž se riči.

Zimi budi leptir. Liti zlatna čela.

Na svaki val stani. Idri u Kaštela.

U pjesmi koja je ujedno i naslov jedne pjesničke zbirke, kaže se:

VODA JE MOJA MATI

Pa tko tužan može biti uz tu vodu?

Čim umiješ lice, sve ti brige odu-

Najbolje je tugu vodom razgraditi.

                  ...

Dovoljna je voda, pa da imaš svega.

A što god se rađa, s vodom se i rodi.

Autorica ovog teksta kojeg čitate jest, valjda, nakon više od dva desetljeća predanog rada u biblioteci, postala biblioterapeut i kad bih Kiševićev senzibilitet stavila u 4 utvrđene kategorije mogućih korisnika knjižnice, nikako ga ne bih doživjela, niti svrstala u a)pragmatično funkcionalne, također niti u b) razumsko –intelektualne, mada i to pokriva njegova vrsna pjesnička osobnost i darovitost, već bih ga odredila kao literarnog korisnika c), ali naročito i pretežno kao osjećajno-fantastičnog d)!!

Ovo ću potkrijepiti narednim stihovima:

Tako mi ovoga srca

Što u meni gori kao svijeća,

Samo je ljubav Tvoja

Bože, od Tebe veća.

Filozof, mistik, isusovac i paleontolog otac P. Teilhard de Chardin (umro 1955.) čiji ću ingeniozni djelić jedne njegove knjižice prikazati prema kraju ovog uratka, kaže kako je ljubav najuniverzalnija, najstrahovitija i najtajnovitija kozmička snaga. Tako, ako čovjek ne prepozna pravu narav, pravi predmet svoje ljubavi, zapada u neizlječiv i dubok nered.

Lirozofski rečeno: Kad sveobuhvatna ljubav prodre u naša srca te osjetimo kako se iznad raznolikosti naših napora i želja prostire raskošna jednostavnost nekog poleta, u kojem se isprepleću i uzvisuju, ne gubeći se, bezbrojne tananosti strasti i djela, tada će se svatko, u krilu ljudskom snagom oblikovane mase, približiti punini svoje djelatnosti i osobnosti!

Zato:SVAKA PJESNIČKA RIJEČ IMA OČITO POTENCIJALNU SNAGU, SLIČNU POTENCIJALNOJ SNAZI KOMADIĆA UGLJENA ILI ŽIVE STANICE, ALI BESKRAJNO SUPTILNIJU, NEMJERLJIVIJU I MOĆNIJU!!

         Pjesnik Kišević stoga kaže:

Ne očekujem ništa od svojih pjesama

Ako one prvenstveno

Ovu ruku koja ih zapisuje

Ne prosvjetljuju-

I čine boljom.

U pjesmi ŽIVOT poeta veli:

Pronosit u tijelu dušu

Kojom sav svemir diše

Uživat dobrotu srca

Što spoznat mogu još više?

Navest ću digresiju na ove stihove:

Schopenhauer u svom jednom aforizmu kaže sljedeće:

„Čovjek je organ samosvijesti prirode.“

Smisao života je u spoznaji; jer je najjača ljudska emocija čežnja za nepoznatim. Kaže se da je plod zrelosti kad shvatimo tko smo, što smo, kojim putem idemo i koliko vrijedimo („Nosce te ipsum“). Naša oruđa spoznaje su-osjeti, predodžbe, pojmovi, ideje, sudovi, zaključci, osjećaji;emocije čak i stvaralaštvo.

Stoga, kad uredimo svoju nutrinu i ne trebaju nas brigati čudnovata, i, ponekad, opaka ljudska djela.

Mi, zapravo, imamo najviše problema sa sobom samima pa u tom tonu poeta Kišević veli:

PRED TOBOM

Lako je pred svijetom biti kriv,

Ako si u sebi čist.

Sve podnijeti čovjek će živ.

No teško je pred svijetom biti čist,

A sam pred sobom stajati kriv.

Znanstvenici kažu kako su organizirani oblici emocionalne spoznaje i religija i umjetnost.

Smatram da osim tzv. „pjesničkog nerva“ vrlo važnu ulogu u pjesništvu ima intuicija. Intuicija se, pak, definira kao „izravna zamjedba unutrašnjim osjećajem“. Intuicija u sebi jest širenje subjektivne spoznaje, a, osim toga, intuicija jest i oruđe prosvijetljenja.

Nema sumnje da pjesnik Kišević posjeduje savršenu intuiciju.

Evo kako „intuira“ u narednim stihovima:

IMETAK

Samo ono što u sebi pronađem

Životu mom doista je dragocjeno,

Jer sve ovo pred očima što jest,

Svakog časa može biti izgubljeno.

Valja naglasiti da je prvotno kozmička svijest bila isključivo pod vlasništvom genija. Međutim, ona je sada već na razini umjetničke nadarenosti. I poeta Kišević je biće kozmičke svijesti.

U tom smislu pjesnik kaže:

Čim otvoriš oči

Otvorio si knjigu

Zemlje i neba

I još:

Pogledam u nebo,

Moja glava sanja,

Pogledam u zemlju,

A glava lubanja.

Iščitavajući presjek Kiševićevog pjesništva, naišla sam na haiku poeziju, pa ću se tu zadržati kod tri dojmljive slike:

Gnjila jabuka-

Sve se u njoj raspalo

Osim koštica

Oba se crvene:

Dječak dajući novčić,

Ubog primajući ga.

Rodilište:

Kruh do kruha

U pelenama.

Naravno i prirodno, kao ostvaren čovjek i muškarac, ličnost, pjesnik i esteta, Kišević napisa i stihove posvećene ženi, koja je bila i ostala trajno pjesničko nadahnuće vjekovima:

ŽENA

Žena je životu

Najveći imetak.

I ukras. I majka.

I vječni početak.

Lijepa žena-

Zubi joj u osmijehu

Ogrlica.

Iz tebe čas lovac

Gleda me, čas plijen.

Ljepotom te igre

Ja sam ulovljen.

PRVA I POSLJEDNJA RIJEČ

...

I od svih pod nebom riječi

Tek-majko-stignemo reći.

U ovoj odiseji života čovjek prođe živi pjesak zbunjenosti, ali uz pomoć žive i praktične vjere, sve se lakše prebrodi.

Ono što je najnesaopćivije, i dakle najdragocjenije u svakom biću jest ono što ga čini istim svima drugima.

U pjesmi LJUDI SU SVUDA LJUDI, poeta veli:

Tamo gdje sretnem dobre ljude

Našao sam svoju domovinu.

Mistici kažu, a ovo 21. Stoljeće ( neki ga nazivaju „dobom melankonije“)jest baš stoljeće mistike, da je upravo muka mnoštvenosti najprirodniji izvor naših muka.

Ona nas izvana izlaže udarcima i čini osjetljivim na udarce. I ona nas iznutra čini krhkima i podložnima tisućama vrsta psihičkoga nereda. Naime, sve što nije „dokraja sređeno“ neizbježno mora patiti zbog svoje preostale nesređenosti i zbog mogućih uneređenja: takva je ljudska sudbina.

Koliko ima teškoća i opasnosti u razvoju unutarnjeg odnosa: labirinti u kojima se bića čuju a da se ne mogu naći, neprolazi u kojima zastaju, putevi koji se granaju-duše koje, jedna u drugoj , gube svoj put.

I ako opet, nekim preobiljem uspjeha, jedno uspije doći u srce drugoga, zar ne ostaje ona konačna granica dvaju duhova koji, ma kako bili bliski, nikada ne uspijevaju da budu prozirni jedan drugome- zato što još nisu, što još ne mogu, prije konačnog zgusnuća, biti jedno

u drugome pounutreni-promašene veze, slomljene veze; nedovršene veze: koliko zle sreće, zavrzlama, pa i kad se sve najbolje sredi, koliko još nejasnosti i udaljavanja i u najuspjelijim vezama...!

Smisao života jest vječno traženje. Samo upornim traženjem koje podrazumijeva još k tome i muku uosobljenja možemo naći uistinu nešto novo.

Treba reći kako je književno djelo poseban suodnos jezika i svijeta. Ono je jezikotvorno i svjetotvorno.

Blagopokojni pjesnik i prevoditelj, ujedno i moj profesor I. Slamnig kaže da je pjesma ponajjača kohezivna snaga u društvenoj svijesti.

Nadalje: Pjesma pripada određenoj zajednici i pjesma se može definirati samo obzirom na tu zajednicu.

U najširem planu, svrha je zatvorene poetične službe jezika da poveže kolektiv.

Kaže tako da se poezija po Aristotelu razlikuje od povijesti, tj. nadilazi povijest po tome što govori o onome što bi moglo biti, dok povijest govori o onome što je bilo.

Tako dolazimo gotovo do mesijanskog shvaćanja umjetnosti.

Ivan Golub, pjesnik i teolog kaže da „korisnost umjetnosti za očuvanje humanog nije zadatak nego učinak, nije funkcija nego čin te da umjetnost sa svom svojom neslužnošću „služi očovječenju“.

Golub kaže i ovo: „ A umjetnici su monasi- u najdoslovnijem smislu riječi, samotari, jer umjetnost se stvara u onome što se zove „ultima solitudo personae“( „lice osame“) . Monasi su oni uminulog i budućeg raja. A „licentia poetica“ jest pretpočinjanje rajske slobode.

Na kraju ovog pasusa Golub zaključuje:

„Tako umjetnik nije puki promatrač životnih rubova, on zapravo uzimlje na sebe tegobu, bol, grijeh svijeta. Unijevši u svoj opus životnu zbilju, on uzima na vlastita leđa peccatum i sudjeluje u Nazarećaninovu skidanju edenske kletve i na pospješenju apokaliptičkog raja.“

Ovu digresiju ću potkrijepiti divnom Kiševićevom poemom naziva

PJESMA SIROMAHA

Ja ne znam godinu

Kada sam rođen.

Ne znam ni mjesec.

Ni noć. Ni dan.

Stoga jedino za Božić

Sam sebi kažem:

Sretan mi Isuse

Tvoj rođendan.

Netko lijepo reče da su pjesnici jedna velika mladost svijeta te da je prava poezija svetkovina mladosti, a djela koja prkose vremenima jesu svjedočanstva mladosti.

Dječje bolesti poezije su: opajanje riječima, imitacija, šablon, a to je sve poeta Kišević uspješno izbjegao.

Ovdje moram napisati da sam primijetila pišući recenzije i književne kritike o pjesnicima, poglavito našima, uočila da skoro svaki pjesnik

ima fiksaciju, opsjednutost ili, još bolje, fascinaciju nekim izrazom, nekim pojmom, nekom riječi.

Pišući znanstveni separat o Ujeviću , kod istoga mi se nametnula kao najčešća riječ „vasiona“, a kod poete Kiševića riječ DAH.

Meni je prva asocijacija kod ove poetične i lijepe riječi riječ uz-dah koja je pomalo i sjetna. Pjesnik se nije libio napisati i jedan prozni autograf o ovoj riječi pa ću ga jednim djelom citirati:

DAH

Malo je knjiga, malo je pjesnika čije riječi imaju vrijednost daha, čije riječi imaju ljudsku toplinu a svemirsko značenje.

Sve više slutim da je samo za tu svrhu ljudima i dah stvoren kako bi ćutjeli sudisajnost sa svima koji su ovaj dah udisali.

U pjesmi BABILONSKA KULA posvećena akademiku Tonku Maroeviću ,pjesnik kaže:

Ali riječ

Koja nema vrijednost daha

Nije zaslužila

Ni roditi se.

Pjesnik veli:

Najvrednije jest ono dobro

Koje ljudska ruka

I ruka prirode

Zajedno oblikuju

Ovdje valja naglasiti da poiesis, uzeta u užem smislu riječi, dakle kao umjetnost riječi ne radi tek s riječju, nego tvori riječ. Ona ne obrađuje riječ, ona je porođuje.

Nije, dakle, u književnom djelu jezik samo ono čime se izriče nego i ono što se izriče. Poiesis je stvaralačka ne samo kao stvorena riječ nego i kao i riječ koja stvara.

Mistički rečeno, neki nazivaju i misao „kćeri svijeta“.

M.Heidegger je rekao:“Pjesnički obitavati zemlju (znači) stajati u prisutnosti bogova i biti zatečen bitnom blizinom stvari. Tubitak je na svom dnu pjesnički.“

Umjetnost, međutim, ide dalje od običnog ljudskog viđenja. Stoga ima stranu života u kojima samo umjetnost ima pravo govoriti. Jedna od tih strana je ljubav.

Samo se umjetnost zna približiti ljubavi, samo umjetnost zna o njoj govoriti. Ljubav je uvijek bila i jest glavna tema umjetnosti i to je posve razumljivo. U njoj se stječu sve niti ljudskog života, sve emocije:kroz ljubav čovjek dolazi u doticaj s budućnošću, vječnošću, rasom kojoj pripada, prošlošću čovječanstva i njegovom sudbinom. U susretu spolova, u njihovoj međusobnoj privlačnosti velika je tajna života, tajna stvaralaštva...Kad se ujedine dvije snage što ih sadrži ljubav-snaga života i snaga ideje- čovječanstvo će svjesno krenuti k svojim višim sudbinama. Zasad to osjeća samo umjetnost.

Historija kulture je „historija ljubavi“.

U pjesmi SVJETLOST JE TVOJA SJENA, nižu se stihovi:

Uza sve svoje djelo,

Bog bi bio sam

Da ljubav ne dijeli

Sa svima

...

Ništa Ti svoje

Nemam dati,

Do riječi:HVALA

Jedino Ti nas

Kroza sve ljubiš

Ko sebe sama.

Da bismo se sjedinili sa sobom, ili da bismo se sjedinili s drugima,

valja nam se promijeniti, odricati, davati: a to otkidanje jest neka vrst patnje. Svaki napredak u uosobljenju valja platiti. Koliko sjedinjenja , toliko patnje. I ništa nas ne može toga izbaviti.

Možemo se nadati da će to sve veće prosvjetljenje koliko i bolje uređenje materijalnog života, doprinijeti postupnom smanjenju zla na Zemlji-naime, bol je virtualno pobijeđena kozmičkim smislom, dok je zlo „militantno neznanje“, „militantno nesvjesno“, i, uz to i „konačna bolest“.

Navest ću stihove iz kojih se ogleda pjesnikova životna mudrost:

Život je najveće blago

Za onog tko umirat nije sviko;

Njega je samo odvago

Tko je iz patnje niko.

Ovu svojevrsnu poetičnu izreku ću popratiti prethodno najavljenim mističnim tekstom oca P.Teilharda de Chardina naziva „Značenje i stvaralačka vrijednost patnje“, jer kolikogod bio teško podnošljiv, bol nije bez skrivenih vrijednosti.

Bez patnje čovjek sebe ne može do kraja uljuditi niti osloboditi svoje duhovne težnje. Zbog toga je bol polodonosan. Netko reče:bez patnje nema kulture. I sam Tin Ujević kaže:Ako nisam pjesnik, ja sam barem patnik...

ZNAČENJE I STVARALAČKA VRIJEDNOST PATNJE

U samoj je naravi bolesti da onima koje pogodi daje dojam da su nekorisni ili čak na teret ovoj zemlji. Gotovo se neizbježno bolesnicima mora činiti da ih je, u velikom toku života, jednostavna zla sreća bacila postrance od svega što radi i što se miče: čini im se da njihovo stanje nema smisla i da ih svodi na, rekli bismo, nedjelatnost usred opće djelatnosti.

Sljedeća zabilješka  bi htjela pomoći raspršivanju ovih obeshrabrujućih pogleda tako što će pokazati, s jednog mogućeg gledišta, mjesto i djelotvornost patnje u, čak vidljivoj , izgradnji svijeta.

  1. Izgradnja svijeta

Recimo odmah da se svijet izgrađuje. U prvom redu valja shvatiti ovu temeljnu istinu-i shvatiti da ona postaje uobičajen i takoreći naravan oblik naših misli. Na prvi pogled nam se može činiti da su bića i njihove sudbine slučajno, ili bar proizvoljno, raspoređeni na površini Zemlje. Zamalo bismo mislili da se svatko među nama jednako tako mogao roditi ranije ili kasnije, ovdje ili ondje, više ili manje sretan: kao da svemir od početka do kraja svoje povijesti tvori neku vrstu prostranog cvjetnjaka u kojem se cvjetovi mogu zamjenjivati po volji vrtlara. Ovo se poimanje čini ispravnim. Što više razmišljamo, uz pomoć svega onoga što nas, svako u svom području, uče znanost, filozofija i religija, sve više uviđamo da svijet ne treba uspoređivati sa snopom umjetno suprotstavljenih dijelova nego sa nekim sređenim sustavom, prožetim širokim gibanjem rasta koji mu je svojstven. Zaista se čini da se u toku stoljeća oko nas počinje ostvarivati nacrt cjeline. Nešto je u toku svemira, neki je ishod na pomolu, a najbolje ga možemo usporediti s trudnoćom i s rođenjem: rođenjem duhovne stvarnosti što je oblikuju duše i ono što one sa sobom donose kao tvar. Kroz ljudsku djelatnost i s njenom pomoću teško se okuplja, raskrčuje i pročišćuje nova Zemlja.

Ne, ne možemo se usporediti s dijelovima svežnja, nego s listovima i cvjetovima velikoga stabla na kojem se sve javlja u svoje vrijeme i na svom mjestu, po mjeri i zahtjevu Svega.

  1. Značenje patnje

Shvaćanje da je svijet u stanju rasta moglo bi se činiti oštroumnim ali i apstraktnim. Zapravo, ono sadrži važne i praktične posljedice jer upravo teži samo tome da u našem duhu obnovi poimanje što ga sebi stvaramo:bilo o vrijednosti osobnog ljudskog napora (koji raste sa svakim sveopćim djelom koji podupire); bilo o cijeni pojedinačne ljudske patnje ( a samo to nas ovdje i zanima). Objasnimo malo ovo potonje, opet na primjeru svežnja i stabla.

Da u svežnju vidimo nesavršene „bolesne“ cvjetove začudili bismo se-zato što su cvjetovi bili birani i umjetno zajedno složeni.

Na stablu, pak, koje se moralo boriti s unutarnjim slučajnostima svoga razvoja i vanjskim slučajnostima nevremena, slomljene grane, pokidano lišće, suhi cvjetovi, iznureni ili uveli, posve su „na svom mjestu“: izražavaju manje ili više teške uvjete rasta što ih je susretalo deblo koje ih nosi.

Slično tako, u svemiru u kojem bi svako stvorenje tvorilo zatvorenu česticu, takvu po svojoj volji, teorijski premjestivu po volji; teško bismo, u svom duhu, opravdali prisutnost pojedinaca bolno zaustavljenih u svojim mogućnostima i poletu. Otkuda ta bezrazložna nejednakost i to bezrazložno ograničenje?...

Naprotiv, ukoliko svijet uistinu predstavlja osvajačko djelo sada u toku-ukoliko smo, uistinu, rođenjem bačeni usred bitke-razabiremo da je, za uspjeh sveopćeg napora u kojem smo ujedno i suradnici i ulog, patnja neizbježna. Svijet, iskustveno viđen na našem stupnju, golemo je tapkanje;golemo traženje, golemi napad: njegovi su napreci izvedivi samo uz cijenu mnogih neuspjeha i mnogih ranjavanja.

Patnici, ma kojoj vrsti pripadali, izraz su tog uvjeta, strog ali plemenit. Oni ne predstavljaju nekorisne i umanjene djelove. Nego samo plaćaju za napredak i pobjedu svih nas. Oni su pale žrtve na polju časti.

  1. Stvaralačka vrijednost patnje

Pođimo malo dalje. U toj sveukupnosti što je tvore svi ljudi odjednom i koja je podređena Kristu unutar „Otajstvenog tijela“ ima (kaže nam sv. Pavle) različitih uloga i organa. Možemo li pretpostaviti koji je dio najviše zadužen da uzvisi , da oduhovi, opći rad napretka i osvajanja?

Bez sumnje, kontemplativci i „molitelji“. Ali također, zasigurno, bolesnici i patnici. Svojom naravi i ćudi patnici kao da su gurnuti da izađu izvan prisutnih oblika života. Nisu li oni stoga, samom tom činjenicom , predodređeni, izabrani, za posao koji se sastoji u uzdizanju svijeta iznad trenutačnog užitka, u uzdizanju prema sve to višoj svjetlosti? Na njima je da se izričitije i jasnije od drugih protegnu prema Božanskome. Na njma je da omoguće da njihova braća koja rade, kao na primjer rudari, dišu u dubinama tvari.

Tako, upravo oni, u svojim oslabljenim tijelima nose teret svijeta u gibanju, te lijepim uzvratom providnosti , postaju najdjelotvorniji čimbenici tog napretka koji ih je, naizgled, žrtvovao i zdrobio.

  1. Posljedica:“Obraćenje“ patnje svijeta

Ako su ova opažanja točna, bolesnik je u svojoj nedjelatnosti, suočen sa ispunjenjem vrlo lijepog ljudskog zadatka. Naravno, on nikako ne smije prestati  da svom svojom moći traga za poboljšanjem svoga zdravlja ili za izlječenjem. Naravno, također, on mora ostatak svojih snaga upotrijebiti za različite oblike dopuštenog mu rada, a koji su ponekad i izuzetno plodni. Kršćanska rezignacija zapravo je suprotnost kapitulaciji. Ali, nakon što učvrsti dio otpornosti prema bolesti, bolesnik mora shvatiti da, baš stoga što je bolestan, ima posebnu ulogu koju mora ispuniti, i u kojoj ga nitko ne može zamijeniti:da surađuje na preobraženju (mogli bismo reći na obraćenju) ljudske patnje.

Ljudska patnja, sveukupnost ljudske patnje što se u svakom času širi cijelom Zemljom, golemog li oceana! Ali, od čega je sazdana ta golemost? Od mraka, praznine, otpadaka?...Nikako, ponavljamo, nego od moguće snage. U patnji je, u krajnjem naponu skrivena usponska snaga svijeta. Cijeli je problem u tome da se ona oslobodi, da se osvijesti o tome što ona znači i što može. Ah! Kakav bi to bio skok svijeta prema Bogu kad bi svi bolesni odjednom svoje muke pretvorili u zajedničku želju da brzo dođe kraljevstvo Božje putem osvajanja i sređivanja zemlje. Svi patnici na Zemlji ujedinili bi svoje patnje da stradanje svijeta postane veliko i jedinstveno porođenje svijesti, uzvišenja i sjedinjenja: ne bi li to bio jedan od najviših oblika što bi ga moglo zadobiti čudesno djelo stvaranja?

Na križu, možda vidimo samo osobnu patnju pojedinca. A izmiče nam stvaralačka moć te smrti.

Pogledajmo malo šire: opazit ćemo da je križ simbol i žarište djela čija je snaga neizreciva. Pa i sa zemaljske točke gledišta, razapeti Krist nije ni odbačen ni pobijeđen. Naprotiv, on je onaj koji nosi teret i stalno sve više prema Bogu vuče napretke općeg hoda. Činimo poput njega, da bismo, svim svojim životom, bili sjedinjeni s njme.

EPILOG URATKA

Živeći dan po dan, čineći dobra djela i radujući se sitnicama, jer Bog je „Bog malih stvari“, mi projurimo kroz život i, a onda, ako dočekamo zrelost i blagoslovljenu starost, evo nam mudrosti života i plodova naših muka.

Vjerujem da je tako proživio i pjesnik Enes Kišević-neprestano u dodiru s ljudima, pričom i pjesmom, bez puno buke i halabuke oko svog imena, pjesnik je stalno prisutan u javnosti.

Vitalan i stabilan, pročišćen i sretan, ozbiljan i zabavan, mu mu takvom želimo još puno nastupa i naših susreta s njegovom živom pjesničkom riječi.

Ako je život tmurna strana smrti, a smrt samo još jedan od doživljaja Božje milosti, poeta Enes Kišević, pravo veli (za kraj):

Život je kratka priča,

Tek kroz san malo se sluti.

A što ti pričati imam

Nema života bez smrti.

238
Kategorije: Književnost
Developed by LELOO. All rights reserved.