Autor: prof. Anči Fabijanović
Datum objave: 05.01.2019
Share


POGLED S OTOKA I NA OTOK

Jakša se vratio u zavičaj ili Neka nam ostane ljubav

Kad sam na početku Adventa poželjela pisati o tome kako bi knjiga mogla biti najbolji dar, a ne preskupi, za nekog prijatelja, majku, sestru, kći, tetu ... pomislila sam – pa to nitko neće čitati i još će mi se smijati. Ali ne. Advent je bio, proći će i – što će (nam) ostati?

Neka nam ostane knjiga neka nam ostane- ljubav. Ona koju na izmaku stare godine ljudi (mislima i molitvom) poslaše djelu i liku Jakše Fiamenga!  (Zaboravljeni neka ostanu  jalni komentari kad je preko reda dobio dom - ma zamislite: on kao akademik da nema tu privilegiju, pa svaki je akademik  mora imati - zaslužio ih je).  Baš je neki dan u HRT-ovoj emisji/dokumentarcu  govorio o tome kako se za tu čast nikad neće boriti, samo će je prihvatiti ako je drugi predlože!!! Tako je i bilo.

 Odlazi međutim Jakša prerano upravo ovih dana u svoju Komižu,na prekrasno groblje na uzvisini – s pogledom na more i nebo i Biševo ...) kod svojih prijatelja Ranka Marinkovića i Ivice Vidovića. Jest da su tamo samo njihove kosti, ali je tamo i njihova duša – jer su voljeli svoju Komižu i svoj otok Vis! Koliko je to bogatstvo, kakva je to putovnica za onaj svijet koji je, vjerujem doista, bolji od ovog opterećenog brigama - i potrebnim i sasvim suvišnim!

Pomolimo se zato za Jakšu, za ve spomenute njegove „kumpanje“ – neka zaigraju na karte (može i na šah), kao što je nekome nagovijestio i pokojni Ivo Gregurević - da će to raditi „na onome svijetu“ s jednom od svoji velikih ljubavi. Neka, bila je to optimistička misao kao nagovještaj odlaska, ali i najava nečeg lijepog što nas čeka onamo, gdje, ako smo doista vjernici, znamo da će nam biti bolje.

Kakve sad sve ovo ima povezanosti s knjigom?Ima, posebno zato, jer je Jakša pisao predivne (zanatski ređene, misaono prepune poruka,) pjesme  o moru , o ribarima i ribama, o svoj Komiži, o suncu koje ulazi u more kao nigdje drugdje, o ljubavima i „petegulecama“, o ... a o čemu ne. Na neki način je Jakša zazirao od one vrsti popularnosti koja je bila „za široke mase“, mislio je čak da su mu pjesme za pjesme (dakle stihovi za Olivera i ostale predivne interpretatore) bile manje vrijedne. Griješio je naravno, jer i Nadalina i Piva klapa ispo' volta i Karoca gre imaju antologijsku snagu, a to što su pjevane samo znači da dopiru do više slušatelja od onih ukoričenih, da čine poeziju  prepoznatljivijom, poznatijom, razumljivijom, bliskom i dragom. On, Jakša, davao je tzv. laganoj glazbi pjesničku težinu  porukom, biranim „ričima“, porukama, štosovima tj, „batudama“, promišljanjima o prolasku života i naše, ljudske, uloge u njemu. Imala sam čast imati ga za sugovornika u knjizi „Voljeti Vis“ (nije samohvala nego činjenica) i pokušala sam mu dokazati da su te pjesme bile neprocjenjivo važne. No, svoje je mišljenje on odnio sa sobom na onaj svijet, a važno je samo jedno: neka mu bude laka, i hoće, uvjerena sam komiška i hrvatska zemlja (a jedan je od onih koji nikad nije „minjao bandire“, pa je tako bio i ostao uvijek vjeran DHK-u, tj Društvu hrvatskih književnika). Nego, važne su pjesme, one prave, poezija koja je duboka, oni „versi“ estetsko-prodorne velebne snage koji  govore o daru od Boga danom , daru s kojim se čovjek rađa. Ali kojem se treba posvetiti, žrtvovati, podrediti čak, nauštrb možda nekih tako uvriježenih životnih opredjeljenja koje velikim umjetnicima često nisu važna niti bitna). Jer, Jakša je bio novinar i urednik, ali prije i iznad svega poeta. Bio je veliki prijatelj, pa je Ranku Marinkoviću posvetio neke od najljepši pjesama. Pa kad bi izgovorio (a i napisao naravno)  „Što smo mi šjor Ranko“-  kad bi to izgovorio – stihove iz „Zavičajne pjesme“ (koja je s pravom krasila Vijenac MH uz 100-tu obljetnicu Marinkovićevog rođenja 2013.-te) podno „skalina“ na Kutu u Visu, uz Crkvu sv. Ciprijana i Justine – Ranko ga je čuo, uvjerena sam. Mi drugi mogli smo samo stajati/sjediti  u šutnji, kontemplaciji, sa suzama ili ushitom u srcu svejedno - samo ravnodušni nikako ...

Zahvaljujem mu osobno, a znam da će me čuti tamo gore, što je zajedno s profesorom Božanićem i gospodinom Radicom, gradonačelnikom Visa, prije sada skoro 10 godina unatrag odvoji o dio vremena pa prisustvovao otvorenju „Memorijalne zbirke Ranko Marinković“ – tada smo ga zvali prostorom,  jer je bila tek u „povojima“. Također je govorio u Visu, u Batariji, na izložbi koja je bila godinu prije s nepoznatim fotografijama  Rankovim  (zajedno s pokojnim Srećkom Lipovčanom - opet iz DHK; iz časopisa“ The Bridge“ urednika Dražena Katunrarića), što je  bio  DOBRONAMJERAN: o „šjor“ Ranku je govorio u obje prigode sve nabolje,  a Zbirci je želio sve najbolje. Isto je tako svoje znanje nesebično darivao davno prije osnovanima i dugo održavanima (a još traju naravno) Danima Ranka  Marikovića u Komiži , uvijek je bio urednik Zbornika , sakupljač znanstvenih radova s tog značajnog skupa(koji je i meni bio inspiracijom!) i autorskih  pogovora kojima je namjerno i s puno konkretnog pijeteta podizao kao spomenik svome prijatelju Ranku. Tko će do dalje raditi? Naći će se netko. Ali nitko kao Jakša!

 Dane Ranka Mrinkovića su pokrenuli, da posjetimo,  Razred za književnost HAZU i mnoge druge značajne institucije, grad Komiža (s gradonačelnicom Tonkom Ivčević na čelu) i Knjižnica stoje iza toga projekta – to su samo neki detalji. No, svi znamo da je jedan dio povijesti oko Dana RM odlaskom Jakšinim s ovoga svijeta – ostao za nama. I to je jedan od tragova koje je tako značajno i trajno ostavio.

Još jedan koji je gore uz  crkvu nazvanu „Muster“ s njim je Ivica Vidović,  također zaljubljenik u Vis i Komižu, glumac koji je kako rekoše, zajedno sa Šovagovićem i Gregurevićem –među najvećima u nas u ovo najnovije vrijeme. Slava im svoj trojici i zapamtimo njih, njihove riječi  napisane i izgovorene. A oni neka se druže, neka ne zamjere onima koji su možda mislili da su bili ponekad neobični, da su znali biti sarkastični, osebujni ...  Ne, oni su bili svoji, osebujni,oni su bili i ostali UMJETNICI: jer, upravo za njih smrt nije smrt - njihovo djelo ostaje! Opet me to vodi to knjige: mi u MZRM zovemo u goste svakoga travnja 40-ak učenika iz cijele Hrvatske koji čitaju Marinkovića, koji slušaju predavanja o njemu, koji pretvaraju prozu u dramu, koji snimaju školske filmove, koji posjećuju mjesta opisa, tj. idu  „Putovima Marinkovića“ (sve od rodne kuće u visu, upravo do groblja u Komiži!) Sve je to izuzetno važno za njihovo poimanje Marinkovićeve teške literature.  A takva je i Fiamengova. I zato predlažem da se u Komiži osnuje  manifesacija na kojoj bi se čitale (i tumačile) Jakšine pjesme sakupljene u nizu knjiga (a mogle bi se one popularne i slušati, zašto ne, ali samo kao neobavezni dodatak). Jer, djeci/srednjoškolcima  nije to teško (ta poetika duboka i misaona, teška ali značajna!), to je predrasuda nas roditelja, nas starijih. Treba im samo dati mogućnost da  tzv. lako štivo nadomjeste onim težim. Jer su i Ranko i Jakša to zaslužili.

Ova prošla godina bila je godina baštine. A i dobra književnost, što Jakšina svakako jest, je naša baština, jer je povezana s porukom, s jezikom, s promišljanjem o sebi  jučer, pa  danas i ovdje, ali i sutra.  Nastavimo li u tom smjeru i  gdje bi nam bio kraj. I još za stvarni kraj:  stalno je, na žalost prerano pokojni, Jakša spominjao kako bi brod za Vis trebalo imenovati u Ranko Marinković. Ja sad imam novu ideju: on je sad na svojevrsnom brodu, na dalekom pučinskom (nama dragom i bliskom doduše) otoku - pa neka se zove Jakša Fiamengo. Jer je on bio prije i iznad svega otočanin, Komižanin, ma koliko volio i Split i cijelu Hrvatsku. Dakle, onaj tko voli Jakšu ali i naše more mogao bi Jadroliniji (posredstvom i Ministarstva kulture npr. i naravno grada Komiže, pa i šire) približiti ideju koja može  zazvučati zanimljivo.  I ostvariva je. I osnovana. Jer, bio je Jakša, a tako je nazvao jedan svoj tekst opet posvećen Marinkoviću „Za(o)točen zavičajem“. Neka tako i ostane.

30
Kategorije: Kolumna
Developed by LELOO. All rights reserved.